Treći dio / Bosanski jezik - segment bh. identiteta kao meta hibridnog djelovanja (rata)

15. 12. 2019. u 16:52:00 Radiosarajevo.ba

Shares:28

Portal Radiosarajevo.ba će u nekoliko nastavka objaviti fragmente knjige – studije Bosna i Hercegovine i Zapadni Balkan aspekti geopolitike i hibridnog rata čiji su autori Ahmed Kico i Miralem Kapetanović, a koja je objavljena u okviru Atlantske inicijative sa sjedištem u Sarajevu.

Autori: Ahmed Kico i Miralem Kapetanović

U aktualnim raspravama o sigurnosti kao referentni objekat sigurnosti pominje se i samo društvo, što je dovelo do razvoja koncepta socijetalne (društvene) sigurnosti, čija je centralna kategorija identitet. S tim u vezi, mnogi istraživači su povećali interesovanje za probleme koji se odnose na identitet, tako da se u analizama sigurnosti sve češće pominju izazovi ili prijetnje identitetu kao jedno od najznačajnijih pitanja vezanih za sigurnost, imajući u vidu da se sigurnost više ne definiše kao u vrijeme hladnog rata. Iako je pitanje identiteta, posebno identiteta društvenih grupa i društva u cjelini, dugo bilo odsutno iz rasprava o sigurnosti, pojedini istraživački pravci nauke o sigurnosti se bave analizom ovog fenomena. Razlog je ponovno buđenje nacionalnih i vjerskih osjećanja, bujanje ekstremnog nacionalizma i vjerskog fanatizma u  mnogim regionima svijeta poslije hladnog rata.

Pitanje identiteta u Bosni i Hercegovini postalo je posebno važno nakon Dejtonskog sporazuma, budući da su segmenti kulturnog identiteta ( vjera, nacija, jezik, spomenici duhovne i materijalne kulture i dr.) postali gotovo prioritetne mete hibridnog djelovanja (rata) protiv Bosne i Hercegovine. Kroz različite forme ( najčešće kroz medijske operacije) hibridnog djelovanja (rata), sa različitih nivoa i iz različitih institucija kontinuirano se osporava sve što potvrđuje ili afirmira bosanskohercegovački identitet, napose državu, građane i demos (politički narod).

Naravno za osporavanje jednog integrativnog i inkluzivnog identiteta potrebno je konstruisati i nametati ekskluzivističke pa i iredentističke identitete koji dezintegrišu politički i društveni prostor. Bosanskohercegovački identitet za svoje definirajuće elemente nema partikularne religijske ili etno-vjerske ili etno-nacionalne (samo)identifikacije, simbole i narative, već isključivo objektivne zemaljske (geografske), građanske (demos) i državno-civilne (subjekti državljanstva) elemente. To ne znači da ovakav bosanskohercegovački identitet ne može obuhvatiti i etno-vjerske, religijske i lokalne partikularizme i identitete, naprotiv, on to može raditi vrlo učinkovito dok se zahtjevi etno-vjerskog partikularizma ne postanu ekskluzivistički, segregacijski i diskriminatorni. (Pan)srpski etno-vjerski nacionalizam i iredentizam je posredstvom svoje intelektualne, religijske i političke elite upravo ispostavio ovakve zahtjeve ne samo u BiH, već i u Hrvatskoj, a prije njih i u Crnoj Gori, Vojvodini i na Kosovu, te je otišao i korak dalje postajući potpuno anti-zemaljski i anti-državni i na kraju osvajački i istrebljivački raspoložen prema „drugima“. Nakon uglavnom neuspješnih osvajačkih ratova 1990tih (pan)srpski nacionalizam u regiji je stavljen pod karantin u vidu „Republike Srpske“, ali su mu unutar same BiH ostavljeni ključni političko-pravni i medijski prerogativi da utiče na dalju identitarnu i ideološku radikalizaciju Srba i njihovo još veće ekskluziviranje i izolaciju od građanskog bosanskohercegovačkog identiteta, u tolikoj mjeri da elita i strujanja iz Srbije ne moraju imati ključni uticaj na etno-nacionalističke tendencije ekstremnog dijela elite bosanskih Srba.

Hibridno djelovanje prema bosanskom jeziku posebno je intenzivno u zadnjih desetak godina, kako u BiH, tako i u susjednim zemljama. Pored ostalog, hibridnost se ogleda fabriciranju i falsificiranju činjenica ( zaogrnutih navodnim znanastvenim i stručnim istraživanjima) da „bosanski jezik uopće ne postoji“, te da je to „bošnjački jezik“ ili pak „jezik bošnjačkog naroda“. U vezi s navedenim, značajna su i zankovita nastojanja pojedinih zvaničnika vlasti sa nivoa Bosne i Hercegovine da se osudi i zaustavi hibridno djelovanje, ponajprije institucija u entitetu Republika Srpska  koje više od jednog desetljeća u obrazovnom sistemu u pomenutom bosanskohercegovačkom entitetu nastoje da  nametanu naziv „jezik bošnjačkog naroda" umjesto bosanski jezik. Na taj način najviše ispaštaju djeca povratnika, s tim da takva praksa direktno krši Dejtonski mirovni sporazum, odnosno Ustav Bosne i Hercegovine, ljudska prava, a posebno Konvencija Ujedinjenih nacija o pravima djeteta. Treba podsjetiti da je Ustavni sud Bosne i Hercegovine zaključio da je pravo svakog konstitutivog naroda i ostalih da jezik kojim govore nazovu imenom kojim žele te da vlasti u entitetu Republika Srpska nemaju pravo određivati ime jezika kojim govore Bošnjaci. Također, Osnovni sud u Srebrenici je 2017. godine presudio u korist roditelja i djece iz Konjević Polja čime je potvrđeno njihovo pravo da maternji jezik zovu bosanski, da se u procesu obrazovanja koriste nastavnim udžbenicima na bosanskom jeziku te da ga koriste u procesu obrazovanja.

Institucija ombudsmena za ljudska prava BiH je 2016. godine dala preporuku da se preduzmu neophodne mjere kako bi se osigurao ravnopravan tretman djece u školama u RS u pogledu nazivanja maternjeg jezika naglašavajući da nema prihvatljivog opravdanja za različito postupanje u tvorbi naziva jezika. Tog stava je i šef Misije OSCE-a u BiH Bruce Berton koji je u pismu upućenom potpredsjedniku entiteta RS, naveo da u skladu sa odlukom Ustavnog suda BiH Bošnjaci imaju pravo nazvati jezik kojim govore po vlastitom izboru. „Neujednačena primjena terminologije, kako je utvđeno odredbama člana 7 Ustava RS, tj. korištenje pojma „jezik bošnjačkog naroda" bez primjene istovjetnog pojma na jezik srpskog i hrvatskog naroda, predstavlja diskriminaciju i kršenje međunarodnog prava“, navodi se u pismu šefa Misije OSCE-a u BiH.

I aktualne znanstvene i stručne rasprave o bosanskom jeziku, a posebno njegovo negiranje kao ukupnog identiteta Bosne i Hercegovine, pored ostalog, pokazuju da je hibridno djelovanje protiv Bosne i Hercegovine i u ovoj oblasti poprimilo zabrinjavajuće razmjere. U ovom tekstu se kao ilustracija, prezentiraju pojedini i kraći segmenti rasprava i istraživanja određenih autora koji su se bavili ili bave bosanskim jezikom kao važnim segmentom bosanskohercegovačkog identiteta i ustavne strukture BiH.  Prema uvidima Sanjina Kodrića, profesora sa Filozofskog fakulteta iz Sarajeva, „negiranje bosanskog jezika u RS jasan politički projekat, baš kao što su potpuno bjelodani i njegovi konačni ciljevi... Pritom, iako se o tome u medijima i javnosti uglavnom slabo govori, uz bosanski jezik, pa čak i više od samog bosanskog jezika, u RS sve vrijeme negira se i bošnjačka književnost, koja se svodi doslovno na ništa, na nulu, ili se njezini pisci i pojave uvrštavaju u isključive okvire historije srpske književnosti. Isti je slučaj i onda kad je riječ o historiji i kulturnoj historiji, čak je i geografija u RS "drugačija", a sve je to, zapravo, dio cjelovitog negiranja Bošnjaka kao naroda, ali i same Bosne, odnosno nastojanje da se, tragom višestoljetnih ideologema i novih političkih projekata, RS prikaže i utemelji kao isključivo srpska, a zapravo kao jedna od "srpskih zemalja", kako to uostalom nerijetko i jasno možemo čuti iz RS“.

Također, prema istim istraživanjima, „nametanjem naziva "bošnjački jezik" falsificiraju se brojne nepobitne povijesne činjenice, počev od srednjeg vijeka pa nadalje, uključujući i to da je upravo bosanski jezik bio zvanični jezik u Bosni i Hercegovini sve do 1907. godine, kad je zabranjen zbog jačanja i unutarbosanskih i izvanbosanskih nacionalizama, kojima je i tada, kao i danas, bosanski jezik bio naročita smetnja. Kad bi, pak, Bošnjaci kojim slučajem pristali na naziv "bošnjački jezik", tad bi i sami izbrisali svoj cjelokupni jezički identitet i njegovu povijesnu utemeljenost, a što bi negatorima bosanskog jezika do kraja olakšalo njihovo ustrajno nastojanje da bosanski jezik konačno proglase "nepostojećim", "lažnim" i "izmišljenim". Uostalom, bosanski jezik svojim maternjim jezikom i u povijesti i danas smatrali su i smatraju i mnogi drugi žitelji Bosne, zbog čega je također negiranje bosanskog jezika upravo negiranje ukupne povijesne činjeničnosti i realnosti Bosne kao takve“.

Ovakva promišljanja o bosanskom jeziku kao segmentu ukupnog bosanskohercegovačkog identiteta, u mnogome korespondiraju sa istraživanjima Musli Emira, koji između ostalog ističe: Bošnjačka djeca u RS uče istoriju i jezik srpskog naroda što, naravno, nije višak za obrazovane ljude, ali naša djeca ne mogu učiti svoj bosanski jezik, historiju Bosne i Hercegovine niti historiju književnosti Bošnjaka, osim u školama u kojima je primijenjen Privremeni sporazum o pravima djece povratnika. Koliko je poznato, u osnovnim školama u Janji, Srebrenici, Konjević Polju, Kozarcu, na osnovu tog zakona teškom mukom je uvedena nacionalna grupa predmeta, te bošnjačka djeca danas uče historiju, geografiju i bosanski jezik po nastavnom planu i programu Tuzlanskog kantona...“.

Promišljanja i stavove Kodrića i drugih autora bošnjačke provinijencije  o bosanskom jeziku kao segmentima bosanskohercegovačkog identiteta na kritički način propituje Enver Kazaz, profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, koji, između ostalog, navodi: „ Jedno od ključnih pitanja današnje bosnistike jeste da li ona ima ili ne mogućnosti procijeniti vlastite rezultate i preispitati svoje postavke. Sve dok je nacionalistički orijentirani lingvisti i književni povjesničari budu držali u stanju stalnog samopotvrđivanja i dokazivanja da postoje bošnjačka književnost i bosanski jezik kao nesporne naučne činjenice, bosnistika će se pretvarati u puku nacionalno romantičarsku ideologiju karakterističnu za 19. stoljeće i vrijeme formiranja etnija na južnoslavenskom prostoru. Ona je danas, baš zbog takvih bošnjačkih lingvista, osuđena na to da ne može samoosvijestiti vertikalu svoga razvoja i uspostaviti nove modele znanja, pa je prinuđena stalno se vraćati na svoj početak i dokazivati aksiome koji su u međunarodnoj slavističkoj zajednici prihvaćeni kao samorazumljive činjenice. Stoga je po samu bosnistiku veoma pogubna aktuelna halabuka oko bosanskog jezika što su je u posljednje vrijeme nadigli Sanjin Kodrić i Dževad Jahić“.

U vezi s navedenim, Kazaz umjesto „halabuke“ ističe da je bilo neophodno da „kad se ima u vidu nacionalistička histerija i paranoja u kojima se problem imenovanja jezika u nastavnom procesu u Republici Srpskoj s pravnog i političkog područja prebacuje u prostor identitarnog simboličkog imaginarija i ideologije, onda u prvi plan izbija nemoć bošnjačkih političkih i akademskih elita da zaštite prava djece u institucijama sistema u skladu sa zakonskim procedurama. Te su elite davno morale organizirati podnošenje individualnih i kolektivnih tužbi protiv diskriminatorskih institucija Republike Srpske. Na taj način bi se u ravni prava pokazala sva nakaznost ideoloških i političkih praksi u entitetu premreženom Karadžićevim ideološkim naslijeđem koje se zabranom imenovanja bosanskog jezika operacionalizira u obrazovnom sistemu. Da su takve tužbe podnesene na vrijeme, umjesto halabuke akademskih nacionalista danas bi pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu već bile izrečene presude u kojima bi Republika Srpska i na međunarodnom planu bila prokazana kao diskriminatorski politički sistem“.

U kontekstu navedenog, osobito znanstvenog, političkog i pravnog aktivizma na pitanjima obrazovnog sistema u entitetima Bosne i Hercegovine, pa i na pitanju bosanskog jezika u entitetu Republika Srpska veoma je znakovita i ohrabrujuća presuda Vrhovnog suda ovog entiteta koja je saopštena početkom decembra 2019. godine. Kako su prenijeli mediji u BiH, „Vrhovni sud RS-a je donio presudu u kojoj je potpuno uvažio tužbu tužitelja i zahtjeve učenika i roditelja bošnjačke nacionalnosti Vrbanjci, Kotor Varoš, odnosno učenika koji su pohađali OŠ Sveti Sava u Kotor Varošu“. Pored ostalog, u presudi se navodi da je "Vrhovni sud na nesumnjiv i nesporan način utvrdio da su ta djeca bila diskriminisana, da su imala pravo na nacionalnu grupu predmeta, da se prema njima nejednako postupalo u odnosu na drugu djecu u RS, pa je Vrhovni sud RS-a naložio da se u tuženu školu uvede nacionalna grupa predmeta Bosanski jezik i književnost, Priroda i društvo, Historija, Geografija, kao i da se ti predmeti izučavaju po Bosanskom nastavnom planu i programu iz Zeničko-dobojskog kantona u FBiH, pošto je taj kanton geografski najbliži Kotor Varošu".

S obzirom da je presuda postala pravosnažna već s danom donošenja,  tužene strane su dužne da po njoj postupe. Imaju sada rok za dobrovoljno ispunjenje koji je prema odredbama Zakona o parničnom postupku 30 dana. Ukoliko tužene strane eventualno to ne bi isupunili, logično je, politički i pravno vjerodostojno da roditelji i drugi zainteresirani sa prostora općine Kotor Varoš, pokrenu postupak prinudnog izvršenja pred nadležnim sudom. Samo na taj način moguće je da se ovo pitanje riješi, te da se to bude jedan od najznačajnijih momenata u borbi za ravnopravnost bošnjačkih povratnika u entitet RS.

Kako bi se Bosna i Hercegovina i njene institucije političkog, pravnog i sigurnosnog sistema mogle suprotstaviti hibridnom djelovanju (ratu), pa i na poljima obrazovnih sistema i jezičkih politika, potrebno je da su ključni politički subjekti svjesni da se nalaze pod udarom informacijskih-medijskih operacija, te da su ih u stanju  prepoznati i njima se adekvatnim (znanstvenim, političkim i pravnim) mjerama suprotstaviti. Na taj način Bosna i Hercegovina kao država može blagovremno i adekvatno uzvratiti svima onima koji planiraju ili vode hibridno djelovanje (rat), bilo da su unutarr zemlje ( BiH, eniteti, kantoni i općne), bilo da dolaze sa prostora susjednih i drugih zemlja. Ukoliko ključni subjekti političkog sistema nisu u stanju prepoznati elemente hibridnog djelovanja (rata), onda naša zemlja dolazi ili već jeste u  situaciji  donositi odluke koje dugoročno ne idu u prilog naših državnih i nacionalnih interesa.

Drugim riječima pitanje bosanskog jezika, odnosno pitanje jezika uopće u BiH, nije ekskluzivno pitanje lingvistike, nego i važno sigurnosno pitanje od čijeg adekvatnog tretmana zavisi i dalji siguran i prosperitetan opstanak i razvoj Bosne i Hercegovine kao države građanske parlamentarne demokracije. Ovakvi stavovi o bosanskom jeziku kao važnom segmentu bosanskohercegovačkog identiteta, sa sigurnosnog aspekta, suprotni su i istovremno brana trenutnim „politikama identiteta“ u BiH koje ne promovišu zajedničke historijske, socio-ekonomske i političke imenitelje u formama univerzalnog i državljanskog građanstva ili demosa, već politike koje promovišu podjele i etno-imperijalne interese susjeda.

NEMA KOMENTARA