Zoran Ferić: Još liječimo rane, a nove nam se otvaraju

Zoran Ferić, poznati hrvatski pisac, gost je šestog Bookstana, a ovom prilikom predstavlja svoj roman "Putujuće kazalište".

Na promociju, u razgovoru s Vladimirom Arsenićem, Ferić je govorio o ovoj knjizi, svom stvaralaštvu kao i o aktuelnom literarnom životu u Hrvatskoj, nakon čega je odgovorio i na nekoliko pitanja za portal Radiosarajevo.ba.  

U romanu, velikom skoro 500 stranica, prikazao je povijest svoje porodice, koja oslikava turbulentni period na Balkanu u posljednjih 100 godina. Roman je pisan u žanru autofikcije, o čemu Ferić kaže:

“Za taj žanr odlučio sam se u vrijeme kad nije bio tako popularan. Da sam znao da će postati tako popularan možda ne bih pisao na taj način (smijeh). Sve je počelo kada sam pronašao staru fotografiju moje bake i djeda dok vrše kirurški zahvat nad pacijentom.

Potaknula me ironija, jer to je jedina fotografija na kojoj su zajedno moja baka i djed, a ne mogu se prepoznati jer na licu imaju kirurške maske. To je početak, to me potaknulo da napišem povijest moje obitelji. Roman se odvija u zadnjih sto godina, tačnije od 1910 kada je moja prabaka otišla na predstavu moga pradjeda”, rekao je Ferić.

Na pitanje koliko iznešenog u romanu je istina, Ferić kaže: "Pitali su me da li biste napisali taj roman da su kojim slučajem likovi bili živi. Ja sam rekao da bih napisao, ali da vjerovatno ja ne bih bio živ (smijeh). Između ostalog, jedan od mojih predaka je imao strast prema oružju.

Dokumente treba koristiti kao poeziju, dokumenti nas ne trebaju sputavati. Pisao sam na osnovu onoga što sam znao, na osnovu priča starijih. Na kraju, ni ja ne znam što sam izmislio, a što sam čuo od bake”, rekao je.

Trauma koju je autorov otac nosio sa Sremskog fronta danas ima naziv PTSP, ali u to vrijeme se to nije tako zvalo, o tim problemima nije se govorilo. “Ko zna, da se tada znalo za PTSP možda bi moj otac imao drugačiji život, možda bi mogao otići psihologu i pomoći sebi” kazao je autor.

Koliko je zahtjevno pisati o roditeljima, a da se ne idealiziraju, bilo je jedno od pitanja za autora, na što on odgovara:

“Kada nađete pravu emociju, onda ta emocija postaje pripovjedač. Ja sam je pronašao u starim fotografijama i pismima. Nadam se da i čitatelji to mogu prepoznati”.

Autor se osvrnuo i na svoj svakodnevni poziv profesora jezika i književnosti u jednoj zagrebačkoj gimnaziji.

“Sve teže mi ide, jer sa svojih šezdeset godina sve manje osjećam povezanost sa tom generacijama. Neki osjećaju djecu i poveznicu s djecom do kraja radne karijere, ali ja više ne. Iako sam dugo vremena osjećao profesorski posao kao drugi dio mog književnog posla. U zemlji s malim jezicima, pristojno je raditi na tome da stvoriš bar neke čitatelje, a u svakom razredu ima četvero-petero djece koji čitaju, a tako je bilo i ranije.

Odnos prema Bosni, drugima i drugačijima

Zoran Ferić je nakon promocije odgovorio i na nekoliko pitanja portala Radiosarajesarajevo.ba. Između ostalog, zanimao nas je specifičan odnos prema Bosni opisan u romanu. Autorov čukundjed živio je u Dubici, gdje je svakodnevno slušao zvuk ezana koji je dopirao preko rijeke, a u romanu je opisan njegov rigidan stav prema bosancima.

"To su ondašnje prilike, a on je bio specijalan čovjek koji nije podnosio ljude druge vjere. Ružno se odnosio prema muslimanima iako je s njima poslovao. U romanu on kaže "Kad god dođeš u Bosnu, vjetar ti donese neki smrad". Ali s druge strane, kad je bankrotirao, upravo su mu pomogli muslimani iz Bosanske Dubice, a ne njegovi prijatelji Hrvati koji su ga praktički uništili. Tako da je on pred kraj doživo da odgaja svoje dvije pravoslavne unuke i da se sprijatelji s muslimanima. To nije nešto što sam izmislio, to je nešto što se tom čovjeku dogodilo. Po tome mi se čini da bi on mogao biti zanimljiv lik sa zanimljivom sudbinom, upravo prema tom odnosu prema drugima". 

Autora smo pitali da povuče paralelu između braka njegovog djeda i bake s današnjim vremenom. Djed Benjamin bio je aškenaski Jevrej, a baka Ivka hrvatska katolikinja. Njihov brak je u to vrijeme, u osvit drugog svjetskog rata, bio duboko tabuiziran. Koliko se toga na Balkanu promijenilo kada je u pitanju odnos prema drugima?  

"Ono što vidimo u Europi, pa onda i na Balkanu, to su dva različita procesa koji mi se čini da idu svaki u svom smijeru i svaki prema svojoj radikalizaciji. S jedne strane ljudska prava, uključivost, apsolutna netolerancija prema nasilju izazvanom nacionalnom netrpeljivošću. Pomislili bismo da, čak i u zakonodavnom smislu, Europa i svijet idu na bolje. S druge strane, to kao da izaziva jedan nacionalistički odgovor koji je vrlo snažan, i u Mađarskoj, Slovačkoj, Poljskom, da ne govorimo samo o našim područjima. Taj odgovor je nešto što nas mora plašiti. 

Baš u ovom gradu (Sarajevo) izgleda kao da se rat nikad nije dogodio i kao da je taj rat potpuno nemoguća stvar i jedan ružan san. Ali ako pitate je li to moguće ponovo - naravno da je moguće. I to je ono što može buditi duboki nespokoj. 

Spominjali smo danas knjige koje žele popraviti svijet i to je dobar pokazatelj. Ali imamo i drugi tip pisane riječi - statusi i komentari na Facebooku, nacionalistički, nerijetko fašistički, koji nas plaše. I tu smo mi opet na početku. Liječimo rane, a nove nam se već otvaraju" zaključio je Zoran Ferić za Radiosarajevo.ba  

Kako je bilo na promociji u Buybook-u, o čemu se sve govorilo pogledajte u videu u nastavku.