Lorens Listo – Mostarska lasta koja ne poznaje strah

Jedan od najboljih skakača sa Starog mosta u Mostaru svih vremena, 34-godišnji Lorens Listo otkriva u razgovoru za agenciju Anadolija da je ''kao nikada do sada'' spreman za ovogodišnje 447. tradicionalne visinske skokove sa Starog mosta u Mostaru, koji će se održati sutra, u nedjelju, 28. jula, kao i da nikada nije bio spremniji da osvoji još jednu nagradu u nizu.

Listo je, inače, prošlogodišnjom pobjedom ostvario svoju šestu pobjedu u kategoriji skokova na glavu u posljednjih deset godina i nada se da će ove godine taj uspješni niz biti i nastavljen. Prvu titulu osvojio je još 2003. godine i na ovogodišnjim skokovima će slaviti deset godina prvog ''šampionskog prstena''. Pet puta je bio drugi, a tri puta treći. A skače već 14 godina.

 I ove godine se nada novoj pobjedi.

“Ja ću se potruditi, a fižički nikada nisam bio spremniji. Ja skačem dok se borim za prvo mjesto, a kada dođe neko mnogo bolji od mene, sigurno neću više skakati. Moja očekivanja su velika”, kazao je Listo.

Listo je jedan od rijetkih koji je tri godine uzastopno osvajao prvo mjesto u skokovima sa Starog mosta u Mostaru.

“To nikome nije pošlo za rukom osim Emiru Baliću i Jadranku Acku Finku”, pojasnio je Listo.

Pričajući o ova dva legendarna skakača, Listo kaže da je Emir Balić bio uzor njegovoj generaciji, te da je imao perfektnu ''lastu''. Uzor mladim Mostarcima bio je i Jadranko Acko Fink, Hrvat, Mostarac, čovjek kojeg su pripadnici Hrvatskog vijeća obrane (HVO) ubili u nastrajima na Stari most.

Međutim, priča Listo, njegov uzor je bio skakač sa manjih visina, čovjek koji nikada nije skakao sa ''Starog'', Jasko Sabljić iz njegove mostarske Donje Mahale.

“On je skakao najbolje u našoj mahali. Ja sam njega gledao i zbog njega sam i počeo skakat”, kazao je Listo.

Govoreći o Emir Baliću, koji je sa mostarskog mosta posljednji put skočio 1996. godine poslije 1.000 skokova, Listo ističe da je svako znao za njega. Svi su znali Emira kao najboljeg skakača, ali da je bio dosta stariji od njegove generacije.

Prisjećajući se svog djetinjstva, ali i odluke da se posveti ovom sportu, najbolji skakač podsjeća da je ovaj sport tradicija u Mostaru.

“Kao mali sam se kupao na Neretvi i gledao starije skakače kako skaču. Sa nekih pet-šest godina sam počeo skakati sa nekih malih visina, dva-tri metra, i ta visina se sa godinama i povećavala”, prisjeća se Listo.

Prema njegovim riječima, želja svih Mostaraca je da jednoga dana i oni budu dio tima koji čini tradiciju Starog mosta u gradu na Neretvi.

Listo će 2000. godinu pamtiti kao godinu kada je sve ustvari i počelo, jer se tada prijavio na takmičenje i počeo skakačku karijeru.

“Prijavio sam se na skokove, a da prije toga nisam skakao. Znao sam ako se prijavim da mi nema vraćanja. Prozvali su me i ja sam skočio. Moram priznati da mi je mnogo teži bio drugi skok jer sam znao šta me čeka”, pojasnio je.

Listo i dodao da je mislio da će udar biti malo blaži.

Prema njegovim riječima, prvi skok nije bio toliko strašan kao drugi, ali se, ipak, s godinama navikao i sada mu to dođe kao rutina.

''Sada mi to dođe kao rutina, kao da skačem sa neke visine od nekoliko metara. Jedva čekam svake skokove. Skakao sam sa raznih pećina, snimao sam razne dokumentarce u kanjonu Neretve, išao sam skakati u Srbiju, Crnu Goru, Kosovo”, pojasnio je Listo.

Skakači sa Starog mosta skaču sa visine od 23 do 27 metara, zavisno od vodostaja Neretve, a kako kaže Listo, puno teži i opasniji po život je skok na glavu, ta famozna ''lasta'' koju i sam izvodi.

"Koliko god 'lasta' bila lijepa za vidjeti, koliko god bila lijepa za oko, toliko je i opasna. Tokom cijele godine moram trenirati da budem spreman jer se primi jak udarac o Neretvu", pojasnio je Listo.

Listo veli da porodica nijednog skakača nije sretna zbog sporta kojeg su izabrali.

“Svi znamo koliko je to opasan sport i da je bilo svakakvih slučajeva, te da svake godine ima lomova, kao i jakih povreda. Porodicama skakača sigurno nije drago što se bavimo ovim poslom. To je isto kao što ni meni ne bi bilo drago da mi kćerka skače sa Starog mosta", istakao je Listo i kroz smijeh dodao da misli kako svi jedva čekaju da se prestane baviti ovim sportom.

Listine ocjene skokova su gotovo uvijek bile maksimalne - deset ili 9,5 koliko je bilo nakon njegovog prvog skoka.

“Ja skokovima pristupan vrlo ozbiljno jer znam kako je to težak sport, koliko je snažan udar o Neretvu. Tokom cijele godine idem u teretanu, trčim svakodnevno desetak kilometara, imam dva treninga dnevno, kada dođe lijepo vrijeme idem odmah da skačem. Ja dođem pripremljen na most i kada stanem na njega znam da mi ništa ne može biti loše desiti”, pojasnio je on.

Brzina koju skakač postiže pri skoku, pod uglom od 45 stepeni, je od 100 do 110 kilometara na sat. No, uprkos tome, i ove godine će na Starom mostu u Mostaru biti od 35 do 40 skakača.

Prema Listinim riječima, skakači iz svijeta nisu velika konkurencija, najjača konkurencija su skakači iz Srbije, Crne Gore i i Kosova koji su vrlo kvalitetni skakači.

Evlija Čelebi prvi pisao o skokovima

Prve zapise o skokovima sa Starog mosta ostavio je čuveni osmanski putopisac Evlija Čelebi. On je 1664. godine zapisao:

“Zaista je neimar uložio svu svoju snagu i jasno pokazao svoju veliku, sposobnost. Kad se ovaj most pogleda iz daljine, izgleda okrugao kao luk iz koga je tek izletjela strijela pa tako stao. Neimarski ukus, preciznost, eleganciju, koja je unošena u ovu divnu kamenu tvorevinu, nije pokazao nijedan stari neimar. Otkako je sazidan ovaj visoki most, otada ovamo dolaze neki veziri, prvaci i visoki dostojanstvenici da ga vide. I sjedeći u pomenutom čardaku, oni promatraju kako mnoga smjela djeca šehera stoje spremna na rubu mosta. I kad se zatrče i skoče s mosta, padaju dolje u rijeku i lete u zraku kao ptice praveći svaki od njih neku posebnu vrstu akrobacije. Jedni skaču strmoglav, drugi sjedeći alaturka, a neki opet skaču u vodu udvoje, utroje i odmah sretno izlaze na obalu uspinjući se uz stijene, i dolaze gore na kraj mosta i primaju darove vezira i prvaka. Visina ovog mosta je 87 hvati, a dubina rijeke 87 aršina. U njoj ima stijena velikih kao kupola kupatila; njih rijeka valja uz veliku buku. Zaista je velika smjelost da sitna djeca skaču u takvu rijeku”, pisao je slavni putopisac prije četiri i po stoljeća.

Čudo arhitekture turskog vremena

Stari most je izgrađen između 1557 – 1566 nakon što su građani Mostara zamolili Sultana Sulejmana Kanunija ili Veličanstvenog da dobiju novi most, jer je drveni podignut u vrijeme sultana Mehmeda Fatiha II bio dotrajao. Prvi temelji Starog mosta udareni su 24. oktobra 1557. godine.

 Izvodač gradnje mosta bio je Mehmed-beg Karađoz, najveći vakif (legator) Hercegovine, iza kojeg je ostala centralna mostarska Karađoz-begova džamija i brojne drugi vakufi.

Most se smatra jednom od najljepših znamenitosti iz otomanskog doba. Hivzija Hasandedić ga naziva ne samo remek-djelom već čudom arhitekture turskog vremena. Bio je proglašen objektom svjetske baštine, simbolom složene konstrukcije i, sa 28 metara, bio je najduži kameni most u Evropi. Po njemu je grad dobio ime.

Bez obzira na ovu fizičku vrijednost, imao je i onu simboličnu: most između ljudi različitih kultura. Stari most u Mostaru preko rijeke Neretve je dio UNESCO-ve svjetske baštine koji je, kada je izgrađen, bio najveća lučna konstrukcija na svijetu.

Most je čvrsto stajao do 9. novembra 1993. godine kada je srušen tenkovskim projektilima HVO-a, a ponovo je obnovljen u julu 2004. godine.