Sedam strahova Selvedina Avdića

Piše: Dijala Hasanbegović
Foto: Semra Kikić

U utorak je u Galeriji „Mak“ Biblioteke Grada Sarajeva održana promocija romana „Sedam Strahova“ Selvedina Avdića. Promotori su bili prof. dr. Andrea Lešić, prof. dr. Enver Kazaz i voditeljica Književne srijede, pjesnikinja i spisateljica Fadila Nura-Haver.

Selvedin Avdić rođen je u Zenici, 1969. godine. objavio je zbirku priča Podstanari i drugi fantomi, knjigu reportaža Zemlja, turistički vodič Jajca, a priredio je i knjigu o zeničkom zatvoru. Neke priče su mu uvrštene u nekoliko antologija i zbornika.



Roman Sedam strahova nominiran je za nagradu Meša Selimović za 2009. godinu.

U romanu Sedam strahova pripovjedač se nakon devet mjeseci depresije zbog ženinog odlaska vraća u život. Dočekuje ga strah od samoće i svijet izmijenjen zauvijek. Pojavljuje se Mirna, kći njegovog prijatelja, koja mu donosi dnevnik svoga u ratu nestalog oca, pronađen u biblioteci u Švedskoj. Aleksin dnevnik govori o tajni Avdićevog neimenovanog grada (koji je, zapravo, Zenica), o njegovu susretu s duhom rudnika Perkmanom, o gradu pod opsadom, o braći Pegaz...

Za profesora Kazaza, roman Sedam strahova je roman o tranziciji. „Bh. tranzicija je doba gramzivosti, etnokapitalizma, ona je trijumf skorojevića, tajkuna koji nam sa svojih nebodera, mindera i kula poručuju šta su naši identiteti“, rekao je Kazaz. „Naša književnost još uvijek piše o ratu, kao što bi rekao jedan naš ugledni filozof, bivši predsjednik PEN-a, kao o „najvećem kulturnom događaju“. Nasuprot takvoj percepciji rata kao najvećeg kulturnog događaja, usamljeni dijelovi visoke literature individualizirali su sliku rata, pretvarajući ga u skladište antropološke tragedije“, dodao je Kazaz. „Rat je počeo kao tragedija, a završio kao farsa. O toj farsi govori Sedam strahova.“

„Ovo je neka vrsta detektivske priče, i ja sam to tako i shvatila“, rekla je profesorica Lešić. „Junak devet mjeseci provodi u krevetu – u utrobi – i nakon tih devet mjeseci, ponovo se rađa, budi se na poziv žene koja ga moli da joj pomogne da nađe oca. Tu se pojavljuje nekoliko detektivskih enigmi: jedna je gdje je Aleksa, druga je ko su Pegazi, a treća je vezana za glavnog junaka: zašto je njega uopće ostavila žena, ko je Perkman, odnosno avet iz rudnika.“

„U jednom od nepovezanih fragmenata u okviru romana govori se kako je Mirče Elijade govorio o rudnicima kao o utrobi majke Zemlje. To je utroba u koju ulaze isključivo muškarci, u nekoj vrsti rodne solidarnosti. To je izuzetno mačistički, isključivo muški svijet. U jednom momentu, jedan od rudara kaže da tu ulazi zatvorenih očiju. To je prostor u koji se ulazi, ali sa kojim se nema nikakav kontakt. To povezujem sa enigmom zašto je glavnog junaka ostavila žena.“, dodaje Lešić. Glavnog junaka je žena ostavila jer ju je prisilio na iživljavanje njegovog fetiša, tjerajući je da svaku noć igra drugu ulogu sadističke dominatorice, u svrhu njegovog seksualnog uzbuđenja. Nakon igranja mnogih uloga, ona je, kako je rekla, zaboravila ko je, i odustala od maskarade. Ljubav funkcionira kao nemogućnost ljubavi, jer ne postoji stvarni dodir između muškog i ženskog svijeta.

Na kraju romana, ostavljeno je sedam praznih stranica, kako bi čitatelj upisao sedam svojih osobnih strahova.

„Ja iza toga nemam čvrsto istraživanje. Svaki čovjek ima sedam strahova, onaj koji ih ima manje, taj je manje čovjek. Mislim da nema intimnijeg pitanja od toga koliko imate strahova i koji su oni. I naše vlasti shvataju snagu strahova i manipulišu s nama sve ovo vrijeme. Prvi je korak da stavimo strahove na papir“, rekao je autor.