Doktorica Larisa Čorda: Zašto su emocije jako važne za plodnost

Doktorica Larisa Čorda rođena je Sarajka, sa adresom u Londonu. Jedna je od najistaknutijih stručnjakinja za plodnost u Ujedinjenom Kraljevstvu.

Medicinu je završila na Imperial Collegue London. Doktorica Larisa Čorda velika je zagovornica ženskih prava, članica je mnogih dobrotvornih udruženja, autorica knjige “Planiranje začeća”.

Spisak nagrada koje je dobila za svoj rad, ne bi mogao stati u ovaj kratki uvod. Dovoljno je navesti da je uvrštena na listu Top ljekara u 2023. godini.

Trending

Građani Vogošće na ulicama: I večeras održali protest, a evo šta traže

Radiosarajevo.ba: U svojoj knjizi “Planiranje začeća” pokušali ste da objasnite da mnogi problemi kada je u pitanju reproduktivno zdravlje, imaju svoje korijene u traumama i negativnim iskustvima iz prošlosti. Možete li da pojasnite tu vezu?

Čorda: Dakle, vrlo često zdravstveni problemi koje susrećemo kod žena, bilo da se radi o vaginizmu, bilo da se radi o problemima s cerviksom, vrlo često su uzrokovani nekom vrstom trauma. To mogu biti elementi traume koje je žena doživjela, kao naprimjer seksualna trauma koju je žena doživjela ranije u životu, neki oblik fizičkog zlostavljanja, ali i emotivnog zlostavljanja također.

Jer svi ti oblici zlostavljanja, kao što ja kažem, na psihološkoj razini tkaju svoj put u naše biologije jer se zapravo izražavaju na razini nervnog sistema, endokrinog sistema, imunološkog sistema.

Dakle, kada govorimo o plodnosti, kada govorimo o reproduktivnom zdravlju, tada ne možemo da posmatramo samo reproduktivni sistem, moramo da posmatramo cijelo tijelo, a posebno nervni sistem, jer nervni sistem oblikuje sve što se događa unutar tijela na svakoj razini, na staničnoj razini.

To je nešto što se zove neuroepigenetika i puno govorim o epigenetici u knjizi, vjerojatno ste primijetili da to spominjem u gotovo svakom intervjuu jer je to stvarno nov koncept u nauci koji nas udaljava od ovog vrlo formalnog načina razumijevanja zdravlja i bolesti.

Radiosarajevo.ba: Da li to znači da nisu sva stanja genetski naslijeđena?

Čorda: Da, postoje neka stanja koja su genetski naslijeđena, ali čak i uz ta stanja postoji epigenetski faktor, što znači da vanjski uticaj kojem smo izloženi uveliko utiče na ono što se događa s tim genima i kako se ti geni izražavaju i kako se ponašaju.

I zato je, za mene, kao liječnika, um i ono što se događa psihološki za nekoga jednako važno, ako ne i važnije, od onoga što se događa na fizičkoj razini.

Radiosarajevo.ba: Zašto su emocije toliko važne za plodnost?

Čorda: Nauka nam je potvrdila da emocionalno potiskivanje određenih stvari ima negativan uticaj na naš hipokampus, na razne dijelove našeg mozga poput hipokampusa, poput amigdale. I sve to oblikuje kako se naš nervni sistem razvija, kako je programiran i šta se događa na razini stanica.

Dakle, ako imate nekoga ko živi životom represije i potiskivanja, to dovodi do oblika disregulacije s njihovim nervnim sistemom, gdje se prave određene prilagodbe kako bi preživjeli, ali po cijenu, često po cijenu nečijeg zdravlja.

I mislim da je to jako važna tema, posebno u zemlji kao što je Bosna, gdje je trauma koju je toliko ljudi, posebno žena i djevojaka, doživjelo u ratu, tako rasprostranjena, ali ni do danas se ne raspravlja otvoreno.

Isto važi i za muškarce, ima toliko muškaraca u ovoj zemlji koji su bili izloženi ogromnim nivoima traume, bilo da su morali da služe na prvoj liniji fronta u zonama sukoba, bilo da su odvojeni od svojih porodica. I, jako je važno da i oni rade na sebi. I da su podržani da bi mogli zacijeliti. Jer, trauma se izražava na biološkom nivou, ali i energetskom nivou ljudskog bića. Oblikuje toliko toga i određuje ko ćemo postati.

Čovjek može da stvori situaciju u kojoj ostane potpuno ograničen u smislu ko je, što može dovesti do eventualnog ispoljavanja bolesti. Ili postoji ova prilika da se stvori ogroman nivo onoga što nazivamo posttraumatskom mudrošću i rastom koji se može desiti kao rezultat otvorenog pristupa.

Dakle, to je ta spoznaja da je neko prošao kroz negativno iskustvo, ali sada imaju priliku da urade nešto po tom pitanju. I da preuzmu kontrolu nad svojim zdravljem odgovarajućim sredstvima podrške, naravno, jer ljudima je za to potrebna podrška. Znate, to je vrlo, vrlo teško za nekoga, posebno ako nisu dijelili emocije jako dugo vremena, da nužno budu svjesni onoga što osjećaju. Znate, trauma može dovesti do stanja obamrlosti.

Drugi način na koji se trauma može ispoljiti, u smislu te disregulacije, je preosjetljivost i anksioznost. Opet, vidim dosta toga.

To je gotovo kao stanje hiper uzbuđenja koje, opet, počinje da se izražava na biološkom nivou sa stanjima kao što je vaginizam, na primjer, gdje je žena nevjerovatno osjetljiva na penetraciju, čak i prije nego što dođe do seksa.

Radiosarajevo.ba: Šta je vaginizam i kako pomoći ženama koje imaju taj problem?

Čorda: To je stanje u kojem je centralni nervni sistem, kao što sam rekla, hiper uzbuđen, i u preosetljivom stanju, a to je vrlo često posljedica prethodne životne traume.

Kada pacijenti dođu kod mene na konsulatacije, način na koji radim je vjerovatno sasvim drugačiji od bilo kog tradicionalnog ljekara po tome što sam jako zainteresovana za mnoge faktore koje tradicionalna medicina ne bi ni nužno smatrala važnim. Čak i ako pogledamo stvari koje su osnovne, kao što je nečija ishrana, kako vježbaju, kojim toksinima su izloženi, to rijetko bude pokriveno medicinskom konsultacijom.

A kamoli odnosi, odnos sa samim sobom, psihologija, životna iskustva, šta se dešavalo vašoj majci u vrijeme kada je bila trudna, svi ovi faktori se kombinuju kako bi stvorili ovaj epigenetski faktor, da tako kažemo, koji je odgovoran za naše zdravlje ili bilo koju bolest koju razvijemo.

To se jednostavno ne uzima u obzir. I mislim da je to zato što, znate, moderna medicina je tako dugo vremena imala ovaj fatalistički pogled na to kako se bolest događa.

Radiosarajevo.ba: Spomenuli ste negdje da je procenat mladh ljudi oboljelih od raka u porastu, šta smatrate glavnim uzrokom takve statistike?

Čorda: Nedavno sam pogledala neke statistike koje stoje iza stope raka kod mladih. Procenat oboljelih nikada nije bio tako visok kao što je sada među mladima. Isto važi i za neplodnost. Dakle, ove hronične bolesti su nevjerovatno rasprostranjene u ovom trenutku.

A neki ljudi mogu reći, pa, znaš, mi smo bolji u dijagnosticiranju. Tvrdila bih i rekla, zajedno sa mnogim drugim stručnjacima koji se slažu sa ovim, da se zapravo ovde dešava nešto fundamentalno loše, što nije u redu i što ljude čini bolesnijim.

A to je prije svega moderan i brzi način života, hrana koju jedemo, zrak koji dišemo. Mislim da ljudi imaju tendenciju da žive mnogo izolovanije živote. Oni su mnogo više izolovani. Mnogo su više isključeni. Kada kažem isključeni, mislim da postoji otuđenost ne samo od drugih ljudi, već i od samih sebe. Mislim da živimo živote koji su potpuno neautentični onome što zapravo jesmo.

Kada pogledamo efekte pandemije i izolaciju koja je dovela do toga, opet, prilično sam sigurna da će to imati transgeneracijske posljedice i efekte. I već možemo da ih vidimo kod neke djece.

Radiosarajevo.ba: Kako se vratiti zdravijem načinu života i šta je još važno mijenjati na tom putu?

Čorda: Dakle, stvarno je jako važno da počnemo raditi na povezanošću sa drugima, jer ta otuđenost sama po sebi se manifestira na ćelijskom nivou. Šta god da se dešava mentalno, takođe se odražava na ćelijskom nivou jer utiče na cjelokupnu biohemiju koja utiče na cijelo ćelijsko okruženje. To utiče na to kako se naše nervne ćelije ponašaju, kako funkcionišu i signaliziraju jedni između drugih.

Utječe na cijeli epigenom i to je ono za što vjerujem da također dovodi do stvarno visoke stope autoimunih bolesti, što je  stanje samouništenja, zar ne?

Radiosarajevo.ba: Da li je istina da su autoimmune bolesti više zahvatile žensku populaciju, i zašto je to tako?

Čorda: Autoimunost je mnogo izraženija kod žena nego kod muškaraca. Da li to iznenađuje ikoga od nas kada ustvari,  znamo značenje autoimuniteta, samosabotaža, samouništenje? Opet, činjenica je da je mnogo žena prisiljeno živjeti neautentičnim životom kako bi se prilagodile, kako bi udovoljile drugima, zar ne? Biti dobra djevojka, biti tradicionalna, ne ljuljati brod, ne uznemiravati nikoga oko njih. Ali ipak, ono što se dešava je da postoji cijena koja se plaća sa takvim načinom života, i ta cijena je njihovo zdravlje.

Radiosarajevo.ba: Spomenuli ste u našem razgovoru neke od problema s kojima se parovi susreću kada dugo pokušavaju ostvariti začeće, možete li navesti neke od njih?

Čorda: Da, jedna od prirodnih posljedica, koja se može dogoditi kada parovi dugo pokušavaju da dobiju dijete je da seks može postati vrlo mehanistički, znate, i nešto što moraju izvesti u određeno vrijeme. U tom procesu izgubi se taj osjećaj spontanosti i zadovoljstva, jer je fokus stalno na konačnom ishodu, a to je začeće. To samo po sebi može dovesti do velikog stresa i do gubitka libida. Znate, nizak libido je prilično često rezultat stresa. Ali onda i oni emocionalni faktori o kojima smo pričali, ti nivoi emocionalne supresije  koji se nastavljaju, koji, opet, utiču na hormone, koji utiču na biohemiju i dovode do nedostatka podsticaja u smislu želje za seksom, ali i zadovoljstva od seksa.

Tako da mislim da je mnogim ženama veoma neprijatno da osjete da zaslužuju zadovoljstvo, da zaslužuju to stanje.

Radiosarajevo.ba: U Vašoj knjizi spominjete emocionalne rane iz odnosa sa majkom,  i kako je nepolodnost povezana upravo sa tom ranom, možete li nam reći nešto više o tome?

Čorda: U tom procesu odrastanja posmatramo naše majke i onda počnemo da oponašamo iste obrasce, te počinjemo da se prilagođavamo i uklapamo u određene oblike i kalupe tako da možemo da udovoljimo našim majkama, da možemo da održimo status kvo, kako bi bile percipirane kao dobre devojke. Ali problem je u činjenici što su naše majke možda bile primorane da slijede određene obrasce iz patrijarhalnog uslovljavanja, i što takav pristup vodi samouništenju, samorepresiji, i samosabotaži.

I mislim da moramo početi voditi te razgovore tako da žene i djevojke počnu shvaćati zapravo, da su sada ovdje da razbiju te predrasude.

Kod žena koje liječim, često se susrećem sa emocionalnim ranama iz odnosa sa majkom, i kada počnu da se bave time, to ih dovede do nevjerovatne pozitivne promjene u njihovim životima. Žene koje su došle sa problemom neplodnosti, ostvarile su začeće jer su radile na zacjeljivanju tih rana.

Ali jedan od načina na koji možemo pomoći sa mnogim od ovih seksualnih problema i problema, koji, usput, imaju i muškarci. Rekla bih da i mnogi od njih imaju problema sa libidom i probleme sa seksualnim performansama. I vidimo nivo erektilne disfunkcije, koja je, znate, viša nego ranije. Tako da i oni apsolutno mogu patiti od potpuno istih posljedica.

Mislim da smo odgovorni, s obzirom na to da imamo tu informaciju, da pomognemo ljudima da se nose s tim, sa osnovnim uzrokom zašto se to dešava, da im omogućimo da se izliječe, umjesto da im ponudimo sredstvo koje, da, to može da zaobiđe, ali ne i da tretira problem.