SFF: Predstavljen program Panorame

Ove godine, po prvi puta, programi na Sarajevo Film Festivalu poznati pod nazivima Panorama (narativni filmovi), koji je pokrenut 1999. godine, i Panorama dokumentarni, koji je pokrenut 2001. godine, stopljeni su u jedan zajednički program Panorama. (Moram se zahvaliti Miri Purivatri za taj prijedlog, a ista stvar radi se u programu Panorama Berlinskog festivala već neko vrijeme.)

Spajanje programa itekako ima smisla: razlika između igranih i dokumentarnih filmova sve je manje jasna. No, i kada se jedan film svrsta u igrane ili dokumentarne, na kraju svaki od njih pripovijeda neku priču. Metode se mogu razlikovati, ali priča je ono što pokreće film.

Režiseri čiji će filmovi biti prikazani u okviru programa Panorama uglavnom imaju kontrolu nad svojim filmovima. Oni imaju šta za reći i većinu odluka donose na pravi način kako bi svoje priče prenijeli publici. Da li se u slučaju narativnog filma potrebno držati određenog žanra, ili ga je možda potrebno mijenjati? U slučaju dokumentarnog filma, treba li koristiti televizijska lica kako bi se neki stav učinio važećim. U slučaju fuzije, kada koristiti konvencionalne narativne elemente, a kada posegnuti za potvrđenim nenarativnim elementima?

U samom središtu ovogodišnjih filmova je neka vrsta sukoba, bilo da je on osobne prirode, politički, ili predstavlja njihovu kombinaciju. Bez obzira na teme o kojima govore, otprilike polovina filmova u programu Panorama potiče iz zemalja u stanju previranja: Izrael, Kina, Meksiko, Iran, Kolumbija, Rusija, Argentina, Filipini te Tajland.

Čak i autori iz stabilnijih drţava zastupljenih u ovom programu, tankoćutni umjetnici reagiraju izlaganjem temeljnih sukoba: Norveška, Irska, Velika Britanija, SAD, Japan te Estonija. Svi ti filmovi ni izdaleka nisu nove verzije Fantazije pune akcionih scena: oni su više egzistencijalni i bave se sagledavanjem čovjekovog položaja.

Naravno, puno je i preklapanja; nijedan film se ne može sasvim svrstati u kalupe. Jedni su utemeljeni u potrazi za materijalnim dobitkom, dok se drugi više bave duhovnim putovanjima. Ono što drži našu pažnju nije konačni cilj već put koji je pređen da bi se došlo do tog cilja. Drama je ponekad prikazana kroz mala povećanja, a nekad kroz najviše i najniže tačke, kao lagodno putovanje ili kao put Ulicom bola. Bez obzira na pristup koji su režiseri birali, nastali filmovi su ono najbolje što je donijela prošla godina. Riječ je o novim pričama ispričanim filmskim jezikom koji je manje ili više sasvim primjeren odabranim temama. Režiseri nisu nalik na one što se zaglave u živom pijesku Hollywooda. Više su nalik pripovjedačima iz drevnih vremena koji donose nove priče publici punoj iščekivanja. A ta publika, dragi prijatelji, ste vi.