Žiško & Halilović: Narod će pobijediti

Pišu: Zina Ziško (Alexandria) i Jasminko Halilović (Sarajevo)

Deseti je dan od kako su počeli veliki protesti u Egiptu. Kršćani i muslimani, žene sa maramom i bez marame, siromašni i bogati, studenti i profesori, ustali su zajedno protiv režima koji već trideset godina narod Egipta drži u svojevrsnoj pat poziciji, ugrožavajući pritom njihova osnovna prava. Svijetom kruže agencijske vijesti, naš je cilj približiti Vam dešavanja u Egiptu iz prve ruke.

Pozadina

Tokom prethodne tri decenije u Egiptu su se dešavali sporadični mali protesti protiv vladajuće strukture, koji su brzo i uspješno bivali ugašeni bez objašnjenja i polaganja računa. Potaknuti 'jasmin revolucijom' iz Tunisa, građani Egipta 25. januara 2010. godine prave velike, nezaustavljive proteste, a vijesti o njihovoj akciji obilaze cijeli svijet.

Vandredni Zakon (nešto slično Patriotic Actu u SAD-u) je na snazi od trenutka kada je prije 30 godina Hosni Mubarak preuzeo ulogu predsjednika Egipta. Do tada je bio potpredsjednik, ali je nakon atentata na Sadata preuzeo odgovornost da vodi tranzicijsku vladu do prvih slobodnih izbora za novog predsjednika. Tada niko nije ni sanjao da će Hosni Mubarak sljedećih trideset godina, koristeći ovaj zakon kao podlogu, uz pomoć čudovišta zvanog 'egipatska policija', suvereno i surovo vladati zemljom piramida.

Stotine hiljada policajaca od prvog su dana pripremani na Akademiji, a zatim i kroz praksu, da su oni zakon, odnosno da su 'iznad zakona'. Bilo koje dešavanje, bez obzira radi li se o protestima na ulici, ili banalnim stvarima poput pričanja viceva na račun Predsjednika, bilo je sakcionirano (najčešće brutalno), od strane Policije/Tajne službe/plaćenika koji već trideset godina svoje dnevnice zarađuju plašenjem, mučenjem ili ubijanjem svakoga ko se usudi kritizirati Predsjednika i njegovu stranku.

Izbori su se održavali, ali su bili besmisleni: i ako bi bila formirana neka opoziciona stranka, prije izbora bi njeni članovi bili hapšeni, a pristalice bi bile zaplašivane. Stotine i hiljade političkih zatvorenika proveli su godine, nekad i ostatke svojih života u vlažnim tamnicima, bez mogućnosti odbrane, posjeta, pomilovanja, a sve to pod 'Vanrednim zakonom'. Hiljade Egipćana, svih religija i klasa, misteriozno su odvođeni, ubijani, bez mogućnosti žalbe i obrazloženja. Jedini odgovor na sva pitanja bio je: ugrozili su sigurnost egipatskog društva.

Mubarak je u posljednjih trideset godina uradio i nekoliko pozitivnih stvari za razvoj društva, što se ponajprije odnosi na razvoj infrastrukture (što je svojestveno svim sličnim režimima). Napravljen je metro u Kairu, kao i nekoliko transferzala, koji su omogućili normaliziranje saobraćaja u jednom od najvećih gradova svijeta. Ipak, dopuštanje monopola kao legalnog modela na kojem počiva ekonomija u mnogim granama privrede u Egiptu, dovelo je do pojave malog broja multi-milionera i desetina miliona Egipćana koji žive ispod svake granice siromaštva. Mubarak je infrastrukturnim projektima pokušavao odobrovoljiti narod, koristeći sva oružja svog sistema, a ponajprije medije. Ipak, gubitak srednje klase doveo je do velikih razlika među ljudima, a mito i korupcija ušli su u sve pore egipatskog društva.

Deset dana protesta u Egiptu

Nakon osam dana, u Egiptu ponovo radi internet. U razgovoru prijatelja na Facebooku, iz Egipta u Evropu putuju novosti, a s druge strane uspomene. Uz zvuke sporadičnih pucnjeva sa ulice Zina opisuje najljepše zgrade u Alexandriji koje su do jučer predstavljane kao simbol 'ekonomskog napretka', a danas su okružene barikadama od zapaljenih kontejnera. Na krajevima njene ulice stoje vojni tenkovi, i slika sve više podsjeća na djetinjstvo u Sarajevu 1992. godine. Jasminko se prisjeća stvari koje je zapamtio prilikom posjete Alexandriji. Osim slika Predsjednika na skoro svim zidovima javnih ustanova, sjeća se gotovo nadrealne slike stotina balkona na kojima alexandrijski Egipćani uzgajaju kokoši. Ti balkoni trošnih zgrada na kojima se veš suši kao na bosanskim balkonima, ne vide se sa obale od cijelog niza novih uglančanih hotela i građevina, koje pokušavaju dati lažnu sliku razvoja Egipta. Ulazeći dublje iza prvog reda zgrada, zagledajući se u lica siromašnih stanovnika Egipta, vidi se prava, realnija slika razvoja ove države.

Potaknut revolucijom u Tunisu, krajem januara 2011. godine egipatski narod diže glas protiv nepravde, organizirajući proteste širom zemlje. Na ulicama Kaira, Alexandrije, Sueza i drugih gradova građani su ujedinjeni pod parolom 'Mubarak – tvoje vrijeme je prošlo'. U toku ovih protesta nije oštećena nijedna crkva, što je ujedno i signal da narod Egipta ne stoji iza napada na crkvu u Alexandriji iz prošlog mjeseca.

Prvih dana policija je brutalno, po navici, pokušala ugušiti i ove proteste, što je rezultiralo desetinama mrtvih i stotinama ranjenih. Zatim su nestali iz straha od bijesa naroda koji se nije zaustavljao, a na ulice Egipta je izašla vojska da pokuša držati situaciju pod kontrolom. Vojska je unijela osjećaj mira na ulice, odbijajući da se sukobljava sa protestantima. Saradnja vojske i civilnih patrola omogućila je da lopovi/plaćenici budu uhvaćeni, a da demonstracije protiču bez većih incidenata. Situacija se mijenja u posljednja dva dana. Nakon Mubarakovog govora na državnoj televiziji, u kojoj odbija da se odmah povuče sa pozicije, frustracija kod demonstranata raste. Stotine hiljada demonstranata ostaje na ulicama, a odjednom se pojavljuju 'pro-Mubarak' demonstranti. Radi se većinom o bivšim zatvorenicima, plaćenicima, koji na konjima, devama, naoružani i spremni na sve počinju napadati demonstrante. Vojska sve pasivno posmatra, što daje novu dimenziju sukobu. Nažalost, svijetom se pronose takve vijesti da se stvara slika da dio naroda podržava Mubaraka, i da se narod međusobno sukobljava. To je zapravo ono što je vlada i htjela postići slanjem plaćenika, jer najbolje je prikazati narod kao dezorijentiranu masu među kojom se dešava 'građanski rat'.

Vladini plaćenici imaju jasnu misiju – unijeti paniku. Oni pljačkaju, napadaju, čak i siluju (preko 60 slučajeva u dva dana), sve u cilju da se egipatski narod pokoleba i 'pokaje' što se usudio usprotiviti protiv 'oca nacije'. Državna televizija koja je dostupna u gotovo svim dijelovima Egipta, demonstrante naziva izdajicama, kako bi kod nepismenog dijela stanovništva postigla privrženost Predsjedniku (tipično ispiranje mozga). Egipatska državna televizija pušta lažne izvještaje kako na Tahrir trgu u Kairu nasilni demonstranti napadaju mirne 'pro-Mubarak' demonstrante.

Istina je drugačija: tokom pripreme ovog teksta broj povrijeđenih je prešao 1.200 u napadima plaćenika na narod. Bande napadaju doktore i ostalu pomoć koja pokušava doći do povrijeđenih.

Mladi momci čuvaju haustore u Zininoj ulici (još jedno sjećanje na djetinjstvo u Sarajevu), i šutaju loptu da ostanu budni. Narod Egipta krenuo je u borbu protiv državnog aparata sa jasnim ciljevima: izboriti se protiv policijske brutalnosti, nedostatka slobode govora i slobonih izbora, osloboditi se korupcije, podići standard radnika i zaustaviti rast cijena hrane.

Na ulicama egipatskih gradova se prvi put nakon trideset godina naglas čuju vicevi o Predsjedniku. I dok se još uvijek ne zna do kada će ovo trajati, tješi nas činjenica da je pobjednik ove borbe unaprijed poznat. Nijedna vlast nije izdržala bijes građana – narod Egipta će pobijediti.