Vildana Selimbegović: Islamofobi ili islamofili

Piše: Vildana Selimbegović, Oslobođenje

Feljton Oslobođenja "Muhamedova a.s. predskazanja", istina tek njegov 14. nastavak, ponukao je kolegu Amera Tikvešu da od uredničkog kolegija zatraži nekoliko odgovora. Šta se hoće, zaboga, pita kolega Tikveša, "objavljivanjem dijelova knjige čovjeka koji je već sam sebe proskribirao kao propagatora šerijatskog uređenja društva, bez negativno-kritičkog otklona prema njegovim najradikalnijim dijelovima".

Knjiga Admira Pozderovića objavljena je 2004. uz zahvalnost autora Vladi Bosanskopodrinjskog kantona i načelniku Općine Goražde koji su je pomogli novčanim sredstvima. Knjiga je također čitano štivo na internetu, a njezin autor - kako je primijetio i sam kolega Tikveša - politički aktivan. Ima li Pozderović pravo na svoje mišljenje? Ima li pravo na angažman? Da li je zadatak novina da uz feljtoniziranje knjige štampaju i uputstvo za njezino čitanje? Ili se naprosto podrazumijeva da novina svoj prostor rezervira isključivo za autore koji su istomišljenici uredničkog kolegija? Ima li novina pravo ignorirati i druga i drugačija mišljenja?

Zanimljivo: debata o tome šta je vjerski sadržaj, a šta mržnja, u više je navrata pokretana u postdejtonskoj BiH ali je redovito završavala na pogrešnim adresama. Uostalom, ni u ovom slučaju nema reagiranja na sami feljton, nema polemike s autorom, nema sučeljavanja argumenata, već se optužuje Oslobođenje što je zagadilo medijski prostor otvarajući jednu knjigu "bez zgražavanja nad stavovima iznijetim u njoj"?! Koristim se i ovom prilikom da sve zainteresirane pozovem da se uključe u ovu debatu.

Ne tako davno, zapravo prije koji mjesec, bili smo "crveni kmeri"; prošle sedmice islamofobi, ove sedmice Oslobođenje je optuženo za "fašistoidne stavove"... U ovdašnjim medijima i na portalima, i sama sam proglašavana "klozetskom krpom", "crvenom Vildanom", četnikušom, Oslobođenje nazivano Politikom, a evo i učestalih optužbi za podršku šerijatskom uređenju države. Postadoh i taliban. Bilo bi vrijeme, čini mi se, da se kritičari Oslobođenja opredijele: šta smo od svega pobrojanog?

Oslobođenje je novina koja na ovim prostorima uspijeva da opstane već 68 godina. U ove tri godine, otkako sam glavna i odgovorna urednica, u više navrata sam potcrtala i opet ću: mi nemamo partiju, pripadamo različitim nacijama, neki od nas su vjernici, a neki nisu, no svi smo riješeni da Oslobođenje bude novina, otvorena za različite stavove i mišljenja. Naša ideologija su čitatelji, a naše stranice podjednako otvorene i Rajku Vasiću i Mirku Kovaču. Svoju otvorenost, uostalom, Oslobođenje je redovito demonstriralo i objavljivanjem stavova i saopćenja u kojima su i političari ali i institucije kritizirali kako Oslobođenje tako i naše tekstove i autore. Kao glavna urednica ponosna sam na tekstove Muharema Bazdulja, Gojka Berića i Borisa Dežulovića, ali i sretna što su među kolumnistima Oslobođenja Dževad Hodžić i Josip Vričko, što na stranicama naše novine gostuje i Mustafa ef. Spahić i Dino Mustafić i Davor Beganović i Rešid Hafizović i Esad Duraković... I tako će i ostati. Jer to se i hoće, zaboga.

Reagiranje prenosimo iz današnjeg Oslobođenja