Dnevnik bicikliste: California

Sead Muhić o kojem je naš portal već pisao, zaputio se ka dalekoj Americi kako bi učestvovao u hrabrom putovanju – biciklom od Kanade do Meksika.

Profesor tjelesnog odgoja zaputio se na dalek na put dug skoro 4.000 kilometara, a mi vam prenosimo njegove bilješke sa putovanja kroz saveznu državu Californiu.

Pročitajte i početak odiseje ka Meksiku i putovanje kroz države Washington i Oregon.

Dobro jutro, California, željno te očekujemo. Znam da nudiš zabavu i lijep krajolik, ali mislim da je kranje vrijeme da nam neko ponudi i malo sunca.

Ipak, umjesto sunca nas zapade najmračnija i najvisočija šuma na svijetu. Nakon uslaka u Californiu dočekale su nas table Welcome to Redwoods,  Avenue of Giants, i sl. Zaista, odmah smo ušli u prelijep i izuzetno veliki nacionalni park, Redwood. Nismo se morali potruditi da u njega uđemo niti smo platili ulaznicu. Glavna državna cesta 101 prolazi sredinom parka. Podrućje je proglašeno nacionalnim parkom zahvaljujući najvisočijim i najmasivnijim stablima na svijetu. Sekvoje (Sequoia sempervirens) dostižu visinu od stotinu metara, a prosječna starost velikih sekvoja je 950 do hiljadu godina.

Mislim da prolaznici baš i nisu u stanju da realno percipiraju veličinu i visinu stabala sve dok u jednom trenutku, vozeći se automobilom, ne shvate da su upravo prošli kroz kroz jedno od tih ogromnih stabala. Stabla su takve veličine, da je nekad lakše izbusiti tunel u njima, nego ih zaobići  Sreća pa ne govore, jer sam siguran da ova stabla pamte mnoga zla vremena i prirodne kataklizme.

Jedan kuriozitet vezan za ovo područje je i činjenica da su se baš ovdje snimali određeni dijelovi filma Gospodar prstenova. I to baš pored ovog gigantskog korjena. Ova fotka nije kadar iz filma.



Posjetu Redwoodu oplemenio je i jedan novi susret. Dok smo sjedili na klupi uz cestu i pripremali dnevni obrok pred zahtjevan uspon, približila nam se i jedna djevojka na biciklu. Kao pravi džentlmeni bosanskog porijekla, ponudili smo joj ono što smo znali da ne može odbiti - hranu. Kakva prefirganost.

Jana

Dok sam na plinskom kuhalu pripremao obrok, Sandro je pričao sa njom. Zove se Jana i vozi sama (čak se i rimuje)! Dok smo prazne želuce punili svakojakim hranjivim sastojcima, Sandro mi je rekao: "Znas li ti, jarane, da je ona iz Wisconsina prešla na zapadnu obalu biciklom?". Odgovorio sam: "Pa šta?", iako sam znao da je to put od 3-4 hiljade kilometara. Nisam mislio da bih zbog toga trebao biti nešto pretjerano iznenađen.

"Znaš li ti da je ona prošla kroz Sjevernu Dakotu?", pitao me dalje Sandro. Ponovio sam pitanje: "Pa šta?", a onda me Sandro prosvijetlio: "Znaš li ti da je to 700 kilometara kameno-pješčane pustinje pune zvečarki? Ljudi tuda ne idu ni automobilima, jer skoro da nema ni benzinski pumpi!".

Zašutio sam. Tačnije, šutili smo. Jana je bila previše gladna da bi obraćala pažnju na bilo šta osim na sadržaj tanjira te nije ni primjetila kako je ja i Sandro posmatramo. Mislim da svi ljudi na svijetu barem jednom u životu požele da ih neko pogleda tako kako smo Sandro i ja u tom trenutku gledali Janu. Čisto strahopostovanje u kombinaciji sa divljenjem. A do tog trenutka je bila tako obična djevojka. Jednostavna i bolno prosjecna. Gotovo neprimjetna.

Nakon kraće pauze i obroka, spakovali smo stvari i odlučili da put nastavimo zajedno, budući da i ona putuje ka jugu. Stvari koje smo naknadno saznavali o njoj nisu bile ništa manje šokantne. Pošla je na Taho Lake na intervju za posao. Aplicirala je za posao u skijaškoj patroli. 5500 kilometara na biciklu, pa onda intervju za posao, a zatim još 1300 kilometara kroz planine Siera Nevade te pustinje Nevade i Californie, sve do sestre koja živi u San Diegu. Inače, voli i da jaše i ima svoje konje, a ujedno je i pilot sportskih aviona.



Vozili smo i šutili. Nisam mogao prestati da razmišljam o tom njenom putu i prolasku kroz Sjevernu Dakotu. Prisjetio sam se mog prolaska kroz 150km dugu pustinju u okolini Konje (Turska), na mom putu do Irana. Sjetio sam se tog beskonačnog, bezvodnog i beskorisnog prostora koji sam morao preći. Sjeto sam se nelagode koju je u meni izazvala i vozača autobusa koji je stao na sredini ceste i uporno pokušavao da me nagovori da uđem u autobus zajedno sa biciklom i tako nastavim put.

Sve sam mogao shvatiti - kilometre, pustinju, zvečarke, uspone, žeđ, pješčane oluje i sve ostalo, ali kako izaći sa svim tim na kraj, sam, bez ikoga pored sebe da mu se barem možes požaliti, iako ti neće moći pomoći? Znam šta je samoća. Sreo sam tu spodobu par puta na svojim putovanjima i mogu vam samo reći da je nekada najveći problem baš to - izaći na kraj sam sa sobom.

Noć smo proveli u šatorima na obali neke rijeke - uz priču, večeru i doživljaje (uglavnom njene). Saznali smo da ne jede meso, ali nije vegeterijanac. Tačnije, jede meso samo kada ide u lov i sama nešto ulovi. Uspjela nas je nasmijati i to jako. Ispričala nam je kako je jednom gledala film u kojem dva Rusa zarobe Amerikanca u podrumu neke kuće (klasični američki scenarij). Rusi su razgovarali šta da na kraju urade sa Amerikancem, a on, jadničak, bi dao sve samo da razumije i jednu jednu riječ. Bio je siguran da razgovaraju o njemu, ali nije razumio ni riječi. U jednom trenutku, dok smo Sandro i ja razgovarali, Jana nas je prekinula i rekla: "Momci, ne osjećam se ugodno dok razgovarate na bosanskom, imam osjećaj kao da odlučujete o mojoj sudbini i raspravljate o tome šta ćete noćas uraditi sa mnom".

Ujutro je ustala prije nas i, dok smo mi izlazili iz šatora, ona je spremna čekala da nas pozdravi. Rekla je: "Žao mi je, momci, previše ste spori za mene, ja moram stići na intervju!".

Sutradan, dok smo vozili, bio sam siguran da i Sandro razmišlja o Jani. Jednom sam ga pitao: "Šta ti, druže, misliš da nju goni?". Očekivao sam neki kompleksan odgovor, nešto što će mi biti jako teško za shvatiti i obuhvatiti sve potencijalne razloge za takvo ponašanje. Očekivao sam filozofiju. Dobio sam samo kratak i inspirativan odgovor: "Jarane, svako sebi lijeka traži".

Javila nam se iz San Diega, dva dana prije dogovorenog datuma. Stigla je na cilj!



Impresivni su susreti sa ovim neobičnim ljudima, koji su spremni na ovakve poduhvate. Danima sam razmišljao zašto su u Bosni ovakvi ljudi rijetki. Nisam mogao sakriti da me Jana  impresionirala. Nikoga iz Bosne, koga poznajem, ne mogu ni zamisliti da uradi nešto slično. Znam da zato mora postojati razlog. Nisam mogao prihvatiti činjenicu da Bosanci jednostavno nisu skloni avanturama.

Odgoj baziran na osjećaju krivnje i straha

Dok smo odrastali i dok su nas odgajale nane, vaspitačice, škole i ostale odgojno-obrazovne ustanove, najčešće su se koristile dvije glavne poluge preko kojih se uticalo na psihu i svijest odgajanika. Prvi, i najvažniji, je osjećaj krivnje koji nam je konstantno nabijan na nos.

Možete li zamisliti reakciju kada  jedna 21-godišnja Bosanka, prosječna studentica prava, ekonomije ili farmacije kaže svojoj majci, koja je npr. domaćica, da želi da skače sa padobranom iz aviona. Majci nije dobro, otac donosi šećer i vodu, a čim dođe sebi - kreće se sa najpouzdanijom metodom sputavanja. Izazivanje osjećaja krivnje! Razgovor najčešće počinje i završava se na isti način - jesi li ti skrenula sa pameti, ko te je na to nagovorio, jel' tebi žao što sam te zdravu rodila. Varijacija na temu ima zaista mnogo, a kulminiraju izjavama tipa - pa jel ti mene hoćeš u grob da otjeraš ili pak onom ultimativnom - samo preko mene mrtve!

Ovakva nerazumna praksa je zabilježena i kroz poeziju, sevdalinke a i literatura nam je puna takvih motiva. Andrić i Selimović nisu krili da su motive za svoja djela nalazili baš u nostalgiji, čežnji, dertu, socijalnoj povezanosti - i osjećaju krivnje.

Druga, ali ništa manje efikasna poluga, je izazivanje osjećaja straha. Mene lično su, od najranijih sjećanja, plašili da ne sjedim na stubištu, jer ću dobiti proljev, da ne pijem vodu poslije jabuke, jer će me boliti stomak te da ne jedem trešnje sa košpicama, jer će mi se zapetljati crijeva. Konstantne prijetnje vlastitim bolom i patnjom, iskazane u futuru prvom, su skresale krila i najhrabrijim sinovima Bosne. Istina je i da su Bosanci narod koji je vezan za porodicu i familiju, a naše živote su uveliko okarakterisale majčinske brige oko toga da nam nije hladno, da nismo gladni, da nam je suha potkošulja, da je kapa na glavi (da se, nedajbože, pamet ne prehladi)...

Taj strah od prehlade, gladovanja, rata  i neispavanosti je obilježio bosanskohercegovačko postojanje u cjelini.

Iz ovih misli me trgnu glasno šuštanje i trzanje bicikla. Stao sam i pričekao Sandra. Pukla mi je guma, prvi put nakon 1600 kilometara.



O putovanju Seada Muhića ka Iranu pročitajte ovdje, a pogledajte i fotografije sa putovanja kroz Albaniju, Grčku i Tursku.