Tamara Zablocki: Istočno Sarajevo, ljubavi moja

Piše: Tamara Zablocki (e-novine)

Krećući se Dobrinjom, sarajevskim naseljem na kraju grada, shvatit ćete da ste zakoračili na teritorij Istočnog Sarajeva samo po tome što pekare i montažne kafane pored puta imaju ćirilične nazive, a nešto kasnije po poznatim nižim cijenama goriva na benzinskoj. Opština Istočno Novo Sarajevo se, naime, nastavlja na Sarajevo, novoizgrađeni blokovi zgrada čak djeluju kao kompaktna cjelina sa Dobrinjom IV i I.

Istočno Sarajevo, dakle, nije odijeljeno od Sarajeva vidljivom žičanom ogradom, fizičkom udaljenošću ili zidom. No, za stanovnike Istočnog Sarajeva, stvari stoje nešto drugačije. Federalno viđenje entiteta ovaj put ću izostaviti, jer bi zahtijevalo tekst u nastavcima.

Još prije petnaestak dana bila sam među onima, više puta dokazano vrhunski naivnim, građanima BiH koji još uvijek vjeruju da je Bosna i Hercegovina samo administrativno podijeljena država i da su mnoge manifestacije hipertrofiranog nacionalizma medijski produkt, senzacionalističke priče.

Istočno Sarajevo, najbliži mi dio Republike Srpske, dotad je bilo mjesto gdje postoji ljubazan veterinar mog psa, prijateljičina vikendica na Trebeviću, najbliži autobus za Beograd. No, nakon nekoliko dana od jutra do mraka provedena u Istočnom Novom Sarajevu, prostoru onoga što u Sarajevu obično zovu Lukavicom, i kontakta sa stvarnim ljudima, otvorile su mi se nove perspektive.

Tri godine zaredom učestvujem na muzeološkim radionicama koje donose više praktičnog iskustva u poslu kustosa i historičara umjetnosti nego četiri godine izučavanja historije umjetnosti s reprodukcija iz debelih knjiga i preko pozitivističkih podataka.

Ove godine, radionica pod nazivom „Collecting Sarajevo“ bavila se skupljanjem savremene historije Sarajeva, uključujući priče o današnjim legendama grada, urbanističkim siluetama, grafitima-porukama, mjestima alternativnog okupljanja, svemu onome što je nastalo u posljednjih nekoliko godina i ustoličilo se kao bitno za život njegovih stanovnika.

U toj masi detalja koji obilježavaju Sarajevo danas, dio priče bio je vezan i za Istočno Sarajevo, a kasnije se pokazao zahtjevnim dijelom koji traži dugotrajniji rad, možda čak i zaseban projekat. Jer, Istočno Sarajevo je zaseban grad. Zapravo, zaseban sigurno, grad možda nekad u budućnosti.

Namjera radionice bila je naučiti kako sačiniti muzejsku kolekciju, bez političke ili sociološke analize Sarajeva, a i bez stavljanja rata na pijedestal njegovih znamenitosti. Ali, kroz skupljanje informacija o životu Istočnog Sarajeva danas, politički i sociološki aspekt nametnuo se sam, bilo ga je nemoguće zaobići.

Pa, šta će neka mlađa generacija čistih i čistijih u iščišćenoj i po ladicama potrpanoj Bosni i Hercegovini pronaći u svojevrsnoj vremenskoj kapsuli, drvenom kovčegu u koji je smještena kolekcija o današnjem Istočnom Sarajevu i poklonjena Historijskom muzeju Bosne i Hercegovine?

Naći će plakat za izložbu karikatura Mira Gluhovića „Novi svjetski poredak“, postavljenu u Kulturnom centru IS, koja obuhvata zanimljiva zapažanja - od Baracka Obame sa turbanom i islamizirane Amerike, preko pomračenja sunca mjesecom i zvijezdom, do heroja Slobe razapetog na krstu pred Haaškim tribunalom i zidanja zida po granicama Republike Srpske, sa svih njenih strana.

Pronaći će i fotografije grafita „Srbija Srbima“, koja iz perspektive autorice ovog teksta, koja još uvijek naivno vjeruje u postojanje Bosanaca i Hercegovaca, žitelja Bosne i Hercegovine, djeluje potpuno apsurdno. Tu je i nezaobilazni, originalni i nadasve inspirativni grafit „Kosovo je Srbija.“

Naći će taj potomak čistih naroda i narodnosti BiH i uvid u tridesetak upitnika koje su ispunjavali stanovnici Istočnog Sarajeva, koje čine većinom predratne Sarajlije, a tek malim dijelom ljudi koji su rođeni tu, u do prije nekoliko godina ruralnom području na brdskim dijelovima Sarajeva.

A u upitnicima, iz kojih se trebao dobiti uvid u kvalitet života stanovnika IS – svijest prosječnog stanovnika Istočnog Sarajeva, ljeta gospodnjeg 2009. godine.

„Najbolja stvar za mene u Istočnom Sarajevu je osjećaj bezbjednosti, u smislu da ne moram brinuti hoće li mi neki mudžahedin doći na vrata, a osim toga mi je teško još nešto izdvojiti“, ističe prednosti života u IS njegova stanovnica.

U Sarajevu se, inače, svakih pet minuta dogodi da kakav pobješnjeli mudžahedin zalupa na vrata nepravovjernima. U Sarajevo odlaze samo kada moraju ili u nuždi, pri čemu se stiče dojam da tamo, 400 metara dalje, postoji velika prijetnja njihovoj sigurnosti.

Na ovom mjestu neupućenom čitaocu treba napomenuti da su mnogi stanovnici IS doselili tu iz drugih dijelova Sarajeva tek prije nekoliko godina, a ne samo tokom rata, ili kako kaže sr wikipedija u članku o Istočnom Sarajevu, tokom „društveno-političkih dešavanja“, pa se nameće pitanje šta su radili i kuda su se kretali do te 2001, 2004. ili 2005.

Istom čitaocu treba biti jasno da Istočno Sarajevo, premda se u posljednjoj deceniji izgradilo puno toga, i premda posjeduje određenu infrastrukturu, još uvijek nije ni blizu grada koji bi zadovoljavao sve potrebe svojih stanovnika, nema kino, bazen, fitnes centar, pozorište se tek gradi, pa je iz perspektive nekoga ko gleda kvalitetu života pojedinca potpuno nejasno zašto ne bi koristili kapacitete i resurse grada koji im je pred nosom.

„Zato što je tamo drugi narod“, dao je hitar odgovor jedan ispitanik. Zato što je posrijedi autogetoizacija.

Od drugog naroda, ili njihovih, osjećaju se napadnutim, pa pritisnuti pozicijom žrtve, tako omiljenom svim narodima u BiH, odbijaju komunicirati i miješati se s njima.

Na potencijalno spajanje Istočnog Sarajeva i Sarajeva ne bi pristali, ili kategorično ne bi pristali, a neki kažu i da bi odselili iz takve neprirodne koalicije. Žive svoju siromašnu svakodnevicu ograđujući se od blizine Sarajeva, a ukoliko požele raznovrsnije kulturne ili sportske sadržaje, tu su Beograd ili Banja Luka.

Tri-četiri ili šest sati vožnje je sitnica ako si među „našima“, a ne među „njihovima“. Neupućenog čitaoca ovdje treba obavijestiti da su svi ispitanici u anketi ili zaposlenici ustanova kulture (Kulturnog centra i Matične biblioteke), ili studenti Univerziteta u Istočnom Sarajevu, dakle ljudi koji su, verovatno, nešto i pročitali u životu i imali mogućnost proširiti perspektive.

Pa šta će, dakle, čisti primjerak neke nove generacije čistih i lobotomiziranih Srba, Bošnjaka ili Hrvata vidjeti kada za dvadesetak godina zaviri u kolekciju o životu današnjeg Istočnog Sarajeva?

Naravno, ako dotad ovaj rat stane i ako muzej i kolekcija prežive. Nesvjesnost potencijala blizine velikog grada, dobrovoljnu izolaciju, ubjeđenje u čistu srpsku naciju, bez primjesa ičeg drugog i drugačijeg, brisanje višedecenijskog života u Sarajevu iz lične historije, definisanje sebe ponajprije u odnosu na granicu s Federacijom, trenutno odmahivanje glavom na spomen odlaska u Sarajevo, nebrigu za ekonomske prednosti koje pruža blizina „granice“ dva entiteta. I tugu, beskrajnu tugu istinski podijeljene zemlje u kojoj je u fokusu uvijek trivijalno i apsurdno.