Kako je Mostar svjedočio fašizmu

Mostar je 9. maja 1993. godine, dok se svijet prisjećao Dana pobjede slobodne Europe nepunih pola stoljeća ranije, na paradoksalan način suočio sa fašizmom!

Još jednom, nakon što su ga 14. februara 1945. godine oslobodile partizanske jedinice.

Mostarske "bijele trake"

"Po istočnom dijelu grada i tamošnjem stanovništvu pucalo se iz svih raspoloživih sredstava, a putem radija čuo se proglas HVO-a kojim se pozivalo pripadnike Armije RBiH da se predaju, a svim građanima Mostara bošnjačke nacionalnosti da izvjese bijele čaršafe", podsjećaju nas iz Centra za mir i multietničku saradnju, te dodaju:

Trending

Upozorenje meteorologa građanima Bosne i Hercegovine: 'Slijedi nam burnih 24 sata, spremite se'

"Na grad je izvršena brutalna višemjesečna agresija od strane snaga Hrvatskog vijeća obrane i Hrvatske vojske. Bio je to iznenadni, masovni napad na snage Armije BiH, sračunat s ciljem da se u dolini Neretve, brzim vojnim rješenjem ustoliči samoproglašena paradržavna tvorevina 'Herceg-Bosna', a Mostar učini stolnim gradom zamišljene 'hrvatske provincije'. Tog dana, u zoru, sa zapadnih oboda grada počelo je bombardovanje gradskih civilnih naselja na istočnoj obali Neretve. Uporedo, pred nemilosrdnim strojem pripadnika Hrvatskog vijeća obrane, započela je sistematska kampanja hapšenja i progona kompletnih bošnjačkih i drugih nehrvatskih porodica iz zapadnih naselja prema istočnim kvartovima Mostara."

Klerofašizam na djelu

Opći napad počeo je udarom na Komandu 4. Korpusa u mostarskoj zgradi 'Vranica', a sukobi će biti okončani tek 1994. godine Washingtonskim sporazumom. Dramatičnu poziciju boraca Armije RBiH pokazuje jedna karta rasporeda snaga tog 9. maja, koju ovdje donosimo.

Naime, snage Armije RBiH našle su se u malenim džepovima u istočnom dijelu Mostara, te ne na slobodnom teritoriju Drežnice, okruženi sa svih strana jedinicama HVO-a i HV, te Vojske RS, koja je imala podršku Vojske SR Jugoslavije, dakle, bez ikakve komunikacije i izgleda da se održe.

Agresija je odnijela hiljade života, dovela do masovnih hapšenja i formiranja koncentracionih logora (čak i na čuvenom stadionu Pod Bijelim Brijegom na kojem su ispisane neke od najljepših stranica mostarske sportske i uopće historije Grada), te urbicida u kojem je stradao i stoljećima stari Stari most mimara Hajrudina.

Presuda Haškog tribunala iz novembra 2017. godine potvrdila je "udruženi zločinački poduhvat", te potvrdila međunarodni karakter ovog sukoba, dok je politički i vojni čelnici tzv. HRHB osuđeni na ukupno 111 godina zatvora.

Čak je kasniji osuđenik Jadranko Prlić haškim istražiteljima (dok je još vjerovao da može izbjeći pravdu) posvjedočio da je vojska koja je napadala Mostar "imala elemente klerofašizma", o čemu svjedoče i snimci.

Kako je izgledao Mostar tih sedmica dovoljno svjedoči činjenica da u jednom izvještaju Vojne policije HVO-a od 15. juna 1993. godine, a koji je korišten u slučaju "Prlić i ostali" u Haškom tribunalu, doslovno piše:

"Danas nije bilo krivičnih djela, samo etničko čišćenje Muslimana".

Kako su u Haškom tribunalu svjedočili i pojedini predstavnici tadašnjeg UNPOFOR-a, sve se činilo vrlo dobro organizirano.

Heroji iz 'Vranice'

Mostarci se s posebnim pijetetom početkom maja svake godine sjećaju žrtava iz Komande 4. Korpusa u zgradi 'Vranica', jer taj slučaj na simboličan način svjedoči sudbinu grada na Neretvi.

Naime, na današnji dan prije 29 godina pripadnici HVO-a izveli su napad na Komandu Četvrtog korpusa Armije RBiH gdje su, poslije dugih borbi, zarobili pripadnike Armije RBiH:

Fahira Penavu, Aliju Čamu, Senada Čehića, Dževada Čolića, Mimu Grizovića, Vahidina Hasića, Dževada Husića, Zlatka Mehića, Nenada Milojevića, Nazifa Šarančića, Hasana Balića, Šefika Pobrića, kao i Feđu Huskovića.

Izmučene zarobljenike javnosti je prikazala je Dijana Čuljak u HRT-ovoj emisiji Slikom na sliku, kao simbol "pobjede" HVO-a i HV-a nad Armijom RBiH.

"Poslije snimanja odvedeni su na Mašinski fakultet u Mostaru, gdje je smještena Komanda Vojne policije HVO i gdje su inače 'obrađivani zarobljenici', pisali su 16. avgusta 1994. godine državnom i vojnom rukovodstvu Bosne i Hercegovine roditelji, supruge i djeca tada još uvijek samo nestalih boraca.

Oni su, također, otkrili kako su od svjedoka saznali da su istragu na Mašinskom fakultetu vodili, i u maltretiranju zarobljenika učestvovali: Željko Džidić (danas bjegunac koji se nalazi u Hrvatskoj), Mato Aničić, ali i Josip Marčinko – glavni istražitelj, Ludislav Jurić Jure, Miljenko Lugonja i Damir Cipra...

"Prema tvrdnjama svjedoka zarobljeni su dovedeni oko 20 sati, zvjerski maltretirani, prebijani do gubljenja svijesti, lomljeni su im ekstremiteti, kidani dijelovi tijela, vađene oči, a neki su i likvidirani", naveli su u pismu iz 1994. godine.

Sve do 2007. godine, za sudbinu ovih mostarskih boraca nije se ništa znalo. Te 2007. posmrtni ostaci većine njih su pronađeni na lokalitetu Rimski bunar u mjestu Goranci kod Mostara. Sumnja da su zarobljenici postali žrtve ratnih zločina je tada potvrđena.

Uz najviše državne počasti, posmrtni ostaci njih deset su ukopani na Šehitlucima. Sudbina Hasana Balića, Feđe Huskovića i Šefika Pobrića, međutim, do danas nije poznata.

Kako je Juka zapalio Komandu

Ne zna se baš sve što se dešavalo u Komandi, govorila je autoru ovih redaka Azra Penava, predstavnica porodica ubijenih i nestalih mostarskih boraca, ali se zna da su se predali tek poslije 36 sati i dramatičnog otpora.

Tačnije, poslije izdaje. Nakon što je sarajevski "žestoki momak" Jusuf Juka Prazina, koji se stavio pod komandu HVO-a u Mostaru, uz pomoć cisterne s gorivom zapalio zgradu!

Nažalost, uprkos svim dokazima brojni mostarski slučajevi, uključujući i slučaj "Vranica", čekaju potpunu pravdu.

Tih je proljetnih dana onaj divni Mostar bio jedno od najužasnijih mjesta na planeti. Divni behar bio je krvlju okupan.

Ubistvo devetomjesečne bebe Đejlan

Prema jednom dokumentu SIS-a iz tog perioda, iz stanova su (u samo nekolicini zabilježenih slučajeva) izvedene 54 osobe i to, kako je naglašeno, "svi Muslimani".

"Odvođenje osoba i ubojstva osoba vršeno je od strane pripadnika vojnih postrojbi u noćnim satima, a transport do mjesta likvidacije vršen je vozilima... Sve osobe su ubijene vatrenim oružjem, a u tri slučaja oštrim predmetom, najvjerojatnije nožem. U jednom slučaju tri osobe su ubijene vatrenim oružjem, a zatim su zapaljene u stambenom objektu", navodi se u dokumentu SIS.

Tijela su pronalažena širom zapadnog dijela Mostara i dalje, u mjestu Bučić, pored puta Mostar-Čitluk, na haremu Balinovac, kod starih magacina na Biskupovoj glavici, na putu za Gorance, na teniskom terenu, kod fakulteta...

Kako se može vidjeti iz dokumenta i iskaza svjedoka, a koje je SIS zabilježio, pripadnici Vojne policije HVO, ATG "Baja Kraljević" i ATG "Knez Domagoj" upadali su tih dana u stanove i vodili muškarce prema logoru Heliodrom.
Mnogi od njih nikada tamo nisu došli.

Semir Mačkić, Dževad Bajramović, Semir Lerić, Salih Zupčević, Hasan Hadžimahović, Nazif Ramić, Dagmar Elezović, Nermin Šarić, Adem Dugalić, Alica i Dragan Drače (kasnije pronađeni sa borcima iz „Vranice), Esad Efić samo su neki koji su ubijeni prvih sedmica i mjeseci okupacije.

Među njima su i Nada Frenjo, Hatidža i Elvedina Kajtaz te Elvedinina desetomjesečna beba, kćerkica Đejlan Kajtaz!

Njihova izmučena tijela pronađena su 15. jula 1993. godine na Biskupovoj glavici u Mostaru (kod sjedišta Mostarske biskupije na čijem čelu je tada bio biskup Ratko Perić).

"Prikupljeni operativni podaci ukazuju da se navedene osobe odvedene i lišene života od uniformiranih osoba, navodno pripadnika HVO, i Vedrana Bijuka zvani "Splićo" (evidentirani ovisnik drogama) i osoba po imenu Davor i Zoka", samo su neki od stravičnih detalja.

Ovo je samo dio žrtava fašizma u Mostaru, samo dio žrtava jedne sulude politike koja se i danas, istina u nešto umivenijem izgledu, ali ponovo prijetnjama i uz podršku Hrvatske, želi legitimizirati zahtjevima za novi Izborni zakon u BiH, odnosno čitaj: „treći entitet“ i daljnju podjelu zemlje!

Poslije skoro tri decenije, to je porazna istina.

Neka je rahmet i slava žrtvama fašizma u Mostaru.