Srećko Pulig: Ubi nas ovaj kapitalistički humanizam

Piše: Srećko Pulig, Tjednik Novosti

Baš kao što se 60-ih godina prošloga stoljeća činilo da veliki put humanizma vodi u socijalizam, tako se danas vjeruje da veliki put humanizma vodi u kapitalizam

Nedavno su se mogli pročitati rezultati ankete koju je BBC sproveo širom svijeta o tome koliko su ljudi zadovoljni današnjim kapitalističkim društvom,koje ih posvuda
okružuje i tlači. Ispostavilo se da je sadašnjim društveno-ekonomskim poretkom zadovoljno samo oko deset posto stanovništva širom svijeta. To su valjda profiteri neoliberalne globalizacije. Uz neke iznimke,dvije najveće grupe nezadovoljnika čine
oni koji bi kapitalizam popravljali jačom socijalnom državom i oni koji bi ga mirno (i nasilno) poslali u ropotarnicu historije.

Rezultati su to koje možemo, počinjući od "čovjeka", tumačiti i kao samopercepciju 60-postotnog, dakle većinskog "paketa ljudskih dionica", gubitnika globalne, neoliberalne tranzicije. Oni su toliko "šokirali" medijski mainstrem da je čak i hrvatska inačica korporativnog infotainmenta, RTL,"referendumski" priupitao svoje gledatelje jesu li razočarani kapitalizmom. Naravno, pritom nije uzeo u račun i svoj televizijski program. Drugi korporativni igrači, napose notorni WAZ i njegov udarač tempa hrvatskim novinskim kioscima,"Jutarnji list", izabrali su u suočenju s krizom drugu taktiku. Oni tvrde da očajna većina ima psihičkih problema s doživljajima samih sebe,pa ne vidi kako joj je dobro u postojećem.

Kapitalizam bez prirodnih neprijatelja?

No, ne staje valjda sve na medijskoj samopercepciji,na ideološkim aparatima države? Što je sa sindikatima? Ana Knežević, predsjednica SSSH-a, u razgovoru objavljenom u ovim novinama opetovano se poziva na " nordijski model kapitalizma s ljudskim likom" koji da je vidjela na djelu u Norveškoj, na drugi, sličan način i u susjednoj Sloveniji,pa ga želi i za Hrvatsku. Još trebamo "samo" našu Vladu koja bi toga bila svjesna. A svjesna će postati kad pogleda kako funkcionira socijalni dijalog u Norveškoj."Tamo nikome ne pada na pamet da predlaže nešto na štetu drugoga, a mi se ovdje stalno koljemo", kaže Ana Knežević.

Naizgled je lako biti kritičan spram ovakvih potpuno kontrafaktičkih nebuloza, no ne treba podcjenjivati snagu ideologije koja je u njima sadržana. Ta snaga ne ide iz neposredne faktičnosti već, baš obrnuto, iz imaginarnog," doživljenog" odnosa, kao realnog. U ideologiji se realni odnos, i to bi mogla biti njezina operativna definicija, neizbježno uključuje u imaginarni, u odnos koji više izražava jednu, ili ,nego što opisuje jednu stvarnost. U dijalektici stvarnog i imaginarnog mjesto ideologije je uvijek aktivno. No,ona nikada nije čisto instrumentalna, pa se i oni koji bi se njome služili kao čistim sredstvom akcije nalaze u nju uhvaćeni.

Kako bilo, buržoazija mora vjerovati u svoj mit koji i medijski proizvodi prije nego što druge u njega uvjeri. Jer, ono što ona u svojoj ideologiji živi, to je "samo" ovaj imaginarni odnos prema njenim realnim egzistencijalnim uvjetima,koji joj istovremeno omogućuje da djeluje na sebe i na druge. To je pravi smisao poznate Marxove izreke da su vladajuće ideje uvijek ideologija vladajuće klase. No, što se događa u društvu,kao što je naše, u kojem su klase "nestale"? Događa se baš ova bezočna vladavina "kapitalističkog humanizma", koji kao da nema "prirodnih neprijatelja" te se i ne može prepoznati kao buržoaski, pošto smo i buržuje, a ne samo proletere, ukinuli.

Nehumana sjenka

Želimo li razumjeti to nestajanje klasa i klasne borbe iz horizonta javnosti, tu zamjenu klasnog društva "besklasnim", moramo pogledati crtu kontinuiteta na kojoj postsocijalistička društva baštine od socijalističkih.

Tada ćemo lako uočiti svojevrsni "obrnuti marksizam" koji je danas na djelu. Baš kao što se 60-ih godina prošloga stoljeća činilo da veliki put humanizma vodi u socijalizam, tako se danas vjeruje da veliki put humanizma vodi u kapitalizam.

Tu vjeru ne možemo reducirati samo na cinizam i(li) naivnost, već doživljenu dvosmislenost moramo tumačiti kao izraz želje da se ona nadiđe. A ta vjera ima i nezgodne "nuspojave". Držimo li se dalje povijesne analogije, mogli bismo reći da kao što je put do "socijalističkog humanizma" vodio kroz diktaturu proletarijata,
danas "kapitalistički humanizam" nastupa kao demokracija za buržuje i njihove lakeje, a diktatura nad radničkim masama. Dakle,trend je obrnut, na djelu je regresija na početne klasne položaje. Za obranu te regresivne pozicije "kapitalističkog humanizma" potrebno je sve više nasilja. Nad sobom i drugima.

Dalek je tu put do nekog budućeg revolucionarnog (anti)humanizma - humanizma "klase" koji se ne bi ticao samo nadgradnje,već bi zahvatio i odnose u bazi. Koji ne bi pošao samo od čovjeka,već i od date društvenoekonomske formacije. Koji bi shvatio da je sjenka svijetla bit čovjekova, samo vidljivi dio nehumanosti njegove sjenke. Za nas danas to znači da ne možemo preskakati bazu,način proizvodnje društva, čineći od svoje potrebe za revolucionarnom teorijom,tu teoriju samu. A mi danas kao da ne znamo, kad smo npr. kao osobe suočeni s "kapitalističkim humanizmom", trebamo li ga podržati, transformirati ili uništiti. Znamo samo da nema taktike bez strategije, a strategije bez teorije.

A teorija kaže da nam čovječnost čovjeka valja tražiti u tom sjenovitom predjelu njegove nehumane sjenke, gdje se događa njegovo buntovno rađanje.

h-alter.org/radiosarajevo.ba