Emir i Stanislav – logoraši u borbi za mir i dostojanstvo žrtava

Faruk Vele
Emir i Stanislav – logoraši u borbi za mir i dostojanstvo žrtava
Radiosarajevo.ba / Emir i Stanislav šalju važne poruke bh. društvu

Dulce bellum inexpertis
(Rat vole samo oni koji ga ne poznaju)

U vremenima kada huškačka retorika ponovo dominira našim javnim prostorom, kada je jezik mržnje postao operativno političko sredstvo, a pojam rata i prijetnji bezmalo uobičajenim u retorici vodećih političkih aktera, primjer dvojice mostarskih logoraša, koji se međusobno podržavaju u širenju mira i tolerancije, za dostojanstvo žrtava, istinu i pravdu, uistinu je vrijedan svakog poštovanja.

Riječ je o Emiru Hajdaroviću, predsjedniku Udruženja logoraša Mostar i logorašu iz Hrvatske udruge logoraša Stanislavu Strani Kreziću, koji svojim primjerom šalju važne poruke bh. društvu.

Mjesta stradanja

Stanislav je kao pripadnik Hrvatskog vijeća obrane (HVO) zarobljen, te je bio zatočen u Potocima. Proveo je tamo mjesece….

Kako je rekao jednom prilikom, „od čovjeka koji je nakon završetka rata imao problem sa svima koji nisu pripadnici njegovog naroda, postao je čovjek koji širi toleranciju, mir i ljubav”.

Emir je uhapšen nekoliko mjeseci prije Stanislava, te je prošao logore širom Hercegovine. Prisjeća da je pao u zatočeništvo u Mostaru nakon napada HVO-a na komandu ARBiH poznatu kao "Vranica", već 10. maja 1993.

Kada su „u haosu i počele su kaznene ekspedicije pripadnika HVO-a“, priveden je najprije u zgradu Policijske uprave Mostar nakon čega je prebačen u logor Ljubuški, pa dalje u Heliodrom, Dretelj kod Čapljine, Soviće kod Jablanice, Vojno, u sjevernom dijelu Mostara, pa ponovo na Heliodrom. Ukupno 309 dana. Doživio je razna psihička i fizička maltretiranja.

Emir i Stanislav se međusobno podržavaju u nastojanjima da žrtve dostojanstveno obilježe mjesta stradanja. Naime, u saradnji s USAID-ovim projektom PRO-Budućnost, udruženja žrtava rata u BiH nastoje uspostaviti nove veze i prevazići etničke podjele s ciljem da osiguraju prava za žrtve torture.

Udruženje logoraša Mostar, kaže nam Emir, od samog raspuštanja logora Heliodrom nastoji da obilježi mjesto neopisivih patnji oko 10.000 ljudi, najviše Bošnjaka.
„Međutim, od strane raznih političkih centara moći sva legalna nastojanja su bila bezuspješna i uvijek se nastojalo pokazati kako su područja logora, pa i samog Heliodroma, zabranjena za žrtve. Međutim 2021. godine uz pomoć kolega iz udruženja pokrenuo sam inicijativu te uputio zahtjev PU da nam se dozvoli pristup Heliodromu, ali nismo dočekani blagonaklono od rukovodstva Sveučilišta u Mostaru koje tim područjem sada gospodari“, govori Hajdarović za Radiosarajevo.ba.

Uprkos zabranama, istrajava na ideji da se postavi spomen-ploča na kojoj će pisati šta se u objektima južno od Mostara dešavalo prije skoro tri decenije, iz jednog jednostavnog razloga - „da se nikada i nikome ne ponovi ono što smo preživjeli“.

Žrtva je žrtva

Stanislav se zalaže za inicijativu da se dostojno obilježi mjesto gdje su tokom rata bili zatočeni pripadnici HVO, Hrvati, u Potocima kod Mostara. Prema evidencijama Hrvatske udruge logoraša, njih više od stotinu u različitim objektima je prošlo teške torture.

„Ta pitanja su „škakljiva“ kod ljudi koji su ostali u onim vremenima što ne bi željeli mijenjati. Mi kao logoraši bismo to mijenjali. Većina bi to mijenjala. Ja sam 12 godina mirovni aktivista. Naišao sam na vrlo malo onih koji su me osuđivali po ovom pitanju. Većinom sam dobio podršku. Sad kad dođemo na teren, to je nešto drugo. Sa Centrom za nenasilnu akciju bio sam organizator da se posjete tri mjesta gdje su stradanja bila. Tu dolazili do nesuglasica, upravo iz razloga pitanja ko je kriv, koliko je kriv... Mi to ne gledamo na takav način. Mi gledamo na način da je žrtva žrtva, bez obzira koliko je bilo ljudi na tom mjestu koji su pobijeni pravi zdravi, što se kaže…“, izjavio je Krezić za Radiosarajevo.ba.

Ulog u budućnost

Nadalje, osvrćući se na to šta za logoraše znači inicijativa da se postavi spomen-obilježje na mjestima bivših logora, Hajdarović napominje:

Inicijativa koja se tiče obilježavanje svih presuđenih mjesta stradanja je ulog u budućnost jer će ta obilježja sve naredne generacije podsjećati na vrijeme stradanja - koja se nikad i nikom više ne smiju ponoviti. Obilježavanje mjesta stradanja je mala satisfakcija žrtvama ali je jedan od načina kako da se svim negatorima zločina zatvore usta. Zaborav je izrazito opasan jer takvim odnosom rizikujemo ponavljanje stradanja narednim generacijama koje dolaze iza nas“.

Tu se gradi suživot

Stana, kako Stanislava zovu, veli, da je razgovarao o ovim pitanjima sa Emirom, te da zajednički podržavaju dostojno obilježavanje mjesta gdje su ljudi patili.

„Što se tiče nas, mi smo za takvo nešto. Ali, bez vlasti mi ne možemo lako ni lokaciju naći. Oni nam trebaju pomoći. Bez obzira koliko mi protiv njih pričali, da se oni nama ne sviđaju, što sami dižu plate… Sve to na jednu stranu, oni su još, da tako kažem, vlasnici svega pa i tih mjesta gdje je potrebno takvo nešto napraviti. Ali smatram da je potrebno takvo nešto napraviti. Tu se gradi jedan suživot, na takvim mjestima… Obilazio sam takva mjesta diljem BiH, uključujući i Srebrenicu“, ističe Krezić.

Slušajmo jedni druge

Emir dodaje kako je poslije sudskih presuda svima koji su počinili neki zločin, obilježavanje i podsjećanje slijedeći korak „kako bi žrtve doživjele bar mali dio satisfakcije za sve ono kroz što su prošle“.

„Svjedoci smo da je kod nas i 27 godina poslije rata na sceni negiranje zločina, genocida, a sve zarad fašistoidnih politika koje ni danas nisu mrtve nego se svakodnevno pokušavaju održavati u život na razne načine, a posebno mjesto u provođenju tih politika je negiranje zločina“, veli Emir te dodaje:

„Od velikog značaja su aktivnosti koje zajedno u projektu PRO-Budućnost provode razne kategorije žrtava iz proteklog rata jer žrtve se razumiju u najbitnijoj stvari, da je naša obaveza da radimo i damo sve od sebe kako bismo našim aktivizmom pokušali spriječiti ovakva dešavanja u budućnosti bilo gdje i bilo kome. Kroz ove procese smo svi naučili da slušamo jedni druge, a to je izuzetno bitno jer ako ne čujete druge nikada nećete razumjeti ni sebe“.

Emir Hajdarović
Foto: Dž. K: Emir Hajdarović

Političari i žrtve na stratištima

Krezić vjeruje da bi logoraši zajednički trebali posjećivati mjesta stradanja. Bila bi to, smatra, važna poruka.

„Da dođu ne samo logoraši, već i političari. Jer oni ako ne dođu to nije taj pogodak koji bi trebao biti, bez obzira što mi želimo… Ja bih bio sretan da se nađu naši političari. To je jedan put koji bi otvarao neko novo sutra“, naglasio je.

„Mi smo se razumjeli“

Govoreći o saradnji sa Stanislavom, Emir podvlači da su se u veoma kratkom vremenu razumjeli „jer su naši ciljevi vezano za ovu populaciju slični“.

„A to je da se patnje ljudi na ovim prostorima više nikad ponovo ne dese. Ono što je najvažnije ČULI smo jedan drugog i RAZUMJELI smo jedan drugog. Slušanje i razumijevanje je ono što je neophodno na ovim prostorima kako bi se živjelo životom dostojnim čovjeka. Bosna i Hercegovina je prelijepa država koja ima prostora za sve ljude dobre volje, ali je to teško bez razumijevanja drugog i drugačijeg“, reći će Emir.

S druge strane, Stanislav o saradnji sa Hajdarovićem kako su od prvog susreta „korektno počeli pričati“.

„Naravno, ima tu nekih stvari gdje se mi nećemo složiti, ali mi o tim stvarima ine pričamo. Mi pričamo o onome što možemo napraviti. Bez obzira na koju tko stranu vuče. Treba sve realno sagledati i onda s tom zajedničkom izjavom izaći. Imali smo javne nastupe, gdje se korektno razgovaralo sa prve, druge i treće strane. Meni je suradnja s Emirom vrlo dobra“, decidiran je Krezić.

Mir nema cijenu

Sa dragim Mostarcima se opraštamo Emirovom porukom koja bi mogla biti i Stanina, ali i svih dobronamjernih ljudi naše zemlje u ovim vremenima punim izazova i slutnji:

„Kada me pitate o mojim pogledima na Mostar i Hercegovinu i odnosima na ovim prostorima moram jedno da kažem, a to je da je Mostar najljepši grad na svijetu u kojem sam rođen, u kojem sam živio i u kojem ću, ako Bog da, i završiti svoj put, a Hercegovina je dio prelijepe države Bosne i Hercegovine i zaista ne mogu gledati samo na taj dio i ako živim na tom prostoru.

Ono što želim je da se napokon na ove prostore useli mir koji se svakodnevno pokušava narušiti raznim političkim i inim interesima ali se nadam da će ljudi shvatiti da živimo na najljepšem mjestu na svijetu i da neće nikome više ikada dozvoliti da se to najljepše mjesto pretvori u najružnije. Naša je obaveza da radimo na širenju razumijevanja, uvažavanja drugih i drugačijih i da nakon godina stalnih previranja shvatimo da mir nema cijenu, a sve zarad naše djece i budućih generacija koje ne treba da prolaze ono što smo mi prolazili“.

Političari samo ovako mogu opstati

Komentirajući oštru retoriku koja unosi nemir među bh. građane, posebice u ovo predizborno vrijeme, Stanislav velik da političari „samo na takva način mogu opstati“.

„Političari kada bi drugačije radili, oni ne bi opstali na vlasti! Promijeniš jednog političara dovedeš drugog, on još gori. Oni se jako dobro slažu. Mi nismo ćoravi, nego mi smo ovisnici o političarima. Oni daju posao jednome i onda traže od njega deset glasova za to. Oni provode jednu vrstu reketa. Evo ti, to mi moraš odraditi! Ja sam ti dao!“, kaže Krezić, te primijećuje:

„Pri tome naš narod nije glup, samo mi nije jasan. Ne shvata da je to njihova igra. Šta sutra tvoje dijete!? Neće, recimo, glasati za tog, već nekog drugog, ti opet nećeš imati posao i morat ćeš ići vani. Mislim da političari rade u jednom dogovoru, da jedni popuste, a drug, kao, neće. Uvijek nešto zateže nešto. Meni je tu sasvim jasan odgovor“.

Stanislav Krezić
Foto: Dž. K: Stanislav Krezić

Izradu ovog sadržaja podržala je Američka agencija za međunarodni razvoj (USAID) kroz projekat PRO-Budućnost. Sadržaj ovog teksta ne odražava neminovno stavove USAID-a ili Vlade SAD-a.

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iPhone i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Povezano

/ Najnovije