A kako i koliko je 'top bio vreo'

Jedan od najčitanijih romana u Srbiji i ujedno jedna od najkontroverznijih knjiga i u Srbiji i u Bosni i Hercegovini, Top je bio vreo Vladimira Kecmanovića, dobit će svoj filmski nastavak.

Čas dječak, čas pametni posmatrač

Prekosutra, u subotu, počinje snimanje istoimenog filma pod režiserskom palicom Bobana Skerlića, u koprodukciji Drina filma iz Beograda i Balkan filma iz Kozarske Dubice. Prva klapa past će u Kozarskoj Dubici, a film će se snimati i u Sarajevu.

Kecmanovićev roman izazvao je oprečne i žestoke reakcije, kako to biva u bivšoj Jugoslavije, ne zbog svoje umjetničke i inovativne skandaloznosti, već zbog političnosti i ideologičnosti svoga sadržaja.

Radnja romana je smještena u ratno i opkoljeno Sarajevo, a obuhvata vrijeme od jutra, kada granata pada u stan jedanaestogodišnjeg dječaka, koji je ujedno i pripovjedač. Njegovo ime je nepoznato, ali je jasno da je dječak srpske nacionalnosti. Taj dan u životu dječaka, kao i cijeli roman, završavaju njegovim izlaskom na „slobodne teritorije“, a otuda ispaljuje granatu iz vrelog topa na svoj rodni grad.

S jutrom, kada granata pada u stan, ginu dječakovi roditelji, a porodica je već provela cijelu godinu u opkoljenom gradu.

Kritičari, poput Ružice Marjanović iz Užica, zamjerili su Kecmanovićevom romanu jedan strukturni problem, koji je, pokazuje se kasnije, istovremeno i ideološke prirode. U romanu, naime, nigdje nije razgraničeno kada pripovijeda dječak, „koji je toliko mali da nema nikakva ideološka predubeđenja“, kako je sam autor kazao u jednom intervju, a kada retrospektivno pripovijeda, misli i zaključuje već odrasla osoba. Takav ciljani strukturni propust ideološkim stavovima i opaskama daje nevinost i samorazumljivost.

Kecmanović

Univerzalnost kao ideološka smicalica

Marjanovićka, jedna od rijetkih koji su hrabro i kritički preispitali romana autora koji važi za predvodnika nove generacije srpskih pisaca, prokazuje kako je prividna objektivnost i univerzalnost zapravo ideološka smicalica za etničku partikularnost.

„Ime dečaka pripovedača je izostalo iz, moguće je, dva razloga. Da bi se ukazalo na univerzalnu sudbinu (možemo mu pridružiti bilo koje ime) ili zato što je njegovo ime manje važno od njegove etničke pripadnosti. Svi ostali su određeni imenima ili prezimenima. Zgrada u kojoj se odvija najveći deo radnje romana, specifičan je mikroprostor koji treba da reprezentuje multietničku (ako baš ne volite tu reč, onda multikulturalnu) sredinu. Ko su stanari zgrade? Komšinica Hatidža (Tidža), njen suprig Hasan i sin Kenan, Fuad i Ševala, Joža i Štefica, Nikola i Mitra, tri bračna para čija imena vrlo precizno određuju njihove etnicitete“, piše Marjanovićka u tekstu „Ako promašiš etiku, pogodio si sve ostalo“, objavljenom u (sic!), br. 1., juli 2009., Sarajevo.

Stereotipizacija je dodatno izraženija kada dječak gleda i opisuje vojnike, pripadnike Armije BiH i Vojske Republike Srpske, ovi prvi su neuredni, prljavi i glupi, a kod drugih su uniforme „pod konac“.

Roman o pogubnosti topovskog mesa

Većina kritičara u Srbiji, izuzev spomenutu Marjanovićku i autore okupljene oko Betona, u Kecmanovićevom romanu je vidjela tekst koji će pokazati da nisu samo Srbi loši momci, i uz pomoć kojeg će se razbiti mas-medijska slika opkoljenog Sarajeva.

Saša Ćirić, jedan od betonovaca, ipak nije bio toliko oštar u kritici prema Kecmanovićevom romanu. Ćirić naglašava da je roman mogao biti bolji da se riješio „velikonarativnih natruha“.

„Otuda dečakov pucanj u rodni grad, a samim tim i ceo roman, tumačim kao pucanj u nacionalizam kao ideologiju smrti koja ljudsko biće vidi jedino kao pripadnika nacije, upotrebljavajući ga kad zatreba kao puko topovsko meso“, završava Ćirić svoj tekst objavljen u Betonu u januaru 2009.

Najproblematičniji dio romana je njegov kraj, gdje se zbiva ono što naslov govori: dječak ispaljuje granatu na rodni grad, u kojem su mu stradali roditelji i u kojem je sam stradao.

Prišao sam konopcu i dodirnuo cev.
Vazduh je bio hladan.
Top je bio vreo.
Povukao sam konopac.
I – ništa se nije desilo.
Moraš povuć jače, rekao je Aco.
I povukao sam. Jače.

Osveta ili bijeg od traume

U činu (ovog, a ne stvarnog) granatiranja Sarajeva mnogi kritičari vide metaforizaciju borbe s traumom. Drugi pak u tome vide osvetu.

„Ma koliko neporeciva bila trauma kojoj je bio izložen dečak-pripovedač i ma koliko se pokušavalo da se u završnoj sceni pronađu metaforična i simbolična značenja, ovo je ipak osveta u najdoslovnijem značenju tog pojma. Autor se izvesno potrudio da dobro motiviše osvetu, a pripovedač je postavljen tako da izaziva empatiju čitalaca i na taj način relativizuje čin koji se onda pokušava razumeti i opravdati. A za ubijanje drugih ljudi nema nikakvog opravdanja“, piše Ružica Marjanović.

Ova kritičarka u svom spomenutom tekstu zaključuje da se autor distancirao od granatiranja time što je uveo pripovjedača. Međutim, za pripovjedača je odgovoran niko drugi do sam autor. „... granatiranje gradova i ubijanje ljudi je zločin i nema motiva, niti književnog dela koja može opravdati osvetu i zlo“, zaključuje Marjanovićka.

 

Napadaju me svi šovinisti

O filmskoj obradi Kecmanovićevog nagrađivanog i putem silnih polemika reklamiranog romana teško je bilo šta reći prije nego film bude napravljen. Odgovarajući na novinarsko pitanje o dozvolama, što je razumljivo u kontekstu cenzorskog skandala sa Angelinom Jolie, Skerlić za Dnevni avaz kaže da nije imao problema sa dozvolama.

Ovaj režiser, koji je promijenio ime iz Slobodan u Boban, zbog Slobodana Miloševića, kaže da cilj njegovog filma nije blatiti vojnike Armije BiH. Dodaje da je za balkanske šoviniste njegov film istovremeno i antisrpska i prosrpska propaganda.

„Taj način mišljenja smatram za antropološku grešku. On vas tjera da birate da li ćete biti šovinista ili izdajnik. U tom blatu već ima dovoljno svinja, ja se ne bih kaljao“, kaže Skerlić.

Kakav god film Skerlić napravio, on, kao i svaki drugi film o ne tako davno završenim ratovima, neće ne biti jednoznačno interpretiran. U jednom dijelu bivše zemlje vlasti će zdušno organizirati projekcije, a drugdje će biti vjerovatno ignorisan.