Nova knjiga Peđe Kojovića: 'bornintheusarajevo' (ODLOMAK)
Radiosarajevo.ba
Nova knjiga neobičnog naziva "bornintheusarajevo" djelo je sarajevskog pisca i našeg blogera Peđe Kojovića.
Knjiga predstavlja zbirku tekstova nastalih u periodu od 1991. do 2008. godine, a obuhvaćaju autorova bosanska i američka iskustva.
Izdavačka kuća Synopsis najavila je promociju ovog izdanja za 30. novembar (utorak) u 18 sati u galeriji Colegium Artisticum, a knjiga se već može kupiti u većim sarajevskim knjižarama po cijeni od 20 KM.
RadioSarajevo vam u cijelosti prenosi esej kojim se otvara ova knjiga.
| 13TH STREET NW “Amerika je naša posljednja i najbolja nada na planeti.” Abraham Lincoln Amerika, kao i svaka dobra stvar, ima milion mana (loše stvari imaju samo jednu), ali ona za mene nije razočaravajuća kakvom se možda doima u tekstovima koji slijede. Kada sam je nakon 13 godina napuštao, volio sam je više nego kad sam kao sarajevski dječak o njoj maštao. Amerika se pokazala boljom i ljepšom od onoga što je dječak zamišljao. Udomila me na svojoj istočnoj, “evropskoj”, obali, ali mi je posao omogućio ne samo da je proputujem uzduž i poprijeko nego i da vidim i osjetim život ljudi na vrhu, kao i onih na dnu ekonomske ljestvice. Visinska razlika između ovih ekstrema u životnom standardu često je bila tolika da sam se ponekad pitao da li se uopšte radi o jednoj te istoj zemlji. Ipak, najveći procenat Amerikanaca živi, relativno komforno, negdje pri dnu srednje klase, daleko od gospodina Gatesa, i ne tako daleko od beskućnog siromaštva. Prvom se dive. Od drugog strahuju. Moj odnos s Amerikom nije bio samo poslovan, geografski i politički nego i intiman. Stekao sam dobre prijatelje, zaslužio neprijatelje, zaljubljivao se i patio… Iako sam u Ameriku došao kao odrastao čovjek, u tridesetoj godini, moj današnji pogled na svijet značajno je (re)formiran upravo u periodu “američkog života”. Osjećanje s kojim sam u nju došao i s kojim sam živio prvih par godina manifestovalo se kao stidljivost, ali je po svojoj prirodi i intenzitetu bilo puno bliže strahu. Strahu koji je bio baziran ne na osjećaju fizičke ugroženosti, nego na uvjerenju da su moj engleski i moj provincijalizam, uprkos ogromnom trudu da budem “isti kao oni”, ne samo upadljivi nego i nenadoknadivi, permanentan, socijalni hendikep. Taj strah se u neposrednom kontaktu s američkom stvarnošću i Amerikancima, kao što to i biva s predrasudama, pokazao kao neosnovan. Amerikanci, odnosno najveći dio onih s kojima sam došao u kontakt, prema meni su se pokazali kao dobri ljudi. Ljudi koji su skloni vrlo lijepim i humanim gestama bez nekog specijalnog povoda ili zarad lične koristi. Ničim izazvanoj dobroti, kako se to kaže u Sarajevu. Ali ono što je u Americi najvažnije, ono što sam o životu i o sebi naučio od nje… Shvatio sam da uprkos intelektualnom otporu prema materijalizmu i potrošačkom društvu nisam sasvim imun od želje za posjedova- njem lijepih i skupih predmeta, i da mi, više nego što bih volio da priznam, odgovaraju površna i “plastična” uljudnost i profesio-nalizam u poslovnim i socijalnim odnosima. Shvatio sam da kapitalistička automatizacija društva – rastakanje zajednice na pojedince – kako se sada zove Marxovo otuđenje čovjeka od čovjeka – omogućava širenje lične slobode jer pojedincu pruža anonimnost koja je neophodna za nesputano istraživanje sopstvenog moralnog kodeksa i seksualnog identiteta. Shvatio sam, također, da Amerika zaista jeste naša najbolja i posljednja nada, ali i da je, barem za mene, emotivna gravitacija Sarajeva nenadjebiva. |
radiosarajevo.ba
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.
/ Najčitanije
/ Najnovije
