Bošnjačke carske regimente: Najodlikovaniji vojnici Monarhije

Od štajerskih gudura, koroških vrleti, visova Tirola, obala venecijanske Piave i slovenske Soče, ravnica Bohemije, moravskih pustopoljina i močvara Galicije, padina Karpata, svugdje gdje se tokom Prvog svjetskog rata prostiralo „umiruće carstvo“ Austro-Ugarske svugdje su grobovi i posljednja počivališta vojnika Habsburške Monarhije, a među njima kao najhrabrijih i najsrčanijih Bošnjaka iz „zemljice Bosne“.

Ogromna većina ročnika bili su muslimani ovo napominjemo jer se u to vrijeme pod izrazom Bošnjak označavalo sve one koji su dolazili iz Bosne, piše Al Jazzera.

Doba odlaska u carsko-kraljevsku vojnu ponajbolje je opisala sevadalinka stihovima.

Trending

Sarajevsko vrelo ljeto: Glas građana o izazovima vodosnabdijevanja

"Rodna Bosno, daleko odosmo, majke naše ne nadajte nam se, seje naše, ne kun'te se nama, vjerne ljube, vi se preudajte. Nas će care, tamo oženiti, crnom zemljom i zelenom travom".

Zaklinjem se Bogu Svemogućem…

Prema istraživanjima prof.dr. Zijada Šehića, profesora historije na Filozofskom fakultetu, u Prvom svjetskom ratu u BiH je angažirano 291.498 regruta ili 16,34 posto stanovništva. Sa ratišta se nije vratilo njih oko 38.000. Bh pješadijski pukovi i lovački bataljoni su u ovoj svjetskoj klanici primili 35.637 medalja za hrabrost, a njih 146 su na grudi okačili zlatne medalje za hrabrost.

Po riječima profesora Šehića, pripadnici bh. jedinica smatrani su elitnim vojnicima carsko-kraljevske armije. Bili su regurutirani u četiri bošnjačke pješadijske regimente iz četiri domicilne regije (Sarajevo, Banja Luka, Tuzla, Mostar), a oficiri su imali svjetloplave uniforme sa crvenom kragnom i žutim dugmadima. Donji dio se sastojao od svjetloplavih pantalona i plavosivog ogrtača, a na glavi crveni fes sa plavim čuperkom kao najmarkantniji dio bošnjačke regimente.

Obični vojnici imali su također svijetloplavu uniformu, u donjem djelu su nosili široke pantalone (čakšire), a na glavi su nosili crveni fes. Vojna zakletva Bošnjaka glasila je: „Zaklinjem se Bogu Svemogućem da ću biti odan Njegovom Veličanstvu caru i kralju Franzu Josephu Prvom i da ću slijediti sva naređenja meni predpostavljenih i viših, čak i u životnoj opasnosti“ .

Bh. institucionalno sjećanje na bošnjačke vojnike na službi u carevoj vojsci, skoro da je ravno nuli, ako izuzmemo pojedinačne diplomatske i političko-predizborne geste aktuelnih bošnjačkih funkcionera koji s vremena na vrijeme prisustvuju komemoracijama ili otkrivanju nekog od spomen-obilježja gdje je njihova uloga u tome marginalna, tačnije svodi se na dobro naplaćeni službeni put i Fatihu pred kamerama.

S druge strane austrijski obrazac čuvanja uspomena podrazumijeva visoku razinu kolektivnog sjećanja općenito koja se ogleda u savršenoj organizaciji javnih komemoracija uz svesrdnu pomoć državnih resursa i učešću zainteresiranog civilnog društva. Takođe, današnje bh. Oružane snage potpuno su imune na vojno naslijeđe Bošnjaka iz austro-ugarskog perioda. Čini se da bh. povezanost sa Prvim svjetskim ratom daleko je veća kroz Sarajevski atentat na Franza Ferdinanda nego npr. kroz slavnu pobjedu Bošnjaka na Monte Meletti protiv italijanske vojne.

„Objašnjenja razlike između austrijske i bošnjačke kulture sjećanja i kolektivnog sjećanja uključuju prekinutu državnost ili apsorpciju Bosne u različite države, nedavni razvoj bošnjačkog nacionalnog identiteta i činjenicu da je Bosna pripadala četiri različite države od kraja austro-ugarske vladavine u kojoj su bosanski muslimani živjeli među drugim vjerskim i etničkim zajednicama“, piše Fabian Bonertz u svom eseju „ Sjećanje na bosansku pješadiju“.

Tradicionalna usmena kultura sjećanja izgubila je bitku nad kulturom pamćenja koja se ogleda kroz komunikacijsko ogledalo, jer sjećanje na vrijeme ratovanja bošnjačkih regimenti crpimo iz objavljenih tekstova, istraživanja, slika, web stranica o vojnoj povijesti, YouTube videa i komemoracija.

„Nažalost mi smo u BiH toga uskraćeni i vrlo je malo tragova bh. pukova ostalo u našoj državi.. U arhivima rijetko možete naći neke dokumente, svega nekoliko fotografija se može naći. Sve je iz sjećanja nestalo, tako da je ova tema gotovo zaboravljena. Tragovi ovog dijela historije u BiH su sistematski uklanjani“, izjavio je profesor Šehić.

Riječima Bonertza „multietnička, fragmentirana i napeta politička situacija moderne BiH otežava uspostavljanje kulture sjećanja“ u ovom slučaju, jer svaki sistem naprosto nameće svoj vlastiti narativ povijesti, a u BiH je to posebno dramatično i konfuzno.

Blaškovićeva oda herojima

Uprkos svemu, brojna su pisana svjedočanstva o herojstvima Bošnjaka u Prvom svjetskom. Tako mladi austrijski poručnik Hans Fritz koji je bio u bh regimentama u svojoj knjizi „Bošnjak“ objavljenoj 1931.godine piše:

„Bošnjaci su bili pravi vojnici. Car je zapovijedio da se jave u vojsku, krenu u front i oni su poslušno išli u rat, baš kao u polje. Znali su da je rat ali se pomirili sa tim da se ne može suprotstaviti sudbini. Smatrali su da ako u Knjizi sudbine piše da će neko pasti, one će pasti, pa makar ga čuvao bilokakv oklop. A ako nekom piše da će opet svoju Bosnu vidjeti, on će je vidjeti, makar ga kuršumi izrešetali kao sito“.

U drugom odlomku Hans Fritz opisuje fizičke karakteristike i vizuelni izgled „svojih“ Bošnjaka.

„Naši Bošnjaci – priznajem to otvoreno: i danas me guši, teško gutam a kroz srce mi prolazi neizreciv, bolan osjećaj kad negdje čujem naš stari paradni marš „Bošnjaci dolaze… Vidim ih pred sobom, tu raskošnu momčad, visoku kao jablani, s očima sokola i vijernih srca, čujem njihov čvrst strojevi korak, koji je pripadao posebnim obilježjima bosanskohercegovačkih regimenata stare monarhije. Pod tamnocrvenim fesom, otvorena lica, veselo po vratu skakuće svilena crna kićanka. I ta dva poznata mesing dugmeta, na neobičnim pantalonama, zlatno svjetlucaju na suncu…

I kada se čuje pjesma “Marširala, marširala Prva regimenta”… ne bi se čovjek ni s jednim kraljem mijenjao. Kakve su to bile neustrašive i ponosne trupe! Davno, davno skinuo sam vojničko odijelo i nikada, nikada više neću voditi neko bosansko odjeljenje. Nikada više neću, ponosom zažarenih očiju, gledati “svoje” momke i blistavom sabljom ih pozdravljati. Nikada više slatke djevojke neće stati na ulici i mahati nam – meni i mojim Bošnjacima“.

Karlovčanin Pero Blašković, major, komandant bataljona Treće bh. regimente (Tuzlanske) napisao je ratni dnevnik „Sa Bošnjacima u svjetskom ratu“. U njemu je zapisano i naređenje:

„Pamet u glavu! Predajte se, odrecite se sebe i tako živi umrite! Ili borite se kao Bošnjaci, sjetite se sebe i tako mrtvi oživite!“

Ova naredba je oda, posveta i omaž herojstvu Blaškovićevih vojnika koje je on najbolje poznavao i sa njima dijelio najteže i najslavnije trenutke. Zapisao je i slijedeće“

„O svojim vrlim vojnicima i ratnim drugovima Bošnjacima moram kazati da su bili među najboljim vojnicima svijeta. U životu me pratila sreća. Zaista je sreća da sam poslije toliko ratovanja izvukao živu glavu, a velika je sreća i to, što cijelog rata nisam mijenjao jedinicu, nego sam uvijek ratovao sa istim momcima iz bh. Tuzlanskog okruga koji su bili dobri, hrabri i uzorno i disciplinirani. Moji zapisi žele postaviti skroman spomenik vojnicima bosanske Treće, sa kojima sam prošao malo dobra, a mnogo zla“

Komandant Blašković ih opisuje kao tihe i povučene, a u borbi vesele, glasne, temperamentne i žive.

Dnevnik „hauptmanna“ Blaškovića izdan je 1939.godine u Beogradu a pisac Werner Schachinger, autor knjige „ Bosniaken kommen „ („Bošnjaci dolaze“) podsjećajući na nepobijeđenu Treću bh. regimentu napisao je kako je Blaškovićeva knjiga „iskrena, bez uljepšavanja, knjiga na čast Bošnjacima“.

Druga bošnjačka, najodlikovanija carska jedinica

Zanimljivo je kako na vojnike iz anektirane BiH u pogledu njihovih psihofizičkih svojstava i drugih karakateristika gledaju Austro-Ugari u periodu skoro 25 godina prije početka Prvog svjetskog rata.

Tako u hrvatskom časopisu „Dom i sviet“ od 1.marta 1888. godine u „Vojničkim viestima“ slijedeće:

„Vojnici iz Bosne i Hercegovine. U bečkom antropoložkom družtvu držaoje dr.Weisbach predavanje o vojnicih iz Bosne i Herecegovine. Govornik reče, pozivajući se na satnika H. Himmela, da su Bosanci i Hercegovci vrlo dobrar materijal za vojsku. Oni su uztrajni i jaki, a što se tiče visine, to su popriečno najviši ljudi u Evropi“.

Objavljeni podaci kazuju kako je Druga bošnjačka regimenta (Banjalučka) bila najodlikovanija jedinica u cijeloj austrougarskoj vojsci sa 42 zlatne medalje, 590 srebrenih medalja za hrabrost prve klase i 4300 bronzanih medalja, te 33 oficirska ordena

Ova je regimenta čak 25 puta popunjavana novim vojnicima tokom rata. Krajišnici su u bici na planini Monte Meletti 7. juna 1916. godine boreći se puškama, bombama, pa čak i noževima i buzdovanima potukli italijansku armiju, a pobjedu je životom platilo 208 pripadnika Druge bošnjačke regimente, dok su italijanski gubici iznosili 2033 vojnika i oficira.