Čudo u Sarajevu: Izložba Lazara Drljače

Piše: Elis Bektaš

Stodeseta godišnjica SPKD „Prosvjeta“ obilježena je prvorazrednim kulturnim događajem – izložbom Lazara Drljače, veličanstvenog slikara i nadasve neobičnog čovjeka. Izložba obuhvata još dvije obljetnice, 130 godina od Lazarovog rođenja i 50 godina od njegove posljednje izložbe u Mostaru. Galerija Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti u Sarajevu, pa čak i avlija ispred galerije, večeras su bile tijesne da prime sve one koji su došli na poklonjenje ovom čudesnom umjetniku i posvećeniku, čija platna potvrđuju da je velika umjetnost samo ona koja u čovjeku može potaknuti ganuće i podsjetiti ga da je ljubav posljednja linija odbrane smisla. A Lazar je sav bio satkan od ljubavi i to tkanje nisu mogli da rasparaju ni oskudica, ni nevoljno buran život, pa ni nerazumijevanje kojim je čitav život bio okružen kao kakvom bodljikavom žicom.

Svjetlost utkana u svaku česticu boje

Vojislav Vujanović, likovni kritičar, nadahnuto je ispripovijedao Lazarov životopis, koji je započeo u siromašnoj, no bajkovitoj Blatni kraj Bosanske Krupe, vodio preko evropskih prijestonica, internacije na Sardiniji, povratka u rodni kraj, dolaska u Sarajevo, pa do siromašnog, no bajkovitog Prenja i Boračkog jezera. Brojne anegdote iz Lazarovog života dostupne su svakome ko umije surfati internetom, pa ih neću ovdje ponavljati. One nam svakako otkrivaju tek mali dio jednog raskošnog, vječno znatiželjnog i vječno zaljubljenog duha. Da bi čovjek razumio Lazara Drljaču, potrebno je da stane pred platna izložena u galeriji Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti i dopusti da mu dušu takne svjetlost posuđena od sunca i zvijezda, svjetlost utkana u svaku česticu boje na Lazarovim platnima.

Likovni kritičari znalački će govoriti o Lazarovom slikarskom umijeću, o slikarskim fazama koje je prolazio potucajući se od Beča, preko Pariza i Rima, pa do Sarajeva i Boračkog jezera. Mene je pogled na svaku od 62 slike na ovoj izložbi podsjetio na riječi Sola Beloua: „... Ali izražavanje ljubavi, može li to biti suvišno? Zar je oko nas ima na pretek? Ona je i sada rijetka, divna. Još uvijek se efikasno bori protiv haosa...“

Na poklonjenje Lazaru Drljači došli su i načelnici nekoliko bosanskohercegovačkih gradova, diplomate, pa i visoki predstavnik međunarodne zajednice za BiH. No za razliku od drugih kulturnih manifestacija u Sarajevu i drugdje, umjesto paradiranja crvenim tepihom i smješkanja u objektive foto-aparata, oni su večeras bili nekako skrajnuti, baš kako i treba. Jer pred velikom umjetnošću politika se mora sklanjati u stranu.

Život: otvorenost i ljubav

Namjerno izbjegavam pomenuti ono bez čega se ne može govoriti o Lazaru – njegovo bogumilstvo. Jer se plašim da ne budem gurnut među one koji u Lazarovoj pobuni protiv primitivizma i obezdušenja nalaze samo potvrdu vlastitog primitivizma i vlastitog obezdušenja. Također, ne želim da budem poistovjećen ni sa onima koji Lazarovo bogumilstvo posmatraju samo kao hir i kapric. Lazar Drljača odrekao se svake kolektivnosti i sebe proglasio bogumilom, obznanjujući tako svoj lični savez između prirode i onoga što je u čovjeku najvrijednije – sposobnosti da se neprekidno čudi svijetu kao da ga prvi put gleda, sposobnosti da taj svijet razumijeva i sposobnosti da ga voli, uprkos svemu.

Kao bogumil, Lazar nam se ukazao večeras, da nas podsjeti koliko smo mrtvi i umrtvljeni, koliko smo u vlasti onoga što se protivi ne samo umjetnosti, već i životu samom, koliko smo zaboravili da život može postojati samo kao otvorenost i kao ljubav. Moram priznati da je u tome uspio – galerija Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti večeras je bila ispunjena svjetlošću i prozračnošću. Čini mi se da se niko nije usudio pred Lazarove slike unijeti tegobnosti i frustracije pod kojima svakodnevno posrćemo, upregnuti u njih kao u kakav jaram.

Ovom izložbom podignuta je ljestvica za kulturne događaje i u „Prosvjeti“ i u Sarajevu. Nakon nje, „Prosvjeta“ više nema prava da organizuje filmske projekcije sa banalnim jedenjem kokica. A Sarajevo je ovom izložbom stalo rame uz rame sa evropskim prijestonicama, Bečom, Parizom, Rimom. I njome se potvrdilo da Sarajevo nije veliki grad po svom merhametluku, po svojoj multietničnosti (ma šta to značilo), niti po ćevapima sa Baščaršije, već po činjenici da su u njemu stvarali umjetnici poput Lazara Drljače.