Dnevnik bicikliste: Washington

Sead Muhić o kojem je naš portal već pisao, zaputio se ka dalekoj Americi kako bi učestvovao u hrabrom putovanju – biciklom od Kanade do Meksika.

Profesor tjelesnog odgoja zaputio se na dalek na put dug skoro 4.000 kilometara, a mi vam prenosimo njegove bilješke sa putovanja kroz saveznu državu Washington. 

Doći do Amerike pravi je smor - avioni, bosanski pasoši, iranske i američke vize, spavanje u Munchenu, sumnjičavi carinici, jet lagovi, kabasti prtljazi, nedovoljno vremena za presjedanje... Ipak, na kraju se došlo do Oregona, evergreeen country. Drug Sandro, moj budući sapatnik, tu živi već godinama. Ideja je bila da putovanje počnemo baš na najsjevernijoj tački Amerike (ne računajući Aljasku), odmah ispod Vancouvera.

Busevi, busevi, trajekti, pa opet busevi i nakon cjelodnevne vožnje stižemo kasno navečee u Port Angeles. Sjeverno od nas je samo more, hladna Kanada i magloviti Vancouver. Putovati busom po Americi i nije naročito popularno, mada za to nisam primjetio nijedan praktičan razlog. Autobusi su moderni, tačni i čisti, a vozači, narocito ako su Afroamerikanci, pravi su komediografi. Presjedamo u Seattleu i imamo dovoljno vremena napraviti jedan brzi turistički krug. Ogroman i ultramoderan grad i jedan od četiri velegrada zapadne obale. U Seattleu sam se susreo sa dvije zanimljive stvari - svjetski poznatim proizvođačem aviona Boeingom i prvom otvorenom Starbucks kafeterijom u svijetu 



Ukrcavamo se na trajekt i nastavljamo put. U Port Angelesu sjedamo na svoje jahalice, puni strepnje da li će uspjeti izdržati tolike kilometre. Teški smo, jer nosimo dosta opreme - sve ono što čovjeku može zatrebati u narednih mjesec dana života na cesti. Naravno, odmah nas je dočekao nacionalni park, jedan od brojnih kroz koje ćemo prolaziti u narednih 30 dana.

Početak puta i beskrajne šume Washingtona

Olympic National Park čini šuma, šuma i samo šuma na oko četiri hiljade kvadratnih kilometara. Nekada nastanjenja od strane Indijanaca, danas je gotovo pusta i bez naselja. Šume su toliko guste da se u njih uopće ne može ući, što će se kasnije pokazati kao veliki problem. Prirodna harmonija koja vlada parkom ničim nije narušena, iako se njegovi resursi iskorištavaju. Izgleda da je rješenje u pravilnom planiranju. U krugu od pet hiljada kilometara oko ovog mjesta ne postoji nijedan industrijski dimnjak.

Ovaj dio Amerike, kroz koji prolazimo, spada u najsiromašnije. Gradovi, mali i tužni, svi liče jedan na drugi. Kuće su uglavnom prizemne, sa velikim garazama, i napravljene su od najjeftinijih mogućih materijala - dasaka, iverice, plastike i linoleuma. Za crijep i ciglu ovdje kao da još nisu čuli. Pokušavam zamisliti kako je provoditi teške sjevernoameričke zime u ovakvim kućama. Tek jedan od gradova se po nečemu ističe - Aberdeen, rodno mjesto Kurta Kobaina. Da nije njega i Nirvane, i ovaj bi grad pamtili samo po jednoj stvari - po tome što bi ga jako brzo zaboravili. Sapatnik Sandro ne krije gorčinu koju osjeća pokusavajući zamisliti socijalni život ovdašnjih stanovnika. Često, za vrijeme kratkotrajnih pauza dok sam pokušavao uslikati ili snimiti neki interesantan detalj, on bi šutio i gledao, a onda iznenada, kao probuđen iz nekog sna, okrenuo bi se prema meni i rekao: "Jarane, jebem ja onog ko se ovdje rodi i ostane!"

Prošavši kroz dio parka Olympic, drugog dana vožnje, izlazimo na obalu moćnog Pacifika. Nismo ni slutili kakav će uticaj na nas ostaviti ovaj veliki okean. Sada nas je čekao pravac od nekih dvije hiljade kilometara ka jugu. Cesta 101 bi nas, uz obalu okeana, trebala dovesti sve do Meksika. Jedno je sigurno - dok je voda desno, a kopno lijevo, na pravom smo putu. Hladno je, pa jakne skoro da i ne skidamo. Navečer i ujutro se trudimo da što brže sastavimo i rastavimo šator kako bi što prije skočili na bicikla i pokušali se ugrijati. Vegetacija je bujna, jer kiše i vlage ima jako puno. Na cesti nismo sami, budući da je ovo ipak turistički najinteresantnija cesta koja povezuje sjever i jug SAD-a. Biciklisti putuju u oba pravca, vukući sa sobom prljave i teške vodonepropusne torbe koje kriju ko zna kakve priče i doživljaje. Neki od njih su umorni, neki iscrpljeni, gladni, ali svima sjaje oči. Nemoguće je posmatrati ovakav krajolik i prikriti osjećaje.

Ameriku su otkrili Lewis i Clark

Amerika je ogromna zemlja, po površini treća na svijetu, pa nemojte da vas zavaraju dimenzije na karti, prije nego što išta kažete za nju - pogledajte dobro razmjere karte. Sve što vam je ikada neko govorio o Americi - istina je. Tolika je, da šta god da se kaže o njoj - nije pogrešno, pa čak i to da je nije otkrio Columbo nego neki Lewis i Clark. Zapravo, to je samo pola istine.

Nakon Columbovog putovanja u Ameriku 1492. godine, a nešto kasnije i Ameriga Vespuccija, pomislili bi da se Amerika razvijala pod uticajem Evropljana već pola milenija. Međutim, to baš i nije tačno, jer ko su onda Lewis i Clark?

Amerika je zapravo toliki kontinent da je ljudima koji su naseljavali njenu istočnu obalu, nakon Kolumbovog otkrića, trebalo još tri stoljeća do uopće dođu na ideju da pogledaju ka zapadu i zapitaju se dokle li se može dalje stići kopnom.

Lewis i Clark (1804.-1806.) zajedno sa jednom petnaestogodišnjom Indijankom iz plemena Shoshona po imenu Sacagawea, bili su prvi ljudi koji su uspjeli preći Ameriku sa istočne na zapadnu obalu, prešavši više od 5.500 kilometara za godinu dana, koliko putovanje trajalo. Ova mala ekspedicija je tokom svog putovanja sakupljala podatke o biljnim i životinjskim vrstama na koje su nailazili, kao i podatke o usputnim plemenima. Na koncu su htjeli istražiti na koji način bi se ova teritorija mogla ekonomski eksploatisati. Da bi sebi olakšali put, često su koristili rijeke pacifickog sliva.

Na Pacifik su izašli rijekom Columbia, koja danas predstavlja granicu između dvije savezne države - Washingtona i Oregona. Kolumbija je najveća rijeka pacifičkog sliva, sa prosjecnim godišnjim protokom od 7500m3/s, a na srecu svih nas, tu je davno izgrađen most kojim ćemo dostojanstveno ujahati u Oregon. Sam most impresivno je zdanje i nalazi se u gradu Astoriji. Dug je 6.5 km i stoji na ukupno 117 stubova. Zatvoren je za pješake, ali biciklom se ipak može preko. Tuga bi bila plivati ili, nedaj Bože, kakav trajekt platiti. Napustismo konačno šumetine Washingtona i uđosmo u Oregon.

Bosanska zastava u Astoriji i kafa kod Fordinke Kanlić

Usred Astorije ponosno se vijori bosanska zastava (ova postdaytonska, naravno), a i poprilična je gužva oko nje. U pitanju je bosanski restoran Drina Daisy. Ponosna vlasnica ovog objekta je gospođa Fordinka Kanlić, porijeklom iz Goražda. Ova žena čudnog imena i još čudnije sudbine uspjela je da spoji nespojivo.  Restoran je uljepšan velikim brojem detalja  karakterističnim za Bosnu,  pa tu možete vidjeti bakroreze Starog mosta u Mostaru ili ćuprije u Višegradu, knjige Andrića i Selimovića, makete šadrvana, peškune i maskote ZOI 84. Ali zašto auto?  Na jednoj od polica izložena je maketa automobila Ford, koja datira reklo bi se iz '60-tih.

Vlasnica nam objašnjava da je sudbina htjela da na ovaj svijet dođe tri mjeseca prije nego što prirodni zakoni i običaji ovog svijeta nalazu. U to vrijeme, njena majka je bila na putu. I desilo se da je majka donijela na ovaj svijet u Fordu, po kome ona danas nosi i ime. Prijatelji su to saznali i na poklon joj donijeli maketu automobila koja se proizvodila u to vrijeme. Nesumnjivo je da pravi veoma ukusnu bosansku tradicionalnu hranu i moram priznati da je to bio prvi ukusni obrok od kada sam krenuo na put. U Drina Daisy postoji vjerovanje da kafa ima neuporedivo bolji ukus ukoliko se služi iz fildžana na čijem dnu su utisnuti polumjesec i zvijezda. Od Fordinke smo otišli bisaga punih suhog mesa i sudžuke.

O putovanju Seada Muhića ka Iranu pročitajte ovdje, a pogledajte i fotografije sa putovanja kroz Albaniju, Grčku i Tursku.