Aleksandar Hemon: Plašim se globalnog rasula koje je neizbježno

"Glave evropskih lidera nemaju neku vrijednost, sigurno ne veću od glava i tijela izbjeglica i njihove djece. Situacija je obilježena ličnim i kolektivnim tragedijama, ali izbjeglice nisu zombiji, nisu prazni, niti lišeni sposobnosti da se raduju i da razumiju i pričaju o vlastitom iskustvu. Oni će pričati svoje priče i u njima će biti smijeha", kaže Aleksandar Hemon u razgovoru zaRadiosarajevo.ba povodom skorog izlaska prijevoda na bosanski jezik njegovog novog romana Kako su nastali ratovi zombija. 

Komično štivo koje dotiče veoma ozbiljne teme izbjeglica i imigranata, štivo o globalnoj političkoj dominaciji i otuđenju i moralnom posrtanju pojedinca, već je ocijenjeno dobrim kritikama u Velikoj Britaniji i SAD-u. U skorašnjem izdanju sarajevskog Buybooka, Hemonov roman i ovaj put izaći će u prijevodu Irene Žlof. 

Sa Sarajlijom globalnog književnog ugleda i kolumnistom našeg portala, razgovaramo o novom romanu, ali i temama koje u posljednje vrijeme ometaju miran san mnogih stanovnika planete.  

Razgovarala: Vesna Andree Zaimović, Radiosarajevo.ba

Radiosarajevo.ba: S nestrpljenjem čekajući prijevod vašeg novog romanaKako su nastali ratovi zombija, u međuvremenu smo mogli saznati da se radi o komičnom pristupu nekolicini gorkih tema koje su potresale svijet u vrijeme radnje priče 2003, a koje ni danas nisu izgubile na svojoj aktualnosti, štaviše. O čemu se radi?

Hemon: Radnja romana se dešava u proljeće 2003, taman kad je Amerika krenula da oslobađa Irak. Moj junak, Joshua Levin, vrlo sklon pogrešnim odlukama, upada u seriju nevolja, od kojih je jedna zgodna, udata Bosanka po imenu Ana. Istovremeno, on je scenarista amater koji se upire da do kraja dovede barem jednu od svojih mnogobrojnih ideja za scenarij. Tokom knjige, vidimo razvoj Ratova zombija, njegovog scenarija u kojem počinju da igraju ulogu njegova nedavna iskustva.

Radiosarajevo.ba: Glavni lik romana je neuspješni scenarista koji radi i kao učitelj engleskog za strance. Kako je nastao lik Joshue?

Hemon: Joshua je, kao i svi moji likovi, plod mašte, koincidencije i ličnog iskustva. Nekad sam, recimo, i ja, kao i Joshua, predavao engleski imigrantima, a jednom se desilo i da mi se jedna moja studentica (udata, s desetogodišnjom kćerkom) ponudila. Odbio sam ponudu, ali sam onda godinama zamišljao kako bi taj i takav švaleraj izgledao. Dosta tih teoretskih razmatranja završilo je u ovom romanu.

Radiosarajevo.ba: Historija nas je učila da je put od patriotizma do fašizma često neprimjetan pa se u jednom trenutku iznenadimo u šta se društvo u cjelini pretvorilo. Vjerujete li da u svakom pojedincu prikriven čuči i čeka mali fašista koji će se probuditi na određene vanjske poticaje? Kako se oduprijeti fašizaciji svijeta?

Hemon: Mislim da većina svijeta obitava u moralnoj sredini, etičkoj osrednjosti, pri čemu su na ekstremima oni najgori i oni najbolji, oni, dakle, čiji se moralni i etički profil ne mijenja bez obzira na uslove. Mi koji smo u sredini, dobri smo i moralno stabilni dok je društvo dobro i stabilno, a kad se društvena infrastruktura—uključujući i zajedničku etiku—počne rušiti ili bivati zamijenjena novom (recimo, fašističkom) mnogi koji su do jučer bili pošteni i dobre komšije lako se mogu pretvoriti u ubice, ili barem one koji misle da nije problem da se studentski dom nazove po masovnom ubici i ratnom zločincu. Društvenu strukturu ruše i zamjenjuju oni koji se ne boje kolapsa i totalnog razaranja, oni koji su izračunali da im se gubitak izvjesnog broja (tuđih) ljudskih života isplati. Oni koji razaraju društvo to rade zato da bi se na njegovim ruševinama ovaplotili—ljudski, politički, finansijski. 

Radiosarajevo.ba: U svim vašim dosadašnjim djelima prisutan je latentni humor, najčešće kroz jedan osobeni autoironični pristup, Međutim, komedija kao dominirajući ton do sada je bila prisutna samo u scenariju za film Otok ljubavi. Je li teško pisati komediju, nasmijati ljude?

Hemon: To je najteže, i predstavlja najveći rizik. Ako se ljudi ne smiju, komedija je mrtva u prvoj minuti. Drama ili tragedija može da djeluje sporije. Svijet o teškim temama može dugo da razmišlja, da s njima takoreći pregovara, dok se komedija zasniva na prvom kontaktu. Naročito je teško pisati ozbiljnu komediju, putem šege pristupiti ozbiljnim pitanjima.

Radiosarajevo.ba: S obzirom na razvoj situacije u stvarnom svijetu, možete li i dalje zadržati taj komični pristup temama o kojima ste pisali u romanu. Dešava nam se da ono što je nekada bio Bush sada svim silama želi postati"Bljedoliki S Mrtvom Vjevericom Na Glavi", kako ste ga nazvali u jednoj od vaših kolumni, a istovremeno izbjeglička kriza postala je problem zbog kojeg će očito padati glave evropskih lidera u narednim mjesecima.

Hemon: Pa glave evropskih lidera nemaju neku vrijednost, sigurno ne veću od glava i tijela izbjeglica i njihove djece. Evropska politika u pogledu izbjeglica je ne samo moralno katastrofalna nego i kratkovidna po pitanju evropskih interesa. U ovom trenutku, recimo, Evropa plaća Tursku da izbjeglice tretiraju kao logoraše, pri čemu je prešutni dio cijene dozvola Erdoganu da uspostavi de facto diktaturu i brutalno eliminiše Kurde i opoziciju. Dalja destabilizacija čitavog regiona je neizbježna i rezultirat će u još većoj humanitarnoj katastrofi, i ponovnom i većem prilivu izbjeglica. Situacija je obilježena ličnim i kolektivnim tragedijama, ali izbjeglice nisu zombiji, nisu prazni niti lišeni sposobnosti da se raduju i da razumiju i pričaju o vlastitom iskustvu. Oni će pričati svoje priče i u njima će biti smijeha.

Radiosarajevo.ba: Plašite li se Trećeg svjetskog rata?

Hemon: Plašim se globalnog rasula koje je neizbježno i koje je već uveliko u toku. Plašim se daljih i dramatičnih klimatskih promjena koje će razoriti krhku infrastrukturu mnogih slabih društava. Lako je moguće, recimo, da će Bosni dokusuriti poplave ili suše.

Radiosarajevo.ba: U čemu pronalazite utjehu?

Hemon: Pisanje, djeca, prijatelji, fudbal, skijanje, knjige.

Radiosarajevo.ba:  Šta vas i dalje privlači Bosni i Hercegovini, a šta vas najviše sekira?

Hemon: Prijatelji, kapacitet ljudi da opstanu i misle i budu pošteni u ponižavajućim uslovima. Vjera da su sve moje moralne i političke borbe zapravo počele u Bosni a bezbeli će se tu i završiti, akobogda ne porazom. Najviše me sekira vjera ovih na vlasti da to sve to tako može u nedogled. Oni ne znaju, ili neće da znaju, da ničija nije do zore gorjela.