Vuk Bačanović: Šta nova ljevica treba znati o Titu
Protivu kapitala smo započeli ogorčenu borbu i da bismo pobedili, drugovi, čuvajte se otrovnih zamki nacionalista, koji su, uz lumpenproletarijat i sitnu buržoaziju, najljući i najžešći protivnici radničkog pokreta i socijalizma.
Radovan Dragović, pred smrt
Piše: Vuk Bačanović
Josip Broz Tito je i 32 godine nakon smrti ubjedljivo najveća jugoslovenska i balkanska legenda. Ni jedan od „otaca nacija“ proizašlih iz raspada SFRJ još uvijek nije niti će ikada ugroziti njegovo dominantno mjesto u balkanskom mitskom panteonu. Bilo kao besmrtni heroj na konju, vladar iz mitskog „zlatnog doba“, bilo kao vrhovni demon koji je uništio nikada postojeći srpski/hrvatski/bošnjački kleričko-buržujski raj, Tito je sveprisutan u kulturi naroda bivše Jugoslavije.
Aura nedodirljivog velikog vođe, koju je smišljeno kreirao oko sebe, pristalicama je ulijevala strahopoštovanje, a neprijateljima strah! Uprkos snazi tranzicijske desničarske propagande, koja ga svim silama nastoji predstaviti krvoločnim zločincem ili omalovažiti kao šarlatana, mitski lik Tita, druga i komandanta, ostao je gotovo neokrnjen. Pa ipak, taj je mit daleko veći problem ex-jugoslovenske ljevice, ili onoga što je od nje ostalo, nego ideološki vrlo jasno pozicionirane etnoklerikalne desnice.
Mit i zbilja o Titu
Na ljevici više nije ostalo ništa osim socijaldemokratije (koja to nije) i mita o Titu. Nepostojanje istinskog ljevičarskog, radničkog pokreta zapravo je uzročno-posljedično povezano sa titonostalgijom. Postojeća neoliberalizirana „ljevica“ izostanak bilo kakve borbe za radnička prava nadomješćuje Titovim kultom, baš kao da će je sam taj brend učiniti onim što je odavno prestala biti. I zaista, gotovo da nema „ljevičarske“ opcije u bivšoj Jugoslaviji, koja se ne kune u Maršala, koja ne tuguje 4., a ne slavi 25. maja, koja ne ide na ekskurzije u Kumrovec, koja ne drži na desetine njegovih slika, bisti, kipića i drugih kičastih drangulija u svojim prostorijama. Kada se „partija“, u duhu demokratskih promjena, i formalno prestala smatrati radničkom avangardom, nije joj preostalo ništa osim da radničkoj klasi, besplatno ponudi ono u čemu je uvijek bila specijalno darežljiva: epiku! Patetično-poltronski pjesmuljak Ranog Mraza o „stihu na zakletvu Titu“ je, manje-više, sve što generacije mladih „ljevičara“ znaju o Josipu Brozu, ali i ljevici. Tito, to je ljevica, Tito, to smo mi!
Pa ipak, Tito i titoizam su daleko složeniji fenomeni, koji po mnogočemu nadilaze sve što bismo uopšte mogli klasifikovati kao „lijevo“! Zapravo, Titov režim bi se, kao kombinacija tržišnog socijalizma i ublaženih staljinističkih tehnologija vladanja, mogao prije okarakterizirati kao bonapartistički, nego kao socijalistički. Pišući o Titovom liku i djelu, Miroslav Krleža je naglasio: "Osloboditi se materijalne bijede, postaviti se na vlastite noge, nezavisno od inostranog zlata i korozivnog tuđinskog utjecaja, organizirati industriju i čitavu privredu suvremenim tehničkim sredstvima na bazi kolektivne društvene svijesti, likvidirati sve preživjelosti zaostalog, supkolonijalnog mentaliteta, sve su to zadaci koji prelaze mogućnosti definitivnog ostvarenja za života jednog pokoljenja. Titovo revolucionarno djelo, kao svaki ljudski napor, podređeno je prirodnim zakonima, i, kao takvo, dakako da nije savršeno“.
„Nesavršenstvo“ se zapravo ogledalo u nagomilanim društveno-ekonomskim
kontradikcijama, koje ni Tito, ni njegovi nasljednici nisu bili u stanju
riješiti i koji su, u konačnici, uz djelovanje spoljnopolitičkog faktora,
doveli do disolucije Jugoslavije.
Titoizam kao balkanska verzija staljinizma
Tito je svoj politički autoritet gradio kao sinergiju ličnosti vođe staljinističke partije, kojeg ljudi „ne samo poštuju nego ga se i boje“ i patrijarhalnog „strogog, ali pravednog“ vladara balkanske epike. Staljinistička tehnologija vladanja, nastala kao posljedica urastanja ostataka carizma u boljševičku „diktaturu proletarijata“, dobila je u Titu svoju balkansku primjenu i nadopunu. Kako bi smo razumjeli kako je i zbog čega Tito vladao na način na koji je vladao moramo, dakako, uzeti u obzir stanje kakvo je, nakon Drugog svjetskog rata, zatekao na razvalinama monarhističke Jugoslavije.
Kako je u svome radu „Balkanska kletva? - Rat i nacija na prostoru bivše Jugoslavije“, objasnio istoričar Goran Musić, na Balkanu, kao posljedica austro-ugarske i osmanske kolonizacije, nikada nije došlo do formiranja „jedinstvenog centralnog tržišta“. Time su stvoreni, kako je Musić objasnio, preduslovi „za rascepkanost, ekonomsku nazadnost i etničku klanicu, u koju će se ovaj region pretvoriti. Slično Bliskom Istoku, balkanske državice i granice su veštačke tvorevine skrojene u zadimljenim konferencijskim sobama imperijalističkih sila koje su na neprirodan način podelile stanovništvo.“
Tito je, dakle, zatekao kompleksne društevno-ekonomske protivrječnosti, od kojih je najveća bila drastična razlika u nivou industrijalizacije i produktivnosti zapadnih i jugoistočnih dijelova Jugoslavije, koji je bio suština sukoba srpske i hrvatske buržoazije u propaloj kraljevini. Iako je nova Jugoslavija stvorena na principima federacije ravnopravnih republika, Titova tehnologija vladavine bazirana na ublaženom staljinizmu, birokratizmu, uz „tržišni socijalizam“ zadržala je postojeće protivrječnosti, koje su eskalirale krajem 60-tih i početkom 70-tih godina prošlog stoljeća, u međusobnim optuživanjima i podmetanjima rukovodstava SR Hrvatske i SR Srbije.
Politički sistem, koji je nakon revolucije i NOB-a, uspostavila KPJ i pored impresivnog ekonomskog rasta, industrijalizacije i najbrže stope urbanizacije stanovništva u istoriji, patio je od svih nedostataka, koje je nametao staljinizam.
Kohabitaciju među narodima, moguće je stvoriti samo kroz istinsku radničku
demokratiju, zajedničko odlučivanje i diskusije, i ekonomske planove koji bi
prevazilazili nacionalne granice. Jugoslavensko samoupravljanje je u stvarnosti
bilo samo privid, dok su radničku klasu u stvarnosti kontrolisale republičke partijske
birokratije. Kako je u spomenutom radu objasnio Goran Musić, „staljinistička
doktrina užasavala se svake vrste radničkog organizovanja nezavisno od
oficijalnih državnih struktura. Uloga sindikata u jugoslovenskom 'socijalizmu'
svela se na organizovanje kulturnih manifestacija, godišnjih odmora i deljenja
zimnice. Čitave generacije radnika odrasle su bez ikakvog iskustva sindikalne
borbe. Ovako 'naivna' radnička klasa“, sa niskim stepenom klasne svesti, bila
je relativno lak plen.“
Posljedice „balansiranja“
Drugim riječima, Tito je, za svoga života, svojim izvrsno izučenim političkim umijećem i vještim manipulacijama uspijevao ambicije republičkih birokratija držati u balansu. Pa ipak, „domaćin“ sa gotovo monarhijskim ovlastima, uz dominantan kult ličnosti u svim sferama javnog života, nije mogao živjeti vječno. Iako je predsjednik CK SKS Marko Nikezić upozoravao da je nemoguće „imati jedan tip stranke, drugi tip države i treći tip ekonomije“ i jedinstveni Savez komunista kao spasitelja, ako u društvu ne postoji jedinstvo, Tito je nagomilane probleme nastavljao rješavati administrativnim i birokratskim čistkama, koje nisu mogle riješiti, već samo produbiti jugoslavensku ekonomsku i društvenu krizu.
Ova slabost Titove politike, naročito je došla do izražaja, nakon njegove smrti, u krizi 80-tih godina, kada su se nacionalne birokratije, a posebno ona u Srbiji, počele okretati nacionalizmu, kao ideologiji kroz koju će izvršiti restauraciju kapitalizma u Jugoslaviji. Radnička klasa decenijama disciplinovana od strane birokratske kaste i odgojena u duhu poslušnosti „velikom vođi“, lako je pala kao žrtva nacionalističkih nadomjestaka Titovog kulta ličnosti. Nerazvijanje radničke demokratije, već nacionalizma u obliku„slovenstva“ i kulta vođe i partije, uzelo je, u novim društveno-političkim okolnostima svoj krvavi danak.
Zadatak nove ljevice
Bilo bi, dakako, posve površno i istorijski neutemeljeno krivicu za sudbinu socijalističke Jugoslavije svaljivati na Tita, kao jednog od njenih tvoraca. Riječima Todora Kuljića, Tito je „... u jugoslovenstvu je bio postojan do kraja života jer je nacionalizam bio stran tvrdom klasnom opredeljenju i vezan za ličnu viziju snažne balkanske i srednjoevropske države.“
Pa ipak, isto se tako mora istaći da Tito nije bio biće nadnaravnih sposobnosti, da nije sam iznio Narodnooslobodilačku borbu, te da se ni ta borba, ni jugoslovenska revolucija, ne mogu svoditi na njegov kult ličnosti, posebno danas kada ga eksploatišu neoliberalizirani socijaldemokrati, proizašli iz nekadašnje društveno povlaštene partijske birokratije. Nastajući mladi lijevi pokreti u bivšoj Jugoslaviji moraju, stoga, detaljno analizirati period Titove vladavine i ukazivati zbog kojih je sve faktora titoizam kolabirao.
Prvi zadatak je svakako otklon od svakog kulta ličnosti, tako stranog fundamentalnim
principima marksističke kritičnosti i relikta zastarjelih despotskih sistema.
Tito je bez sumnje bio najveći vladar Južnih Slavena u njihovoj istoriji, ali
ga, uz objektivno vrednovanje svih njegovih zasluga, baš kao takvog treba i
doživljavati, uz obavezno širenje svijesti da vladari, kultovi njihovih ličnosti
i pogubno poltronstvo moraju zauvijek biti iskorijenjeni.
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.