Kad se pravda dogodi - prva (nepravosnažna) presuda za diskriminaciju u BiH

Trinaestogodišnji D. sa mlađim bratom, majkom i ocem živi u mostarskom naselju Vrapčići, gdje sa prekidima pohađa osnovnu školu. Roditelji kažu da ima natprosječnu mogućnost pamćenja, voli matematiku, zna zastave svih zemalja svijeta a idol mu je Edin Džeko.

Nehumanost u školskim klupama

Priča naizgled svakodnevna. No, nepravomoćnom presudom mostarskog Općinskog suda od 6. jula, D. i njegovi roditelji na mala vrata ušli su u poslijeratnu povijest Bosne i Hercegovine. Roditelji su, uz svesrdnu pomoć Udruženja „Vaša prava BiH“ tužili Hercegovačko-neretvanski kanton za diskriminaciju D., kao učenika sa posebnim potrebama. I dobili, iako je moguće da viša sudska instanca poništi prvostepenu presudu.

Dječak D. rođen je 1997. sa srčanom manom. Majka kaže da su njenoj problematičnoj trudnoći u mnogome doprinijeli nesavjesni ljekari, pa je tako D. odmah poslat na operaciju u Švedsku, čime mu je spašen život.

I majka i otac su ratni vojni invalidi, oboje nezaposleni, ali ipak potpuno predani životu i budućnosti svoje dvoje djece. Kuću su sagradili od pomoći roditelja koji su u ratu izbjegli u Englesku.

Zbog teške srčane mane, D. je jako emotivno osjetljiv, nepovjerljiv, premda voli ljude i osjeti njihovu dobronamjernost i zlonamjernost, kaže njegova majka u razgovoru za Radiosarajevo.ba.

Muke su počele polaskom u osnovnu školu. Roditelji ni dan-danas ne mogu vjerovati da su nastavnici i uprava OŠ „Vrapčići“ mogli toliko nepedagoški i nehumano postupati prema djetetu sa posebnim potrebama.

„Odveli su ga u bolnicu a da ja i ne znam. Poslije su mi kod direktora u kancelariji rekli 'radimo opservaciju'. Kad sam ušla u kancelariju, vidjela sam šest-sedam ljudi oko djeteta. Niti znaju šta traže, niti znaju šta hoće, niti ja znam ko su oni. D. je bio sav u grču, izgubljen“, priča majka.

Dječak s posebnim potrebama – žrtva učiteljice

Učiteljica je tražila opservaciju, tvrdeći da ne zna raditi po inkluzivnom programu, pa su roditelji otišli u Pedagoški zavod gdje se raspravljalo o tome treba li dječaku andol ili antibiotik.

Odlaskom u Centar „Vladimir Nazor“ roditelji su dobili pozitivan signal. Tamo su jasno kazali da D: ni u kojem slučaju ne bi trebao pohađati specijalnu školu, što su direktor i nastavno osoblje nekoliko puta preporučili.

„On je sklon, zbog svoje srčane mane, nekim udovoljavanjima. I ako mu se ne udovolji, onda plače, a učiteljica je iskorištavala te njegove slabosti, nije mu iz ličnih razloga htjela udovoljavati i uvijek je išla na to da proizvodi takvu vrstu situacije u kojoj bi on plakao“, govori otac, razočaran u neke učitelje koji su u potpunosti iznevjerili osnove pedagoškog poziva.

D. bi nakon takvih postupaka učiteljice kući dolazio uplakan i sve je činio da ne ide ponovo u školu. Ista učiteljica nije dozvoljavala boravak majke u učionici, iako principi inkluzivne nastave u potpunosti dopuštaju takvo što.

Takvo ponašanje učiteljice dovodilo je ponekad i do toga da i druga djeca slijede njen primjer, pa je tako D. bio žrtva dvostruke diskriminacije. No, njegovi roditelji ne krive djecu, jer djeca ipak od nekog uče. U školi pogotovo.

Kratkotrajni napredak uz asistenticu

Bilo je drugo polugodište drugog razreda i roditelji su se obratili ombudsmanu za prava djece, Ljilji Krunić-Ziti, koju direktor škole nije htio ni primiti. Razgovarala je sa ministrom obrazovanja, Jagom Musom, koji je imao razumijevanja i upozorio direktora škole na propuste.

Stalni pritisak roditelja, potpuno informiranih o inkluzivnoj nastavi i pravima njihovog djeteta, uvijek je povlačio negativne reakcije učiteljice i direktora.

„Kad god smo pokušavali ukazati na problem, nailazili smo na jednu vrstu odmazde, direktno na dijete. Tako su nam davali do znanja da ćemo u bilo kojem slučaju, ako budemo išli dalje, iste stvari doživljavati“, priča otac.

Pritisak roditelja, ali i reakcija ministra, rezultirali su time da je D. u drugom polugodištu trećeg razreda dobio, kako sljeduje i po zakonu, asistenticu Sanelu Salčin, koju je jako zavolio i smatrao je svojom učiteljicom.

Međutim, škola i ministarstvo su asistenticu istrpjeli dva polugodišta, iako je bilo očito da je dječak u tom periodu postigao izvanredan napredak, emotivno se stabilizirao i uravnotežio.

Kao razlozi otpuštanja asistentice navođeni su finansijski problemi, ali je presuda Općinskog suda dala najbolji odgovor na to: Kao asistenti mogu raditi volonteri, apsolventi pedagoških akademija, učitelji bez stručnog ispita…

Pionirski pravosudni poduhvat

U međuvremenu, potpuno iznevjereni od sistema i škole, pomoć su zatražili od Udruženja „Vaša prava BiH“, čiji tim je tužbu sastavio dva mjeseca nakon što je usvojen državni zakon o zabrani diskriminacije.

„Bilo je otpora i pri samom predavanju tužbe, jer to potpuna nepoznanica za sud. Nisu znali pod koje predmete je uvrstiti. Sud u Mostaru ima veliki broj predmeta a mali broj sudija, pa nas iznenađuje što je ova odluka ovako brzo donesena“, kaže Ahmet Salčin iz „Vaših prava BiH“.

Advokatski tim ovog Udruženja zastupao je roditelje dječaka D., sami su prikupili sve potrebne dokaze, sami sastavili tužbu, iako je takvo što potpuni novitet u bosanskohercegovačkom pravosuđu.

Salčin kaže da je inače na sudu teško dokazati diskriminaciju, pa je tako podvig roditelja i ljudi iz „Vaših prava“ odista pionirski, ne samo u BiH nego i u cijeloj regiji.

Direktor Osnovne škole Vrapčići, Juso Halvadžija nije želio komentirati ni presudu ni cijeli slučaj dječaka D. Kaže da čeka da ga zvanično obavijeste iz nadležnog ministarstva obrazovanja.

Kad se pravda dogodi

Po nepravosnažnoj presudi, škola i ministarstvo dužni su u roku od 30 dana osigurati sve potrebne uslove kako D. više ne bi bio žrtva diskriminacije u učionici. Do tada, roditelji se ipak sami trude da što prije obezbijede asistenta, jer im je dragocjen svaki dan.

Ovaj dječak, koji je ušao u povijest BiH kao prva osoba u čiju je korist presuđeno po tužbi za diskriminaciju, voli sport i muziku. Zajedno s bratom igra lopte, vozi bicikl, kupa se u bazenu i uči igrati tenis. I zna zastave svih država svijeta, a učiteljica i direktor predlagali su specijalnu školu, koja bi trajno odredila život jednog inteligentnog i nadarenog dječaka. Srećom, riječ „pravda“ ponekad ima i svoje stvarno značenje.

Hoće li biti tako i u ovom slučaju, kazaće mostarski Sud, nakon što prođe jednomjesečni žalbeni rok na prvostepenu presudu.

Prva presuda za diskriminaciju u BiH

kenan/elvira, radiosarajevo.ba