Sarajevo bi palo da nije bilo njega: Priča o komandantu Draganu Vikiću
Nije kriv!
Komandant Dragan Vikić nije kriv.
Legendarni heroj odbrane Sarajeva na Sudu Bosne i Hercegovine danas je oslobođen, prvostepeno, optužbi za ratne zločine. Sud BiH tako je potvrdio ono što su znali svi koji su preživjeli opsadu Sarajeva.
Meteorolozi u BiH se hitno oglasili i objavili narandžasto upozorenje: "Budite spremni!"
Dragan Vikić je častan borac koji je bio bačen u ralje pravosuđa bez obzira na to što se u Sarajevu dobro zna da nije kriv za zločine iz aprila 1992. za koje su ga teretili.
Da nije bilo Dragana Vikića, ratna sudbina Sarajeva možda bi bila posve drukčija. Možda bi grad pao u ruke Srba i danas... danas, ko zna, šta bi bilo...
A, ko je ovaj opjevani heroj Sarajeva?
S očeve strane Vikić je porijeklom iz Kreševa. Na Mati Vikiću, Draganovom djedu, još uvijek se vode zemljišne parcele u Tarčinu. Vikićev otac Anto rođen je 1905. Prije Drugog svjetskog rata u Sarajevu je radio u drvnoj industriji za Italijane i slovio je za jednog od najboljih inženjera. U Drugom svjetskom ratu, 1942. Vikićev otac otišao je u partizane. Nakon rata zaposlio se u Šipadu. Umro je 1977.
Vikićeva majka je rođena Zagrepčanka, završila je Ekonomsku školu i radila je u nekadašnjoj Veleformaciji. Umrla je 1986.
Vikić i njegove dvije sestre odrasli su na Vasinu Hanu, iznad Vratnika. Vikić je studirao na Fakultetu za fizičku kulturu (DIF) i trenirao u karate-klubu Bosna. Karateom se počeo baviti slučajno, a stipendiju republičkog Sekretarijata unutarnjih poslova (SUP) dobio kao državni reprezentativac.
Bio je 15 godina aktivan kao karatist, od toga je sedam godina nastupao za reprezentaciju Jugoslavije, od 1977. do 1984. Kao sportaš bio je poznati majstor karatea, 5. dan. Osvajao je državna prvenstva i medalje za reprezentaciju. Prvu zlatnu medalju za Jugoslaviju osvojio je 1978. u Beogradu, potom u Bruxellesu. Poslije završetka fakulteta počeo je raditi kao profesor u policijskoj (milicijskoj) školi na Vracama u Sarajevu. Nakon završetka studija otišao je na odsluženje vojnog roka u Pančevo, kao diverzant.
Po povratku iz vojske još se tri godine bavio karateom. Trenirao je minimalno dva puta dnevno jer, prema njegovu mišljenju, "jednim treningom dnevno ne možeš ništa". Nakon Titove smrti, najprije se na saveznoj, a potom 1982. i na republičkim nivoima formiraju specijalne postrojbe MUP-a.
Specijalci su se u Sarajevu okupili u februaru 1982, a Vikić im se priključio po povratku iz vojske. Godine 1988. bio je komandant bataljona specijalne policije na Kosovu. Bataljun je imao tri čete, dvije iz BiH i jednu iz Slovenije. Nakon smjene u trajanju od 50 dana Slovenci više nisu odlazili na Kosovo.
"Mi smo sve građane dole na Kosovu tretirali isto. Sjećam se nekih Srba i njihovih negodovanja na punktovima: 'Što ste mene zaustavili, ja sam Srbin?'. Dole se osjetilo da se nešto događa, pogotovo u jedinicama koje su dolazile iz Srbije, Makedonije i Crne Gore. To sam ja osjetio i u vojsci kad smo bili na logorovanju u Šumadiji", prisjetio se se Vikić svojevremeno.
Među zapovjednim kadrom u policiji, pa i u MUP-u BiH, osjetilo se "komešanje" tek nakon Miloševićeva govora na Gazimestanu 1989. U to vrijeme Specijalna jedinica MUP-a Sarajevo, kojom je zapovijedao Vikić, počinje u BiH presretati vojne kamione s oružjem zbog čega je kazneno prijavljivan. JNA je, naime, već dijelila oružje Srbima po BiH. Tako je specijalna policija jednom zaustavila puna četiri TAM-a s 1113 pušaka. Vozači tih kamiona bili su odjeveni kao noćni čuvari. Imali su izgovor da je riječ o vojnom konvoju za Visoko.
"Visoko je imao garnizon od nekih 50 vojnika. Što će tamo 1113 pušaka? Znači, to je išlo za Knin", govorio je Vikić.
Od tog trenutka Vikić se zamjerio JNA. Kako je policija presrela jedan kamion s oružjem koji se nije htio zaustaviti i koji je odvezen put Bileće, Vikić je 30. aprila 1991. dobio težak zadatak. S policijskim konvojem preko Foče, Tjentišta i Gackog otišao je prema kasarni u Bileći. U Gackom je sreo zapovjednika policijske postaje Ratka Popovića.
Na tom putu zamalo da nije došlo do krvoprolića. Vikića i njegove specijalce u Gackom i Bileći dočekalo je 50 hiljada razjarenih Srba. Nekako se izvukao, ali oružje nije vratio. Štoviše, Srbi su ga ucijenili da ostavi sve, cijeli policijski konvoj s vozilima i oružjem, i da se tako vrati u Sarajevo.
Početak opsade Sarajeva
Prve barikade u Sarajevu Srbi su postavili 1. marta 1992., dan nakon referenduma o nezavisnosti BiH kojem su se Srbi protivili. Bila je to uvertira u krvavi rat, a položaj specijalne jedinice MUP-a bio je takav da je samo ministar odbrane mogao narediti njezino djelovanje. Međutim, takvog naloga od ministra Alije Delimustafića nije bilo. Sarajevska policija i njen zapovjednik Kemal Šahović također nisu reagirali i uklonili prve barikade. Uklonili su ih građani.
Događaji su se počeli strahovito brzo odvijati.
Srbi su se već premještali iz baze u Krteljima i željeli su iznijeti jednu trećinu materijalno-tehničkih sredstava, oružja, vozila, oruđa. Srbe je predvodio Milenko Karišik koji je vrlo brzo postao zapovjednik Srpskih specijalnih jedinica. Ostali, predvođeni Vikićem, nisu dopuštali iznošenje oružja, streljiva i vozila iz baze u Krteljima. Vikić im je odgovorio da mogu iznijeti samo svoje osobno naoružanje. Nekoliko sati nakon toga počeli su gađali Vikićev stan.
Sljedećeg dana, 5. aprila 1992, Srbi koji su bili specijalci u zajedničkoj jedinici napadaju Školu unutarnjih poslova na Vracama jer je već bila donesena odluka da se srpska specijalna policija stacionira tu. S druge strane Vikić i njegovi specijalci donose odluku da zaštite oko 200 kadeta u školi na Vracama.
Formirana je borbena kolona, Vikićevi specijalci idu preko Vrbanja mosta gdje se već gine. Na mostu su već poginule Olga Sučić i Suada Dilberović, što se dogodilo 5. aprila oko 15 sati. U stomak je na mostu ranjen i Milomir Vučijak, koji te noći umire u bolnici.
Kad su došli pored Jevrejskog groblja, Vikićevi specijalci htjeli su bestrzajnim topovima, pancirnim zrnom, gađati tenkove, smještene u Spomen-parku na Vracama, ali je ministar Alija Delimustafić naredio da se ne puca.
Kad su Srbi osvojili školu na Vracama i zarobili kadete i odveli ih na Pale, između njih i republičkih snaga MUP-a pojavljuje se JNA kao tampon-zona. Nakon tih događaja povratka više nije bilo.
Vikić je u Skupštini BiH, ispred TV kamera, pozvao građane da se odupru JNA i brane svoj grad. “Poštovani građani, ja sam Dragan Vikić, komandant Specijalne jedinice MUP-a BiH”, tako je počeo svoj govor. – Pozvao sam sve da brane grad: rudare, sportaše, radnike, domoljube, Srbe, Hrvate, Muslimane... Njegov poziv za odbranu grada bio je prijelomni trenutak. Kolebljivost građana pretvorila se u odlučnost za otporom. Njegov javni poziv građanima da brane grad urodio je plodom. Budući da sustav za mobilizaciju nije postojao, a Teritorijalna obrana bila je rasturena, Vikić je postrojbe popunio javnim pozivom.
Odaziv je bio velik, a u najvećem broju odazvali su se sportaši.
U prvih sedam dana specijalcima se pridružilo oko 500 ljudi. Osim njih, rezervni sastav policije, ljudi iz policijskih postaja, dao je svoj obol u ljudstvu.
Kako je ratni sastav Specijalne jedinice MUP-a BiH brojio 1200 ljudi, Vikić je, uz aktivni sastav, brzo popunio svoju jedinicu. No, prije toga, prvi zadatak bila mu je obrana Televizije Sarajevo i zgrade Skupštine BiH.
"Nisam spavao pet dana i pet noći. Kod nas su dolazili ljudi sa svih strana koji su željeli braniti grad, pogotovo s rubnih dijelova Sarajeva. Tako je popunjavan sastav jedinice, ljudi su obučavani i slani na prvu crtu obrane, a ostali su uništavali tenkove, snajperiste, itd."
U Sarajevu je početkom rata bilo jako puno srpskih snajperista. Stoga je Vikić organizirao antisnajperske timove. Organizirao je i dvije velike akcije, ulazak na Grbavicu i na Ilidžu, međutim, MUP ih je vratio.
"Zašto su nas ovi iz MUP-a vratili, to samo oni znaju."
No, kad se 18. aprila 1992. odrađivala akcija Pretis, Vikićeve ljude MUP nije opozvao. Iz tvornice Pretis izvukli su oružje, streljivo, granate, a posebno su bila važna protuoklopna sredstva. Sve su to bile pretpostavke za ključni događaj za Sarajevo, 2. maja 1992., kada je zapravo odbranjen grad.
Vikić je isticao da su, uz specijalnu policiju i Teritorijalnu obranu, i druge policijske stanice također odradile dobar dio posla: blokirane su sve kasarne JNA u gradu.
Srbi su krenuli u frontalni napad kako bi presjekli grad na dva dijela. Htjeli su osvojiti i zgradu Predsjedništva BiH, međutim, da se to ne dogodi, ključnu su ulogu odigrali Vikićevi specijalci.
"Negdje iza ponoći od Munira Alibabića dobivam informaciju da će oni krenuti negdje oko 4 ujutro, da će biti oštar napad. Ukrcali smo ljude na te pozicije iz kojih će pravaca krenuti napad. Presjekli smo ih i nanijeli im velike gubitke", govorio je Vikić.
Alija Izetbegović toga je dana, 2. maja, bio zarobljen. Upravo zato što Srbi nisu uspjeli, moglo je doći do njegove razmjene, a general Milutin Kukanjac sa svojom je svitom napustio grad.
"Srbi očito nisu bili sinkronizirani, usklađeni. Da jesu, imali su dovoljno snage da osvoje grad", procijenio je poslije Vikić.
Dragan Vikić smijenjen je 6. januara 1994. s mjesta zapovjednika Jedinice za specijalne namjene MUP-a BiH. Jedinica je preimenovana u Specijalnu jedinicu Bosna. Svejedno, i nakon njegova odlaska, specijalce su zvali "vikićevcima". Nakon što je smijenjen, odlazi na mjesto načelnika Sektora za istraživanje i borbu protiv terorizma MUP-a BiH. Poslije je bio imenovan komandantom Specijalne policijske jedinice MUP-a Federacije BiH.
Zanimljivo, Alija Izetbegović na samrtnoj je postelji imao potrebu vidjeti Dragana Vikića. On se dan prije Izetbegovićeve smrti, s nekoliko saboraca, zadržao kod Izetbegovića punih 45 minuta.
Kad su ušli na vrata, Izetbegović je počeo pjevušiti ratnu pjesmu Mladena Vojčića Tife Ponesi zastavu, Dragane Vikiću.
"Diraju li te?", rekao je Izetbegović Vikiću u razgovoru.
"Diraju, otkad znam za sebe, ja sam u nekom kuršlusu s tim nekakvima na vlasti – odgovorio sam mu. 'Ti si za mene najveći borac za Bosnu i Hercegovinu. Ostani takav kakav jesi', uzvratio mi je Izetbegović. Unatoč tome što su iz osiguranja stalno tražili da napuste bolesničku sobu, Izetbegović nije dao Vikiću da ode.
Šta je Vikić rekao na Sudu
Na suđenju za ubistva u Velikom parku u Sarajevu svjedočeći u svoju korist prvooptuženi Dragan Vikić je kazao da je nakon što je informisan o zarobljavanju srpskih vojnika čuo rafal, a poslije i pojedinačne pucnje, te da je na rakrsnici nakon toga sa platoa mogao vidjeti dva ili tri tijela.
U svjedočenju o događaju od 22. aprila 1992. godine, Vikić je ispričao kako je dan počeo brifingom.
“Bili su sa mnom Ademović, Dautbašić, Nećko Čengić i Suad. Nisam siguran je li bio Kovač. Bila je tu i moja sekretarica. Pričali smo o ratu i do kada će sve to trajati. Dežurni sa ulaza je preko sekretarice rekao, a ona meni govori da je Mišo Žmiro zarobio neke zatvorenike i da ih dovodi.
Puštam ga da uđe i on prenosi da je uhapsio pripadnike srpske vojske u Švrakinom Selu i da ne zna kuda će s njima”, kazao je Vikić i dodao kako nije bilo spominjanja Dobrinje, te da mu je rekao da ih vodi u Centralni zatvor jer “mi zarobljenike ne primamo”.
Kako je kazao, “razgovor je trajao dvije ili tri minute, nakon čega je Mišo Žmiro otišao”. Prema Vikićevim riječima, nedugo zatim čuli su se pucnji.
“Nakon pet-šest minuta, čujem rafal, a poslije i pojedinačne pucnje. Ja istrčavam iz kancelarije i na ulazu me zaustavlja moje osiguranje i govori da se vratim jer je možda u pitanju napad na policiju. Ja se vratim. Adnan mi je rekao da je Brko Herenda, ubio zatvorenike. Ja kažem da me se spoji s Pušinom da mu kažem šta se desilo, da je taj i taj izvršio likvidaciju vojnika koji su bili zarobljeni”, ispričao je Vikić.
Na upit Sudskog vijeća može li se sjetiti da li je neko on prisutnih u kancelariji izašao do trenutka pucanja, on je odgovorio da ne može biti siguran. Ispričao je kako mu je Pušina poslije javio da treba ukloniti tijela, što je on odbio.
“Ja znam šta je sklanjanje leševa i prikrivanje zločina. Onda me opet zove i kaže da će ih skloniti Juka. Tada od Adnana tražim da svi naši ljudi odmah uđu u Dom i da niko ne bude tu blizu, jer su mi se tada upalile lampice – neće biti uviđaja”, kazao je Vikić, koji se rekao da je sa platoa ispred Doma, na raskrsnici mogao vidjeti dva ili tri tijela, dok su druga bila “vjerovatno u parku”.
Za zločin protiv ratnih zarobljenika počinjen u sarajevskom Velikom parku optuženi su, pored Dragana Vikića, Jusuf Pušina, Nermin Uzunović i Mladen Čovčić. Optužnica ih tereti da su, kao pripadnici policijskih i sigurnosnih struktura, bili informisani o zarobljavanju osam pripadnika Jugoslovenske narodne armije (JNA) iz transportera koji je bio u kvaru i nalazio se na području sarajevskog naselja Dobrinja.
Na pitanje advokatice Adne Dobojlić o dokazu Tužilaštva, za koji je, obraćajući se Sudskom vijeću, kazala kako ga smatra falsifikatom, objasnivši da se na dokumentu nalazi spisak ljudi, među kojima i Juka Prazina, a na dnu dokumenta potpis Vikića, svjedok je odgovorio da dokument ne liči na dokumente koje je on viđao i da nije potpisivao neprotokolisane akte te da potpis na dokumentu nije njegov.
Na upit Odbrane, Vikić je rekao kako je o događaju morala biti načinjena zabilješka, a da zarobljeni vojnici nisu mogli biti legitimisani u Domu policije jer oni nisu primljeni, te “da su se vratili odakle su i došli”.
Vikić je kazao kako su zbog događaja u Velikom parku, “morali reagovati i Ugljenin i Asim”.
Članovi Sudskog vijeća zamolili su Vikića da kaže šta misli da se tog dana zapravo dogodilo.
“Ne mogu da shvatim da se to moglo po danu desiti, da svijet vidi. Bilo je ubistava po gradu, ali skriveno. Šta je taj htio da postigne, mogu samo da pretpostavim.
Nekome specijalna jedinica nije odgovarala, i dan-danas im ne odgovara. Smatram da im sastav nije odgovarao. Znam šta su od mene tražili – da se jedinica desetkuje na po jedan posto Srba i Hrvata. I to je urađeno nakon moje smjene. Ja nisam tijesto koje su mogli oblikovati”, rekao je Vikić.
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.
/ Najčitanije
/ Komentari
/ Povezano
/ Najnovije
