Homofobija u BiH: Zid predrasuda i neznanja

S problemom homofobije susreću se čak i društva koja su već odavno zakonskim regulativama jasno odredila sva prava i slobode LGBT populacije, pa ne čudi da u našoj zemlji većina građana izražava negativan stav i potpuno neprihvatanje ovih osoba. Promijeniti svijest stanovništva o ovoj, ili bilo kojoj drugoj "tabu" temi, veoma je težak zadatak jer je potrebno sistematski djelovati i problem suštinski rješavati na više razina.

Postavlja se važno pitanje - zbog čega uopće dolazi do razvijanja nepovjerenja i straha prema drukčijim društvenim grupama, pa tako i prema pripadnicima LGBT populacije. Psihologinja Bisera Sofović smatra da strah od „drukčijeg“ trebamo posmatrati, prije svega, kroz prizmu čovjekove urođene potrebe za sigurnošću.

„Sve ono što je za nas novo, drukčije od onoga čime smo inače okruženi, predstavlja moguću opasnost, odnosno prijetnju da potrebu za sigurnošću nećemo uspjeti zadovoljiti. Ljudi se međusobno razliku po tome koliko su otvoreni za nešto novo, a istraživanja pokazuju da osobe s manje izraženom crtom ličnosti 'otvorenost za nova iskustva' češće imaju negativan stav prema LGBT populaciji, tzv. homofobični stav. Osim ovoga, homoseksualnost je ranije bila klasificirana kao mentalni poremećaj, a poznato je kako su tretirane mentalno oboljele osobe. Stigmatizacija je prisutna i danas, a to se vidi i u stavovima prema osobama koje pripadaju LGBT populaciji, iako se od 1973. godine seksualna orijentacija koja je drukčija od heteroseksualne ne smatra oboljenjem i uklonjena je iz Dijagnostičkog i statističkog priručnika mentalnih poremećaja (DSM  III). To su vjerovatno dva osnovna razloga zašto je homofobija prisutna u većoj ili manjoj mjeri u svakom društvu.“

Problem nije neinformiranost, već nespremnost na prihvatanje informacija

Psihologinja Sofović smatra da se homoseksualnost često percipira kao nešto prijeteće i potencijalno ugrožavajuće, kako za pojedince, tako i za društvo u cjelini.

„Istraživanja pokazuju da se homofobični stavovi češće sreću kod muškaraca, autoritarnih osoba, osoba nižeg obrazovanja, izraženije religioznosti i konzervativnih političkih uvjerenja. Negativan stav prema LGBT poplaciji također je povezan i s negativnim stavom prema manjinskim grupama općenito“, dodaje Bisera Sofović.

Psihologinja Nerma Daut Bajramović smatra da je dominantno negativan stav prema LGBT populaciji koji vlada u našem društvu samo jedna od pojava naše nespremnosti da prihvatimo drukčije od sebe.

„Može se reći da je u našem društvu dominantan stav netrpeljivost prema LGBT populaciji (ali i generalno drukčijim od 'nas' bilo da se radi o nacionalnosti, vjerskom opredjeljenju, geografskom porijeklu, mentalnom zdravlju, muzici koju slušate ili fudbalskom timu za koji navijate). Ali ono što je još interesantnije je to da najveći broj ljudi koji gaje tu netrpeljivost ili predrasude prema LGBT osobama, ne poznaje lično niti jednu osobu koja pripada toj populaciji niti ima neko negativno iskustvo s pomenutom grupom. Ipak, to ne sprečava takve osobe da se gorljivo zalažu protiv onih drukčijih od sebe i da ih dehumaniziraju (tj. smatraju manje vrijedim/moralnim/'normalnim' i svode njihovu ličnost samo na puku seksualnu orijentaciju, zanemarujući sve druge aspekte koji čine tu osobu)“, objašnjava za portal Radiosarajevo.ba Nerma Daut Bajramović, te dodaje kako nije problem samo neinformiranost, već i nespremnost da se sve raspoložive informacije prihvate.

Šta kada su psiholozi homofobični?

I sami psiholozi u našoj zemlji prolaze kroz mnogo izazova, jer je, kako bi se adekvatno pristupilo ovoj problematici, potrebno stalno stručno usavršavanje – naučeno na fakultetu nije dovoljno, te su dodatne edukacije neophodne.

„Tokom studija problem homofobije i seksulne orijentacije obrađuje se iz više uglova, odnosno grana psihologije (socijalne psihologije, razvojne psihologije i sl.), tako da studenti navedeno mogu sagledati iz naučne perspektive. Dodatne edukacije koje psiholozi mogu proći, posebno psihoterapijske škole, nude više praktičan pristup ovoj problematici pa se polaznici osposobljavaju da adekvatno neposredno rade s ljudima koji im se obraćaju za podršku. Na psiholozima je odgovornost da svoje kompetencije kontinuirano unapređuju i, u situacijama kada eventualno procijene da rad s određenom osobom potiče kod njih procese koji mogu biti problematični za rad (npr. osvijeste vlastiti homofobičan stav dok rade s klijentom pripadnikom LGBT populacije), potraže supervizijsku podršku da bi prevazišli problem ili klijenta upute svom kolegi koji je spremniji za rad u tom trenutku“, kaže Bisera Sofović. 

Kada je riječ o psihološkom savjetovanju homofobnih osoba, ali i pripadnika LGBT populacije, postoji mnogo nesigurnosti, te unutarnjih i vanjskih prepreka prije nego što se neko obrati za pomoć. Naše sagovornice ističu kako se osobe s homofobičnim stavovima rijetko javljaju na psihološko savjetovanje navodeći homofobiju kao problem koji žele riješiti.

„Kada se javljaju, to je onda kada ih taj stav počne 'žuljati' i to najčešće u situaciji kada se ne mogu nositi s činjenicom da njima važna osoba (najčešće dijete) ispoljava homoseksualne sklonosti. Tada, vrlo često, kao cilj savjetovanja vide dolaženje do strategije kako promijeniti tu osobu, što, naravno, nije moguće. U takvim situacijama nastojimo raditi s osobom da uvidi da druge ljude ne može krojiti prema svom sistemu vrijednosti, a također je učimo i vodimo u očuvanju/izgradnji kvalitetnog odnosa uprkos neslaganjima“, smatra Bisera Sofović.

Također, iskustvo psihologinje Nerme Daut Bajramović je slično - jedina prilika kada su osobe bile na tragu da samoinicijativno „propitaju“ svoje homofobične stavove je ona kada roditelji sumnjaju da njihovo dijete ima homoseksualne sklonosti. Iako nije nužno da će se to desiti, postoji mogućnost da u tim situacijama roditeljska ljubav i potreba da prihvate svoje dijete onakvim kakvo ono jeste budu jači od homofobičnih stavova koje su gajili do tada.

Kada govorimo o pripadnicima LGBT populacije, stručnjaci iz oblasti psihologije smatraju da je njihova borba za sretan i ispunjen život značajno opterećena brojnim izazovima i preprekama.

„Proces razvoja identiteta, koji prolazi svaka osoba, kod pripadnika LGBT populacije dodatno je opterećen suočavanjem s vlastitom seksualnom orijentacijom koja nije uobičajena i društveno prihvaćena. Sve faze ovog procesa mogu donijeti poteškoće koje zahtijevaju psihološku podršku – od potiskivanja homoseksualnih osjećanja, do nedostatka podrške i odbacivanja kada osoba svoju orijentaciju javno iskaže. Nekim osobama teško je uskladiti druge aspekte svog identiteta sa seksualnim (npr. religijski identitet). Osim navedenog, društveno neprihvatanje drukčije seksualne orijentacije od heteroseksualne, nosi niz stresnih faktora u svakodnevnom životu. Prikrivanje seksualne orijentacije je svakodnevni teret koji osoba nosi ukoliko se odluči da svoje sklonosti zadrži za sebe ili otkrije samo pojedinim osobama. S druge strane, suočavanje s reakcijama na razotkrivnje seksualnog identiteta često je psihički vrlo iscrpljujuće, posebno kada je praćeno odbacivanjem koje čine bliske osobe (npr. članovi porodice). Nerijetko se LGBT populacija suočava s diskriminacijom i nasiljem. Također, treba uzeti u obzir da LGBT osobe nekada pripadaju etničkim ili vjerskim manjinama i drugim supkulturalnim grupama što može dovesti do toga da budu višestruko marginalizirane“, objašnjava Bisera Sofović.

Različitosti nisu opasnost već bogatstvo jednog društva

Važno pitanje na koje je potrebno dati odgovor je i to kako na kraju riješiti problem  - da li je ključno rješenje rad s pojedincem ili je, ipak, potrebno snažnije obratiti pažnju na kompletnu društvenu sredinu u kojoj se takvi stavovi rađaju?

„Mijenjanje stavova, posebno onih koji su u nekom društvu čvrsto ukorijenjeni, ili bar karakteristični za značajan broj njegovih članova, zasigurno zahtijeva sistemski pristup. To znači da se s nivoa društvenih institucija moraju kontinuirano slati poruke da različitosti nisu opasnost, već bogatstvo jednog društva. Praktično, to znači donošenje adekvatnih zakona (npr. o zabrani diskriminacije) koji će se dosljedno primjenjivati. Zatim, znači medijsku promociju, korektan jezik u javnom diskursu i informiranje o grupama koje su stigmatizirane jer što imamo više znanja i informacija o nekoj pojavi, to su manje mogućnosti da ih zamišljamo i da im dodajemo ono što im nedostaje (a to je princip po kojem funkcioniraju predrasude i stereotipi). Također, potrebno je da profesionalci koji rade s ljudima, posebno s djecom i mladima, u svom svakodnevnom radu promoviraju značaj različitosti i potiču djecu i mlade da iskustveno steknu uvid bogatstvo različitosti. Neposredni kontakt s grupama prema kojima postoje predrasude obično ima efekt smanjenja predrasuda i to posebno onda kada je kontakt redovan, čest i vremenski dug, kada postoji potreba za zajedničkom saradnjom članova, kada članovi obje grupe stupe u kontakt s tipičnim, ali i netipičnim članovima druge grupe i kada je sve to podržano od autoriteta“, smatra Sofović.

„Svako od nas ima odgovornost za uvjerenja kojima se vodi – u konačnici, mi imamo slobodu i odgovornost da odlučimo šta ćemo raditi s informacijama koje nam se nude kada je npr. homofobičnost u pitanju i mi smo ti koji odlučujemo da li ćemo ih slijepo slijediti ili ćemo ih kritički propitati“, zaključuje Nerma Daut Bajramović.

Za potrebe ovog članka, građane na ulici Sarajeva pitali smo kakav je njihov stav o homoseksualnoj zajednici u BiH. 

Odgovori su različiti – od onih građana koji sasvim podržavaju LGBT populaciju i vjeruju da svako ima pravo na svoj izbor, do onih koji smatraju kako je to devijantan oblik ponašanja koji je potrebno liječiti. Međutim, ono što je posebno zanimljivo je i činjenica da veliki broj anketiranih građana osjeća veliku nelagodu kada uopće treba iskazati svoj stav o ovoj temi. Takvi građani su spremni da daju odgovore ispred kamere, ali kada čuju pitanje i shvate da je bitno njihovo mišljenje o temi homoseksualnosti – odgovor je veoma kratak ili izostaje. Razlike u mišljenjima nema mnogo ni među starijima i mlađima, odnosno i jedni i drugi su spremni da upućuju negativne, kao i pozitivne kritike.

Bez obzira na to koliko je razgovor o LGBT populaciji kratko u našoj zemlji, činjenica je da je priča pokrenuta i da se dalje razvija. Dominantan stav svakako postoji, i on je osuđivački i negativno naklonjen prema osobama koje nisu heteroseksualno orijentirane, ali je veliki broj onih koji su spremni javno iznijeti svoju podršku drukčijima.

Pročitajte i: 

Homofobija u srednjim školama - Koliko su tinejdžeri spremni na prihvatanje drukčijeg?

LGBT u bh. udžbenicima - put za diskriminaciju i otuđenje

Tekst nastao u saradnji sa Sarajevskim otvorenim centrom, u sklopu MATRA programa Ambasade Kraljevine Nizozemske.