Stiže novi upravnik: Pukovnik i(li) pokojnik

Piše: Ahmed Burić

Valentin Inzko dolazi u Bosnu i Hercegovinu potvrđujući staro pravilo: kad se iscrpe sve loše varijante, moguće je da će jedna manje loša doći na red.

Diplomat za kojeg se može reći da je u svojoj karijeri zatvorio krug, očigledno je prihvatio izazov. Zavisi li samo od njega hoće li otići trijumfalno, ili pognute glave, kao Lajčak, kojeg niko više i ne spominje?

Sasvim sigurno – ne, jer mu je valjalo obećati Sjedinjenim državama da će koristiti bonske ovlasti i smjenjivati dužnosnike. Ostaje mu još Rusija – njih mora ubijediti da neće rušiti njihove interese, i Turska koja, ako ćemo pravo, ima i prečih problema od Bosne i Hercegovine.

Bilo kako bilo, živimo život bez Visokog predstavnika. Kako – to samo mi znamo! U budućnosti nam može biti samo gore. Kako s tim svime na kraj može jedan čovjek - to ostaje vrlo neizvjesno. Makar on imao tako blistavu karijeru kakvu ima Valentin Inzko.

Zvanična, i formalna potvrda se još čeka, ali diplomatija Evropske unije je uglavnom saglasna da Visoki predstavnik i ujedno i Specijalni predstavnik bude jedna osoba.

To je sadašnji austrijski ambasador u Sloveniji, (a bivši u BiH i SFRJ ) - Dr. Valentin Inzko. Stvar je “legal” već oko 99% jer je negdje procurilo zrno pameti - shvaćeno je, naime, da britanski diplomata Emyr Jones Perry ne može ni na koji način doprinijeti razrješenju krize u BiH. Stiže, dakle, čovjek koji važi za iznimnog poznavaoca stanja u regionu.

Inzko je rođen 1949. godine u obitelji Koruških Slovenaca u Klagenfurtu (Celovcu), na granici Gvozdene zavjese, kako se kolokvijalno nazivao dio svijeta pod komunističkim vlastima. Nakon četvorogodišnje dvojezične osnovne škole (1955. – 1959) u Suetschachu i Rosenthalu (Sveču i Rožu, što su slovenski nazivi za ova mjesta), vraća se u Saveznu gimnaziju za Slovence u Klangenfurtu.

Uspon na početku

Pogranična kriza koja je obilježila šezdesete i sedamdesete godine prošlog stoljeća u kojima je odrastao, te borba za prava Koruških Slovenaca obilježit će njegov život. Godine 1967. upisuje studije na sveučilištu u Grazu, i to pravo, te slavistiku, odnosno hrvatskosrpski i ruski jezik, gdje s uspjehom i diplomira 1972. godine.

U naredne dvije godine pohađa i dplomatsku karijeru u Beču, a 1974. stiže i prva međunarodna funkcija: u duhu otvaranja razvijenog svijeta prema Istoku, postaje potpredsjenik misije Razvojnog programa Ujedinjenih naroda (UNDP-a), u glavnom gradu Mongolije, Ulan Batoru. Odatle odlazi u Colombo, Šri Lanka, a 1981. se vraća u Savezno ministarstvo za vanjske poslove u Beču, i to u politički odjel.

Shodno novoj teritorijalnoj podjeli uspostavljenoj od strane američkih stručnjaka za vanjsku politiku (prevashodno Anthony Lakea i Zbigniewa Brzezinskog), trebalo je raspodijeliti kadrove: Inzko je očekivano dobio specijalizaciju za Srednju, Istočnu i Jugoistočnu Evropu, i Centralnu Aziju, svjetove koji su u tom trenutku izgledali tako udaljeni, da bi ,danas, uz sve razlike ostali figurirati kao jedna zona utjecaja.

Put na jug

Došlo je i vrijeme da mu se povjeri ambasadorska misija: kriza u susjednoj Jugoslaviji bila se nazirala, i Austrija je, trajno zainteresirana za stanje na Balkanu poslala Inzka, kojem će to biti prvo od četiri službovanja iza južnih granica, unutar nekadašnje habsburške monarhije. Ukoliko, naravno, ne računamo mandat Visokog predstavnika, jer to je ,ipak, funkcija koju povjerava EU.

Mandat će potrajati do 1986. kada, poslije afere Waldheim, odlazi u austrijsko izaslanstvo pri UN-u u New York i postaje potpredsjednik UN-ove komisije za razoružanje. Godine 1989. i 1990. vraća se u Savezno ministarstvo za vanjske poslove u Beč, gdje postaje potpredsjenik odjela za novinarstvo i informacije. Sve vrijeme budno prateći što se događa sa osamostaljenjem Hrvatske i Slovenije, shvaća da stvar izmiče kontroli: 1992. odlazi za šefa OSCE- ove misije u Novom Pazaru, Sandžak, gdje radi na spriječavanju sukoba između Srba i Bošnjaka.

Istovremeno, “obavlja” dužnost konzula za kulturu u austrijskom veleposlaništvu u Pragu, do 1996. kad ponovo dolazi na “jug”, ovaj put u Sarajevo, gdje se zalaže za obrazovanje, ukidanje viza, školovanje ovdašnjih ljudi u Austriji, i specijalni status BiH za prijem u EU. Kako danas u vrijeme zlokobne krize i recesije nedostižno, skoro pa sjajno izgledaju ta vremena?

U Deželu na prijem

Od 1999. do 2005. vraća se u Beč, za šefa političkog odjela u kojem je nekada bio pripravnik, a od 2005. odlazi “nadzirati” ulazak susjedne Slovenije u EU i postaje austrijski veleposlanik u Ljubljani. Čovjek koji je valjda prošao sve što diplomat može – neko ko je bio u okruženju legendarnog Bruna Kreiskog – dolazi u BiH zatvoriti krug, ali je pitanje kako će iz nje otići? Kao pukovnik ili kao pokojnik?

Sjedinjenim državaama je obećao da će koristiti Bonske ovlasti i maksimalno raditi na smjenjivanju dužnosnika i ukidanju nepotrebnog balasta. Trenutno je na putu u Moskvi, gdje treba uvjeriti Rusiju da njezin utjecaj u BiH neće bitno slabiti: to znači da, recimo, nema revizije prodaje Rafinerije Modriča, ruskoj firmi NjeftegazinKora. Istina, saznaje se da je Rusija kao članica Vijeća za implementaciju mira (PIC) podržala Inzkovu kandidaturu, ali su naknadne konsultacije ipak zatražene.

Što se EU tiče, zajednički je stav da austrijski diplomata bude i šef OHR-a i specijalni predstavnik EU. Zvaničnici Vijeća EU, koje koordinira proceduru imenovanja navode da se saglasnost očekuje do 16. marta, kada je naredni sastanak ministara vanjskih poslova, ili 25. marta, kada će u Sarajevu biti održana sjednica PIC-a.

Može i gore, ali ne puno

Teorijski, Bosna i Hercegovina kao da nije mogla dobiti boljeg upravitelja, ali u praksi te stvari mogu biti itekako kilave, baš kao što su bile dosad. Inzko, koji je radio na pobrojanim balkanskim točkama, zna “u nulu” sve trikove kojima će se poslužiti ovdašnje vlasti.

Ali, izgubljeno je vrijeme. Inzko stiže u Bosnu i Hercegovinu potvrđujući staro pravilo: kad se iscrpe sve loše varijante, moguće je da manje loša dolazi na red. Diplomat za kojeg se može reći da je u svojoj karijeri zatvorio krug, očigledno je prihvatio izazov. Zavisi li samo od njega hoće li otići trijumfalno, ili pognute glave, kao Lajčak, kojeg niko više i ne spominje?

Sasvim sigurno ne. Puno stvari je protiv njega: nadolazeća kriza i recesija koja bi ljude već za dva mjeseca mogla izvesti na ulice, teoretski toliko neostvarivi planovi vođa triju naroda koji , sasvim sigurno, manipuliraju eventualnim dogovorom isključivo zato da bi zadržali “status quo” i spora, glomazna aparatura koja ne dozvoljava brzo, “gerilsko” djelovanje OHR-a u pojedinim situacijama.

Ono što jeste sigurno jeste da živimo život bez Visokog predstavnika. Kako – to samo mi znamo. To da li možemo bolje, znat ćemo par sedmica nakon dolaska Valentina Inzka. Puno gore, izgleda, ne možemo.

radiosarajevo.ba