Auschwitz: Noć u kojoj je pobijeno 4.000 Sintija i Roma

U noći 02. avgusta 1944. godine 4.000 Sintija i Roma ubijeno je u Auschwitz-Birkenau. Tada desetogodišnji Mano Höllenreiner iz Muenchena je kratko prije toga sa svojom porodicom prebačen u drugi koncentracioni logor, piše Deutsche Welle.

Ovaj 84-godišnjak pozdravlja posjetitelje već u prednjem dijelu dvorišta u bavarskom Mettenheimu, skoro 80 kilometara istočno od Muenchena. U stubištu su okačene fotografije na kojima on njemačkim predsjednicima Christianu Wulffu i Joachimu Gaucku pokazuje svoj zatvorenički broj u Auschwitzu: Z 3526. Z znači "Zigeuner" (Cigan) - pod ovim pojmom su pripadnici najveće europske manjine progonjeni od strane nacista (nacionalsocijalista) u Njemačkoj.

"Broj svi žele vidjeti", kaže on i podiže rukav.

Najprije je jako smršao, kaže dok mu noge drhte. "

To su živci, što ne čudi s obzirom na to šta su vam uradili", rekao mu je njegov ljekar.

U noći sa 2. na 3. avgust 1944. godine raspušten je "Logor cigana" u Auschwitz-Birkenau. Muškarci, žene i djeca su otrovani i ugušeni u gasnim komorama, njihovi leševi su spaljeni. Historičari iz Muzeja Auschwitz sada su otkrili da je u toj noći umrlo najmanje 4.000 ljudi, a ne 2-900 kao što se do sada pretpostavljalo.

Mano Höllenreiner je sa svojim roditeljima i sestrom Josefinom kratko prije toga premješten u koncentracioni logor Ravensbrueck. Izgubio je brojne članove porodice u Auschwitzu:

"Rođake i njihovu djecu, tetke i "moju siromašnu baku, koju sam toliko volio - i ona je ugušena plinom".

36 ubijenih je u porodici Höllenreiner tokom nacionalsocijalističkog progona. Njegova majka je imala i jevrejske pretke.

"Ja sam pravi mješanac", kaže on. Iz majčine porodice je čak umrlo više od 100 ljudi.

U Auschwitz ovaj 84-godišnjak više ne putuje jer ga to opterećuje.

Kada ga preplave sjećanja ponovo čuje krike iz koncentracionog logora. Mrtvi iz Auschwitza dobijaju glas i postaju vidljivi - u sred dnevne sobe sa antičkim bavarskim namještajem.

"Kada su djeca umirala, majke su vrištale. A onda su ih oni uzimali i jednostavno bacali na kamaru", sjeća se on brutalnog režima logorskih stražara.

Njegov rođak Hugo i on, u to vrijeme osnovci, su nosili mrtve, uključujući i jedno malo dijete.

"Vidio sam glavu", kaže on i dodaje da to vidi i danas. "Jedna tako mala glava!". Leševi su bili nagomilani. "Gomila mrtvih je bila velika kao moj stan", kaže on i pokazuje bolnim pogledom na strop u sobi kao da ih sve vidi gore.

S jedne strane bi rado sve zaboravio, "ali sve se stalno vraća", kaže Höllenreiner. Njegova supruga govori o noćnim morama u kojima je on izbacivao neljudske krikove. Suprug je zahvalno gleda i kaže:

"Ona je mnogo toga prošla sa mnom." Hermann Mano Höllenreiner se zbog toga aktivno angažira protiv zaborava. Brojna predavanja je do sada održao, često pred školskim razredima kako bi "mladi Nijemci znali šta smo pretrpjeli u koncentracionim logorima i da je to bio zločinački sistem". Neki učenici su plakali, neki su aplaudirali, jedna djevojčica ga je jecajući zagrlila. "Postoje dobri Nijemci", siguran je on.

Za svoj rad je primio orden za zasluge.

Ostatak teksta čitajte na ovom linku.