Ja mislim / Vladimir Maraš: U ime svih nas

25. 02. 2021. u 18:52:00 Radiosarajevo.ba

Shares: 200

Pretpostavljam da se ovih dana čudu ne možete načuditi. Iako smo dobro naviknuti na obasipanje svakodnevnim glupostima, ovih dana priododato je kompletno ludilo nakon prerane smrti legendarnog Đorđa Balaševića, televizijske premijere filma „Dara iz Jasenovca“ i njegovog upoređivanja sa srebreničkom dramom „Quo vadis, Aida?“, uz regularna tekuća crnogorska politička nadigravanja. Da čovjek ne povjeruje što sve može da pročita.

Život polako postaje još veća dilema, a budi i izvjesnu dozu straha zbog činjenice da sve te gadosti ipak pišu ljudi, ne roboti. Ljudi koji žive tu oko nas. U Bosni, Srbiji, Crnoj Gori, Hrvatskoj. Komšije, braća. I što se racionalan izlaz iz balkanskog magnovenja nikako ne pojavljuje na vidiku.

Piše: Vladimir Maraš za Pobjedu

U nekim normalnim okolnostima, činjenice bi bile neprikosnovene, za sve aktere. Međutim, naša stvarnost i dalje je opterećena neprihvatanjem tih nepobitnih činjenica. Ko je više ubio, jedna ili druga strana, stvar je neshvatljivog bagatelisanja i nedopustivog nepoštovanja svih žrtava na ovim nesrećnim prostorima od početka Drugog svjetskog rata, preko krvavog raspada Jugoslavije, pa do dan-danas.

*****

Igrom slučaja, proveo sam nekoliko dana u Sarajevu, sa nekoliko prijatelja. Nakon školske ekskurzije i prvog odlaska davne 1989. godine, osim slika grada koje su se u mojoj glavi fizički posložile, ništa nije bilo isto. Doduše, ima tu i do protoka vremena, tridesetak godina prošlo je i Sarajevu, ali bogme i meni.

Počastvovani društvom domaćina, istaknutih Sarajlija i izvorne raje, ko zna koji put bili smo u prilici da neposredno, iz njihovih ličnih iskustava, prođemo ratne godine i život u Sarajevu. Vjerujte na riječ, sve ono što znamo i što je samo po sebi loše u vezi sa tim periodom, pada u vodu pred svjedočanstvima ljudi koji su to neposredno živjeli, skoro pa četiri pune godine.

Dovoljno je da zamislite sebe kako četiri godine živite bez struje i vode, kako se za hranu snalazite kako znate i umijete, svakodnevno rizikujući da postanete meta snajpera ili granate. Upravo to se dogodilo na kraju 20. vijeka, u Evropi.

Vladimir Maraš u Sarajevu - undefined

Foto: Radiosarajevo.ba: Vladimir Maraš u Sarajevu

Uz izvornu sarajevsku raju, malo sevdaha, dobre hrane i pića, nekoliko dana u Sarajevu proleti. Raduje što sada žive normalne živote, opterećni samo svakodnevicom koja muči i nas ovdje. No, iako se to po njima ne vidi, traume nakon svega toga moraju ostati.

Sarajevo je veliki grad. Odiše širinom, ljubavlju, sevdahom. Naravno, to ima veze s ljudima koji u njemu žive, ne sa zgradama, koje i nakon skoro 30 godina čuvaju gelere od granata. Sarajevo je bilo ne samo geografski, nego i suštinski, centar one velike Jugoslavije. Duh grada ratom je samo okrznut, ali nije ubijen. Baščaršija je i dalje gdje je bila, sa mnoštvom malih zanatskih radnji, buregdžinica i aščinica, sa već poznatim lokacijama za najbolji sarajevski roštilj.

Trebević je i dalje gdje je bio, sa modernom žičarom koja vas od centra grada penje desetominutnom vožnjom na 1. 200 metara nadmorske visine, odakle puca nevjerovatan pogled na grad koji se nalazi 600 metara niže. Olimpijski Vučko i dalje je na suvenirima. I koliko god vam taj pogled s Trebevića oduzme dah, ne možete prenebregnuti činjenicu da su na tom mjestu nedavno bili minobacači i teška artiljerija koja je pokušala da taj grad ubije. Srećom, nije uspjela.

*****

Sarajevo, zajedno sa Novim Sadom, Beogradom, Zagrebom i drugim bivšim jugoslovenskim centrima, dostojanstveno je ispratilo jednog od posljednjih simbola muzičke Jugoslavije. Đorđe Balašević, voljen od Triglava do Đevđelije, pošao je i zauvijek odnio možda i posljednje sjećanje na onu, zajedničku državu. Odatle tuga u svim ovim gradovima, ali i državama koje su nastale nakon Juge, neke krvavo, a neke referendumom...

Sada, 75 godina nakon jasenovačkog holokausta, 26 godina nakon srebreničkog genocida i skoro tri decenije od opsade Sarajeva, imam utisak da ljudi na ovim prostorima i dalje ne shvataju što se tu zapravo dogodilo. Ili se prave blesavi. Da iz nekog neobjašnjivog razloga zauzimaju stranu u tumačenju činjenica, da brane „svoju“ stranu, kao da zločin može imati stranu.

Opravdanja tu nema, još manje adekvatne kazne za počinioce. I da nije evropskog (i američkog) uticaja na balkanske prostore, lako bi se dalo pomisliti da bismo dobili „reprize“.

Na normalnim ljudima je da to spriječe, da ne dozvole. Pa neka se, u ime svih nas, makar prvi put u istoriji ovih prostora dogodi čudo, da razum nadvlada ludilo, da se naša djeca u budućnosti grle u ljubavi sa svom djecom sa balkanskih prostora.

Ako taj dan ikada dođe, neće biti dilema u definiciji zločina, ko god da ga je činio. To je sada naša obaveza, nas iz sedamdeset ili osamdeset i neke.


Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacija za Android | iPhone i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

KOMENTARI (1)