Dani arhitekture 2010. predstavljaju: Leo Modrčin

Leo Modrčin je autor koji za sobom nosi višegodišnje, preciznije već višedecenijsko iskustvo života i rada u Americi. No, porijeklom je iz Hrvatske, u kojoj odnedavna u Rijeci aktivno djeluje kao arhitekt. U SAD je magistrirao na prestižnom Pratt Insitutu, privatnoj njujorškoj umjetničkoj školi, no New York je i ostao mjestom djelovanja gospodina Modrčina u godinama koje će uslijediti, u njegovom uredu pod naslovom uRED. Jedan od važnijih njegovih projekata će se realizirati u jednom momentu upravo u srcu New Yorka - na Manhattan-u. Godine 2004 je stisnut između gigantskih vertikalnih struktura susjednih poslovnih objekata u ulici 59 East 59 otvoren istoimeni neprofitabilni avangardni teatar - 59E59, i to predstavom u kojoj je glavnu ulogu tumačila Isabella Rossellini. Izvrsno autorsko djelo Lea Modrčina, taj objekat -uljez u svom nekonvencionalnom zgusnutom okruženju gdje se i zrak kupuje kao građevinski prostor, uvršten je danas među najvažnije scenske prostore u SAD-u.

Modrčin je zaslužan i za druge značajne projekate realizirane u rodnoj Hrvatskoj, poput stambene zgrade POS u Kraljevici. Njegovi su projekti nagrađivani na mnogim arhitektonskim takmičenjima, a među ovim su se nagradama našle i on prva na 11. natječaju za membranske strukture u Japanu 1996.godine, te nagrade ''Viktor Kovačić''.
Modrčin redovno objavljuje svoje radove i zapise o arhitekturi u hrvatskim i međunarodnim publikacijama, te izlaže na skupnim i samostalnim izložbama, a takođe je aktivan i u pedagogiji arhitekture. Sarađivao je sa poznatim imenima iz svijeta arhitekture, a sa jednim od njih, Lebbeus Woodsom, organizirao je i podučavao na Borderline Architectural Workshopu u Kraljevici 1997 godine.

Leo Modrčin je izbornik ovogodišnjeg hrvatskog nacionalnog predstavljanja na 12. Međunarodnoj izložbi arhitekture, Bijenalu u Veneciji.

Na trećim po redu ''Danima arhitekture'' u Sarajevu, ovaj je autor govorio o pomenutom i drugim projektima, a nakon predavanja je podijelio i nešto svoga znanja i iskustva sa RadioSarajevom.

RadioSarajevo: Obzirom na dvije decenije koje ste proveli živeći i baveći se arhitekturom u SAD-u, možete li napraviti izvjesnu usporedbu tamošnjeg i ovdašnjeg iskustva u oblasti Vašeg interesovanja i djelovanja?
Modrčin: Pa sličnosti su puno veće nego što se čini, jer arhitekti uvijek na neki način ovise o nekakvim valovima razvoja. Možda je to u New Yorku još izražajnije, jer je zapravo dio te ultrakapitalističke kulture i ekonomije i to da je ona podložna tim usponima i padovima. Ja sam u toku svog života i rada u New Yorku doživio tri takva uspona i pada. Sad je samo pitanje kad će čovjek u pravome trenutku uletjeti, odnosno ukopčati se u taj nekakav trend. U Hrvatskoj se isto u posljednje vrijeme dogodio jedan takav izuzetni moment koji se možda jedino može usporediti sa onim bivšim socijalističkim usponom 50ih i 60ih godina. To je sada na neki način isto malo zaustavljeno, usporeno je, tako da su sada ljudi shvatili da je to u stvari jedno normalno stanje, da ne može uvijek biti sve med i mlijeko, nego da postoje trenuci u kojima se treba malo stati i razmišljati o arhitekturi i da je strategija bavljenja arhitekturom ne samo kroz građenje nego i kroz akademski rad, izložbe, istraživački samostalni rad koji nije naručen, plaćen od nekoga, da je sve to zapravo jednako važno.


Teatar 59E59, New York (crteži)

RadioSarajevo: Važan realizirani projekt je svakako avangardni teatar 59E59 u samome centru Manhattana. Kakvo je za Vas bilo iskustvo projektirati u ambijentu i kontekstu u kojem važe izrazito drugačija pravila od onih na koja smo navikli ovdje?
Modrčin: Sigurno je da je taj projekt rezultat dugogodišnjeg rada koji se zapravo i ne pokazuje dok čovjek ne stekne tu neku rutinu i umijeće baratanja sa svim tim vještinama i znanjima. Na neki način treba se i umrežiti sa tim sustavom, ali mogu reći da je to tamo možda sve puno regularnije. Ja sam već skoro dvije godine ovdje i praktični arhitekt u smislu da imam svoj ured u Rijeci i još se ne znalazim, jer se ovdje zapravo očekuje od arhitekta da bude i nekakav agent, menadžer, a ne samo kreativna osoba. Ti procesi su zapravo još uvijek jako spori, nisu regulirani. Pravila su s jedne strane užasno kruta i definirana, a s druge strane ne postoje. To je jedna dosta teška situacija, mada se i u New Yorku zna dogoditi isto, da se ta, ajmo reći, uređena situacija izrodi u neku totalno izbirokratiziranu noćnu moru. Nijedan ni drugi sustav nisu univerzalni, svaki ima svoje prednosti i mane.


Teatar 59E59, New York



RadioSarajevo: Vaš pristup arhitekturi je vrlo osoben. Primjenjujete kompjutersku tehnologiju više u samome procesu kreiranja koncepta, njegovih patterna, nego kao sredstvo u tehničkoj realizaciji i finaliziranju ideje...
Modrčin: Pa da, to je povezano i sa mojim životom u Sjedinjenim Državama. Za razliku od mojih kolega ovdje koji su se na neki način iz školskih klupa morali istog trena početi baviti građenjem, jer tako u određenom smislu i naše škole pripremaju sudente, što je možda i jedan malo zastarjeli sustav obzirom da se arhitektura sada jako promijenila, pa nije orijentirana samo građenju. U mom slučaju u New Yorku vi trebate biti jako stari da bi dobili priliku nešto graditi, i onda morate razviti te druge alternativne metode, a jedan arhitekt uvijek ima poriv da nešto ispituje i da se bavi prostorom. U staro doba je to bio komad papira i olovka. Arhitektura je zapravo jedna vrlo ekonomična djelatnost, jer za baviti se arhitekturom ne treba se sve ni izgraditi, može se jednostavno crtati i promišljati. U današnje vrijeme se može to raditi i sa računalima, ona su sad sveprisutna. Ja nekako na onaj stari način želim kontrolirati cijeli proces, ne želim da mi tim mladih suradnika radi sve, želim uživati, crtati i raditi. Onda sam izabrao one dijelove kompjuterskog softvera koje mogu kontrolirati. To su oni najbanalniji grafički programi sa kojima onda mogu crtati vrlo brzo i izraziti ideju, isproducirati nešto. Eto, to je nekakva osobna strategija koja zapravo funkcionira i može se primijeniti. To je možda na neki način i dio naše kulture, pod ''naše'' mislim malo šire od Hrvatske. To je nekakva mogućnost da se na ovim prostorima sa gotovo nikakvim sredstvima ipak može napraviti jako puno. Taj neki izazov da se bude u korak sa velikim svijetom, a sa jako malo sredstava. Tako da ta, ako mogu reći, inventivnost koja pogoni - to je zapravo puno važnije nego neograničeni izbor sredstava, softvera, aparata, mašina. No razlike te više nema, tako da na neki način moj pristup tome je zapravo možda blizak onim ranim počecima tzv. kompjuterske umjetnosti, koja se zapravo i njegovala u Zagrebu i na ovim prostorima.


Stambena zgrada POS, Kraljevica


RadioSarajevo: Obzirom i na Vaš način promišljanja arhitekture, da li mislite da je treba ograničiti samo na zadovoljavanje određenih potreba, ili ona može poslužiti, kako ste i sami kazali u svojem predavanju, za opisivanje ''svega''?
Modrčin: Pa može, postoji više slojeva, mi smo na kraju zbog obnove i raznih drugih stvari, na neki način nove ekonomije, sada svjedoci da je ona zapravo nekakav glavni motor tog razvoja, jer nema više industrije. Građenje gradova je neka nova industrija, ako se može to tako reći. S druge strane arhitektura je jedna multidisciplinarna djelatnost. Ona je bliža možda filmu. Vidite da se dešava i preobrat u umjetnosti, umjetnici žele graditi ogromne projekte, žele zauzimati prostor. Arhitekti žele možda s druge strane imati neku slobodu kreativnog pristupa jer onaj drugi, tržišni aspekt arhitekture nije intelektualno stimulirajući i zadovoljavajući. Arhitektura u onom svome bazičnom uvijek je bila i biti će jedna kulturna produkcija, a ne nekakva tržišna produkcija. Normalno da to ovisi o nekakvom ekonomskom trenutku, povijesnim i društvenim okolnostima ali ona mora imati taj dodatni višak vrijednosti, taj PDV...


Brodogradilište, Rijeka

RadioSarajevo: Ove godine na BIjenalu u Veneciji Vi ste imali priliku kao hrvatski izbornik osmisliti način nacionalne prezentacije. Radi se o konceptu ''Plovećeg paviljona'', ili jednostavno - broda. Možete li nam reći nešto više o toj zamisli?
Modrčin: To je isto na neki način dijalog o tome kako sve te naše male kulture prezentirati. Da li one jesu neke državne prezentacije ili su one samo skup potpuno oformljenih stvaralaca koji su već prisutni na mnogo načina u svijetu arhitekture. Tu je sada neka specifična situacija sa samim gradom koji ima tu neku svoju mitsku kategoriju. Kao i New York, i Venecija je na neki način surealno mjesto gdje je glavni problem kako nešto dovesti. E sada, na neki naš, kako bih to nazvao, balkanski način, zapita se čovjek kako nešto tamo dovesti - a imaš brod. Preko zaljeva si, pa mi se učinilo da je najlogičnije da to bude jedan ploveći paviljon na jednoj teglenici koju uzmemo i svake godine teglimo u Veneciju. Normalno, postoje i precedentni, prije trideset godina postojalo je jedno kazalište Alda Rossi-ja koje je posjetilo našu obalu usred Dubrovnika, pa nije to prvi plutajući komad arhitekture. Ono što je možda tu zapravo jako zanimljivo je i to što brodogradilišta u Hrvatskoj odumiru i prijeti im uništenje jer zapravo Evropska Unija traži da se ona ne subvencioniraju od države, pa onda je tu jedna dodatna socijalna komponenta gdje se nakon skoro tristo godina jedne tradicije, jednog izvanrednog seta znanja koje je tamo razvijeno, sve to zapravo ukida zbog toga jer ne zadovoljava neke uvjete. Zapravo bi možda sva ta brodogradilišta trebala preuzeti ministarstva kulture, jer je to dio kulturnog koda jednog naroda. Siguran sam da ima hiljadu takvih primjera isto i u Bosni i Hercegovini, jer svi smo svjedoci određene promjene industrija i tehnologija. Ništa se više ne proizvodi, i sad žele spriječiti i daljni razvoj brodogradnje, pa je i ovo na neki način, rekao bih skoro možda retrogradni, retro-način, arhitektonski pandan angažiranih umjetnika koji žele biti dijelom svoje sredine i biti protagonisti tog života, a ne samo izvršioci nečije narudžbe. Žele djelovati da se taj set znanja, brodogradnja, na neki način prepozna kao jedan možda nastavak arhitekture, početak jedne nove arhitekture. Kada se ledena kora rastopi, kada svi gradovi budu potopljeni pod dva metra mora, možda će arhitektura morati biti arhitektura brodova, a ne više arhitektura betona i čelika...


Kazuyo Sejima iz biroa SANAA, selektorica ovogodišnje venecijanske izložbe s temom "Arhitektura kao mjesto susreta"


amra, radiosarajevo.ba