Dijalogom Aleksandra Hemona i Johna Freemana završen 3. Bookstan

Ovom prilikom Aleksandar Hemon predstavio je i svoj novi naslov Nije ovo tvoje, osobitu knjigu sjećanja na sarajevski period djetinjstva i rane mladosti. 

"Počeo sam je pisati bez namjere da to bude knjiga, a glavni poriv mi je bio da su neka od  mojih sjećanja toliko bila otporna na potiskivanje, toliko su se vraćala, da sam počeo da ih pišem da vidim o čemu se tu radi.  Upotrijebio sam književni tekst kao metodologiju ispitivanja stvari.  Pošto je ovo knjiga koja je prvo nastala na našem jeziku, a tek onda je prevedena na engleski,  to mi je dozvolilo da se igram s jezikom i eksperimentišem, da radim stvari koje su pomjerile tekst bliže poeziji", rekao je Hemon o svojoj novoj knjizi.

Freeman je dodao kako je najjednostavnije objašnjenje razlike između poezije i proze to da se proza mahom oslanja na riječi, dok se poezija više oslanja na slike. 

U nastavku je književni kritičar konstatirao da su sve dosadašnje Hemonove knjige pisane iz pozicije konstrastih identiteta i višestrukog pripadanja, a da je ovo prva knjiga u kojoj to nije slučaj. U njoj nema "prije i poslije" ona se isključivo tiče jednog perioda života. A pošto je posljedica autorovog višestrukog pripadanja i njegova dvojezičnost, Freeman je postavio pitanje kako se rana sjećanja "ponašaju" kada se prevedu na engleski. 

"U svakoj knjizi postoji dio mog iskustva koje je bilo na srpsko-hrvatskom,a koje je prevedeno na engleski. Svaki jezik je kodifikacija, a kada sjećanja pretočim na taj jezik, moram tražiti riječi koje možda ne postoje. Primjer iz ove knjige je terminologija igranja klikera koja se spominje u jednom tekstu. To je neprevodivo ne samo na engleski već i na novi bosanski jezik " otkrio je autor. 

Svako ko je čitao njegove knjige i kolumne zna da se Hemon svrstava u angažirane pisce koji je glasan u kritici izbora Donalda Trumpa za američkog presjednika. Kao stanovnik Chicaga, Hemon je svjestan rastućeg nacionalilzma i njegovih posljedica u Americi i širom svijeta. 

"Bavim se stvarima za koja u ovim godinama kažem – ako ih ne napišem, nestat će. Shvatio sam u tom procesu da je pisanje reakcija na mrak koji se aktivirao za vrijeme Trumpa To je strah da ću nestati, taj crni oblak koji  briše intimne i ljudske kontakte. U takvoj situaciji svaki ljudski život postaje manje važan. Čin otpora je da se neke stvari zabilježe. Sličan sam poriv imao i prije rata ovdje. U jesen 1991. povukao sam se na Jahorinu jer sam želio da pišem. Bio sam svjestan da se nivo ljudskosti smanjuje.

Jedan od brutalnijih simptoma fašizma je da se najprije napadaju najmanje zaštićeni. U Americi, jedna od stvari koje trampistični fašizam radi je da maltretiraju migrante, djecu, žene, lgbt osobe.

Ta sila polako ulazi i u međuljudske odnose. Kako se protiv toga boriti. Na tu ranu se može lijepiti književnost i umjetnost, ali nema tu mnogo utjecaja. To  ipak zahtijeva politička rješenja. No, istovremeno postoji  estetski i moralni zahtjev da se bavimo istim stvarima kada sve to prođe. Zato ja već pišem poslijeratnu književnost, izjavio je Hemon.

On se osvrnuo na važnost pokreta u američkm društvu kakav je Marš žena, koji je simbol otpora prema narastujućem fašizmu.

"Nacionalizam je često muški, mužjački projekt u kojem se tijela žena moraju kontrolisati kako bi se rađanje ratnika vršilo neometano, a utjecaj žena mora biti ograničen.

 Da bi se sabotirao nacionalizam, treba se sabotirati i patrijarhat. Žene su glavni izvor otpora. Marš žena nisu virtualne demonstracije na društvneim mrežama. To su prava tijela žena koja ta država pokušava da kontroliše, tijela koja su se pokazala u stvarnom prostoru. Zato mislim da će se manifestacije otpora prema Trumpu dešavati u stvarnom prostoru, sa stvarnim ljudima a ne avatarima", zaključio je pisac.