Ususret Leonardu

Prvi sam te put, mislim

vidio na omotu ploče

Death of the ladies man

U Jugotonovoj prodavaonici,

na Vase Miskina, i

mislio da je to sekvenca iz nekog filma

u kojem igra Al Pacino, fascinirala me

je velika fizička sličnost, nešto između njega

i Hoffmanna, svi ste ličili.

 

Muziku sam

shvatio tek kasnije,

prema poeziji je možda

nepravedno to što mislimo da slike shvaćamo prije,

Dylan je možda, sigurno to znao prije.

 

Pravila renesanse ne postoje

zato je bilo dirljivo kad si došao u New York,

skoro nepoznat s

romanom Beautiful loosers i 

gorećom željom da postaneš folk-pjevač,

rekao si da si se osjećao kao na krovu svijeta,

kad te je Lou Reed predstavio:

Warholu, Nico, Morrisonu, ne znam ko je još bio tu,

ali znam da je dobro

da si poslušao Zimmermanna.

 

On će do kraja zime otići po nagradu, a ja idem ususret tebi, Leonardo,

jugom prema Ateni, gdje umjesto novinskog nekrologa,

među turskim vozačima kamiona,

jedem prevruću čorbu i pišem ovo, što i nije pjesma,

ali jeste ono što osjećam:

 

Šta je rekla Suzenne, kad si joj napisao pjesmu od toliko strofa?

Šta je mogla reći, vjerojatno isto što i ti kad su ti ukrali prava na nju, kao što je nama jednom ukradena ljubav, s ruba svijeta kojem su pripadali i tvoji, litavski Jevreji, koje danas romantiziramo, jer takvi narodi više ne postoje.

 

Možda će sutra tako i nas.

 

Zbog nepostojanja mudrosti u svijetu koji ne zna slušati šapat. Koji zna samo za buku.

 

Ti si bio pjevač nacija koje više ne postoje, i zato te žalim. I zato ti idem ususret,

baciti u more svijet, kojeg će valovi, nadam se, odnijeti do plaže ispred tvoje kuće. Ili cvijet, biće isto. Tišina koja će se pitati za koga je ovaj svijet, biće ista ona enigma tvog povratka u biznis, ili potrage za istinom u zen-budizmu.

 

U našim se kulturama ateizam smatra ludošću, a potraga za metafizikom – izdajništvom.

 

Prvo smo uzeli Manhattan, onda Berlin, sada ćemo Atinu.

Mogli smo pjevati zemljama iz kojih su tjerali naše stare, mogle su biti naše domovine, ovako im je bilo dovoljno šapnuti.

 

“I’ m your man.”

 

Idem ti ususret, Leonarde Cohene. Jer, silaziti je teže nego penjati se, ali zato moraš biti harlekin s polomljenom violinom. I polomljenom biografijom.

 

Hallelujah i halal Leonarde, bio sam ponosan kad smo ti otpjevali hommage i kad je stotinjak ljudi u Sarajevu otpjevalo tvoj refren.

 

Kad sam čuo da si Iggy Popu koji je rekao da mu je pisala mlada, zapaljena djevojka i rekla da voli vas dvojicu: njegovu divlju energiju i tvoju dubinu. Rekao si:

- Reci joj da se javi. Može imati oboje.

 

Samo u tvojim pjesmama. Ne, u ovakvom svijetu.