Vuk Bačanović: Kako su nacionalisti ukrali Božić

Piše: Vuk Bačanović, Radiosarajevo.ba

Nagorjeli badnjaci, topovski udari, petarde, mnogo pijanih i drogiranih ljudi po ulicama. Epilog Badnje večeri u Lukavici, tačnije u Istočnom Sarajevu, po svemu sličan epilogu dvaju bajrama sestrinske abrahamske konfesije u većem federalnom komadu grada. Na televiziji BN (Bijeljina) standardna turbofolk-hrišćanska simbolika: Baja Mali Knindža pjeva pobožne i prostačke pjesmuljke sa ikonom Bogorodice i Hrista u pozadini. Voditeljica je u ekstazi. Valjda zbog rođenja bogomladenca. Kako bilo, Baja je profitirao, tu ili noć prije, ili tamo neke godine kada je prigodni program snimljen.

Slijedi film. Radi se o poznatom ostvarenju Nož, po još poznatijem literarnom ostvarenju Vuka Draškovića. Osmanovići trijebe Jugoviće. Režu im grkljane, siluju žene i od njihovih tijela lože lomaču. Alija je zapravo Ilija, a noževe valja oštriti iako smo plemeniti. To je taj sveti badnjak. Ne trebaju Srbi strahovati da im Roždestvo Hristovo pokvari nebitna činjenica da hrana poskupljuje, ili da nemaju od čega vratiti stambeni kredit, da im prijeti otpuštanje s posla ili zanemariva okolnost da je nacionalni zaštitnik rasprodao javna preduzeća, ne da dijeli budžetska sredstva bližim i daljim rođacima i poslušnicima. Ne, tu su muslimani i čukunđed Alija koji se poturčio, da im sve pokvari.

Nerazumljivi obredi

A onda ponoćna liturgija! Direktan prenos, ne iz Banja Luke već iz Beograda iz Hrama Svetog Save. Raskošne svešteničke odjeće i vizantijski imperijalni obred čiju simboliku više niko ne razumije. No tu su i primalni, svakom razumljivi simboli. Isus na prijestolu: Car! Njegova majka Marija: Carica! Ugojeni sveštenički pomagači nose simulacije koplja i štitova. Cara Hrista se nosi na oružju! Majčinski i očinski simboli, arhitektura svetog u službi makijavelističkog etnonacionalizma. Svako političko zločinstvo, prevara i laž oduvijek su bili uspješniji pod oreolom božanskog blagoslova.

Desno od oltara, monumentalna ikona Nikolaja Velimirovića, talentoidnog ljotićevskog episkopa, poznatog po izrečenoj mudrosti da su sva evropska gesla sastavili Židi “koji su i Hrista razapeli, i demokratiju su stvorili, i štrajkove, i socijalizam, i ateizam, i toleranciju svih vera, i pacifizam, i sveopštu revoluciju, i kapitalizam, i komunizam”. S lijeve strane monumentalni Justin Popović, jedan od produbljivača „vidovdanske etike“, prema kojoj se feudalni gospodar knez Lazar u 14. vijeku „u ime celog naroda privoleo carstvu nebeskom“. Narodno mišljenje o tome (a to su oni ljudi koji onomad nisu nosili svilene odežde, niti imali kmetove da za njih cijeloga života rade besplatno), čini se, niko nije zabilježio.

Filozofijom „ne grizi ruku koja te hrani“, vodila se Božja crkva i onda kada su himne Hristu, Bogorodici u 4. vijeku na dvorovima istočnorimskih careva prilagođavani imperijalnim panegiricima i drugim pohvalnim pjesmama u čast podviga carske porodice.

„Zaista su mnogi historičari, uz ustručavanje, primijetili da su rituali rimskog imperijalnog kulta, čini se, imali utjecaja na razvoj poštovanja hrišćanskih ikona, relikvija i svetaca“, piše u svojoj studiji o razvoju kulta Bogorodice, profesorica kasne antike na Univerzitetu Georgtown, dr. Vasiliki M. Limberis. Tako je Isus, kao čovjek koji se, barem prema kazivanju iz evanđelja, rodio kao siromah, a bezrazložno pogubljen kao razbojnik u bijedi klasne nejednakosti rimske provincije Judeje, prekodiran u svoju suprotnost. Bio je, između ostalog vizionar, koji je proklinjao svešteničku klasu, optužujući ih da “proždiru udovičke kuće”, i razmeću se, pritom, beskorisnim dugačkim molitvama.

Isus je simbol klasne, a ne etničke borbe

U malo kojoj božićnoj srcedrapateljnoj propovijedi o “bogomladencu” ćemo čuti da je Palestina Isusovog vremena bila do esktrema klasno raslojeno društvo u kojem su visoki sveštenici, bogati zemljoposjednici i trgovci živjeli u orijentalnoj raskoši, a glavninu stanovništva činili bezemljaši, loše plaćene ili nezaposlene zanatlije, sluge i robovi. Zemlja je bila pod teretom konfiskacijskih poreza, korumpirane uprave, proizvoljnih nameta, prisilnog rada i galopirajuće inflacije. Zavisni seljaci su namirivali 25 posto poreza na poljoprivrednu proizvodnju koji je nametao Rim, dok su dodatnih 22 poreza na ostatak davali u kasu Hrama u Jerusalemu. U isto vrijeme, zemljoposjednici i sveštenici (fariseji) su živjeli u raskoši Jerusalema smatrajući zemljoradnike i ostatak svoje radne snage “nečistim životinjama”.

Dakle, kao nekad u Judeji, tako su i danas vjerske zajednice sklopile savez sa privilegiranim vladajućim slojem, u srednjem vijeku su to bili feudalci, a u novijim istorijskim procesima i danas, novoformirane pljačkaške elite tranzicijskog kapitalizma. U njihovoj ideologiji je simbolika Isusa Hrista, koji bičem istjeruje lihvare i trgovce iz Hrama u Jerusalimu, prisvojena i prekodirana u simboliku nebeskog zaštitnika saveza crkve i krupnog kapitala i njihovog, bar kad su Srbi u pitanju, najprevarantskijeg proizvoda: svetog etničkog šovinizma. Novi fariseji su nalik na stare, “sva djela svoja čine da ih vide ljudi: raširuju svoje amajlije, i grade velike skute na haljinama svojima. I traže začelje na gozbama i prva mjesta po zbornicama, I da im se klanja po ulicama, i da ih ljudi zovu: ravi! ravi!” (Matej 23:5-7) Prisvojivši, kao i Isusa Hrista, primalne simbole kuće, domaćina, oca, majke i ognjišta, novi pravoslavni i srpski fariseji ih, u zamjenu za novac i privilegije, ustupaju propagandama korumpiranih političara, koji isključivo zbog svoje koristi uzdižu važnost etničkog nad klasnim.

Vratiti simbole

Upravo je ovo primijetio francuski pisac i makrsistički teoretičar Roger Garaudy, pišući o ličnosti Isusa Hrista: “Na ovaj način oduzima se ljudima primjer jednog od najveličanstvenijih ljubitelja slobode i ljubavi, trga ga se, naime, iz prave istorije čovječanstva, da se od njega ne učini čovjek, nego mit sličan drugim mitovima… Čak su nam i njegovu smrt ukrali, ovu veličanstvenu smrt čovjeka koji se osjeća odgovornim za sudbine svih i koji daje smisao i uzvišenost svome životu prinoseći ga kao žrtvu za cijelo čovječanstvo…”

Pa, ipak, s obzirom na završnu fazu globalne akumulacije istorijskih kontradikcija kojoj svjedočimo, stvari bi se, ubrzo, mogle preokrenuti u svoju suprotnost. Ukradeni simboli moraju ispoljiti svoju zatomljenu moć. Isus Hristos i njegova oštra kritika socijalne nejednakosti, baš kao i simbolika doma i porodice, nisu vlasništvo elita koje ih smišljeno iskrivljuju. Došlo je vrijeme da u okvirima samih vjerskih zajednica vrijednosti budu prevrednovane, jer su ih već počeli prevrednovati oni koji shvataju da nad njima nema tapije, da one ne mogu biti privatizirane u ime teologija izmišljenih radi privilegija.