Iskustva jednog neuropsihijatra pretočena u knjigu

U IK Connectum nedavno iz štampe izašla knjiga prof. dr. Zaima Bilalbegovića "VRAĆANJE IZGUBLJENE RADOSTI ŽIVLJENJA - 72 dana sa neuropsihijatrom u ordinaciji."
 
Knjiga je svojevrsna novina jer u njoj po prvi put jedan neuropsihijatar otvara vrata svoje ordinacije i donosi nam istinite priče/ispovijedi svojih pacijenata, saopćio je Connectum.

Na 540 stranica ispisan je 'dnevnik jednog neuropsihijatra' koji će sigurno promijeniti naš dosadašnji odnos prema njima, razbiti naše stereotipe o tome da su te osobe 'manje vrijedne' ili o tome da 'ne zaslužuju naše povjerenje ili prijateljstvo'.
 
Pored istinitih priča iz života ovih ljudi, tu su i određena rješenja i savjeti, te Bilalbegovićevo vješto vladanje taktikom 'ja ću ti pomoći da to riješiš sam', saopćeno je.
 
Promocija ove knjige održat će se u Bošnjačkom institutu, 07. 06. u 19:00 sati.
Promotori: Akademik Muhamed Filipović, Akademik Abdulah Sidran i prof. dr. Ismet Ceri

Uvodna riječ autora
U toku četrdeset pet godina rada na neuropsihijatriji nakupilo se više razloga da napišem ovu knjigu. Najprije bih istakao činjenicu da smo kao društvo, općenito, nepravedni prema psihijatrijski bolesnim osobama. Naš odnos prema takvim osobama se popravio samo utoliko što ih se više ne bojimo. Međutim, oni zaslužuju više od toga.

Davno je dokazano da se psihički oboljele osobe u preko 95% slučajeva rađaju kao neurološki i psihički zdrava djeca, te da se podloga za kasnije javljanje psihijatrijskog poremećaja u oko 70% slučajeva razvija u toku odrastanja. Kako djeca u vrijeme odrastanja malo šta mogu sama riješiti, to znači da odgovornost za kasnije poremećaje moraju primiti na sebe roditelji i ostali učesnici u odgoju djece.

Podloga, odnosno uzrok za kasnije javljanje psihijatrijskog poremećaja može se pojaviti i poslije osamnaeste godine života, ali i tu porodična, socijalna i društvena sredina, te pojedinci sa kojima su te osobe dolazile u kontakt snose krivicu kod oko 15% slučajeva. Odgovornost za kasnije javljanje psihijatrijskog oboljenja može se pripisati samoj ličnosti samo u oko 15% slučajeva.
Prema tome, najčešće se radi o poremećajima za koje te osobe nisu krive, a tražimo od njih da ispunjavaju svoje obaveze na poslu i u porodici jednako kao da su najzdravije. Istovremeno, očekujemo od njih da uzimaju lijekove, koji ih čine manje sposobnim, da prihvate naša podozrenja i često neskriveno nepovjerenje, da prihvate status manje vrijedne osobe.

Moja osnovna želja kod pisanja ove knjige je bila da roditelje upozorim na najčešće greške kod odgoja djece, a koje kasnije predstavljaju podlogu za razvoj psihijatrijskog poremećaja, te da 12