Slavna reporterka Janine di Giovanni o filmu Quo vadis, Aida: "Ovo će izliječiti ljude"

Quo Vadis, Aida? mogao bi učiniti za genocid u Srebrenici ono što je Schindlerova lista postigla za holokaust.

U ljeto 2005. godine, desetljeće nakon genocida u Srebrenici koja je bila pod zaštitom Ujedinjenih nacija, gdje su bosanski Srbi pobili više od osam hiljada uglavnom civilnih muslimanskih muškaraca i dječaka, primila sam poziv od prijatelja iz Sarajeva, koja mi je javila da je Nataša Kandić, srbijanska aktivistkinja za ljudska prava pronašla film iz Srebrenice, koji je snimila paravojna grupa, Škorpioni.

Piše: Janine di Giovanni, za Foreignpolicy.com

Kandić je čula da su pripadnici Škorpiona ubijali bosanske muškarce pred kamerama. Riskirajući mnogo, Kandićka je pronašla bivšeg člana ove skupine, odvezla se u Hrvatsku i pokazala mu snimak.

Kopiju snimka poslala je sudu za ratne zločine u Haagu. (kompletan snimak uznemirujućih scena egzekucije, kao i šta je prethodilo ovome, možete vidjeti OVDJE).

Film je krajnje mučan, prikazuje bespomoćne muškarce koji su izbačeni iz kamiona, pretučeni, mole za vodu i život. Stariji muškarci i tinejdžeri bili su prisiljeni da sami kopaju grobove, prije nego su ih ubili.

Ubice su se smijale

Nikada neću zaboraviti kako su se ubice rugale i ismijavale svoje žrtve, koje su se suočile sa smrću i surovim terorom.

Nekoliko sedmica kasnije odletjela sam u Bosnu, gdje sam izvještavala o ratu koji se dogodio deceniju prije. Uz pomoć Međunarodnog komiteta za nestale osobe, srela sam se sa porodicama muškaraca koji su ubijeni na snimku.

U blizini Tuzle pronašla sam Senadu Ibrahamović, imala je samo 12 godina kada je vidjela svog oca tog toplog julskog popodneva 1995. godine.

Sjeća se da je bila ljuta na svog oca, jer nije željela da je ostavi.

Stajala je na prozoru, i gledala kako se njegova slika smanjuje, dok je nestajao u šumi i digao ruku da joj mahne. Ibrahamović se sjeća da je tada nosio teksas jaknu.

Godinama nije znala sa sigurnošću šta se dogodilo njenom ocu, ali onda je vidjela traper jaknu na snimku smrti Škorpiona.

Čovek koji moli za vodu i svoj život, bio je njen otac! Gledala je njegovo pogubljenje...

U poluizgrađenoj kući izvan Sarajeva upoznala sam Nuru Alispahić, čija su dva sina i muž ubijeni u Srebrenici. Gledala je svog mlađeg sina, koji je tada imao samo 16 godina, kojeg su mučili, a tim ubili Škorpioni.

"Mir ću imati tek kad umrem"

Tresla se dok smo razgovarali, i činilo mi se da je više duh nego žena.

Prošaptala je: "Mir ću imati tek kad umrem".

Tada sam upoznala Mevludina Orića, jednog od samo 15 muškaraca koji su preživjeli srebrenička polja smrti.

Ostao je živ tako što je držao tijelo svog 14-godišnjeg rođaka nad svojim. Kada je pala noć on se izvukao i pobjegao u mrak. Rekao mi je da svaki put kad legne i svaki put kad se probudi vidi istu stvar, smrt.

Quo, vadis Aida

Jasmila Žbanić koja je poznata po još dva filma čija je radnja smještena u Bosni, dijeli svoje vrijeme između Berlina i Sarajeva.

Trebalo joj je šest godina da snimi film, uglavnom zato što je mislila da još uvijek nije pravo vrijeme za njega.

Sada je kazala, "s rastom desničarskih vlada, političke nesigurnosti i nedogovornih predsjednika, ljudi će više razumjeti šta se dogodilo u BiH".

Njezin film, naglasila je, prikazuje šta se može dogoditi kada ljudi izgube sigurnost. Živeći u pandemiji COVID-19, krhkost naše sigurnosti razumijemo više nego ikad. Ona ističe da je jedan od njenih ciljeva obrazovanje nove generacije Bosanaca koji ovo ne znaju, ili čije vođe ne žele da oni znaju šta se dogodilo.

Također, ona želi da ostavi uspomenu na preživjele.

Mnogi članovi porodica stradalih, proveli su godine pokušavajući jednostavno dobiti kosti svojih najmilijih kako bi mogli da ih sahrane.

Srbi su znali, čak i dok su ubijali, da su počinili ratni zločin: U nekim su slučajevima pokušali sakriti kosti u više grobnica.

Grupa žena poznata kao Majke Srebrenice pokrenula je građansku tužbu protiv Ujedinjenih nacija zbog toga što nisu učinili ništa da spriječe genocid.

Majke Srebrenice

"Za mene su ove žene iz Srebrenice bile svetice", rekla je Žbanić. „Mi uvijek mislimo da su sveci na nebu, ali ove žene su s nama na zemlji, na zemlji. Ovo je priča o njihovom putovanju."

Ona je istaknula da što prije ljudi vide njen film, prije će biti izliječeni.

Ali, umjesto da se još više rasvijetli ono što se dogodilo, sakrivanje zločina se nastavilo. Poricanje genocida među donosiocima odluka na zapadu, započelo je s austrijskim romanopiscem Peterom Handkeom, koji je 2019. osvojio Nobelovu nagradu za književnost.

Quo Vadis, Aida? propituje sve ovo.

Žbanić se nada da će i Srbi i Bosanci to vidjeti. „Srbija ima mnogo, mnogo glasova“, rekla je - ne samo onih koji bi željeli zaboraviti historiju.

Film se završava s nadom.

Aida se vraća u multietničnu Srebrenicu, u školu sa muslimanskom i srpskom djecom.

"Tu je nada", odlučno je kazala Žbanić i dodala da što prije ljudi vide njen film prije će biti izliječeni.