Slavenka Drakulić: Imaju li žrtve pravo na cenzuru?

Piše: Slavenka Drakulić, T-portal

Ministarstvo kulture Federacije Bosne i Hercegovine zabranilo je Angelini Jolie snimanje filma na području tog entiteta. Ministar Gavrilo Grahovac tako je odlučio jer su to od njega tražile predstavnice udruge Žene - žrtve rata, koja okuplja Bošnjakinje koje su tijekom rata u BiH bile izvrgnute seksualnom zlostavljanju i silovanjima

Teško je reći je li veći skandal to što je film zabranjen ili što je ministar kulture izjavio kako žali što vlast BiH neće moći spriječiti da se uopće snimi film koji vrijeđa tolik broj žrtava – ili pak to što je zabrana donesena na osnovu nekakvog rekla-kazala. Naime, navodno je netko tko je pročitao scenarij (koji ministar nije pročitao!) članicama udruge (koje ga također nisu pročitale) rekao da se u njemu Bošnjakinja, žrtva silovanja, navodno zaljubljuje u svog silovatelja, srpskog vojnika.

Usprkos svim simpatijama za žene žrtve silovanja i njihove povrijeđene osjećaje kao razlog traženja zabrane, nema druge riječi za ovu zabranu snimanja osim da je to cenzura. Načelno pitanje glasi: Zašto bi te žene imale pravo na traženje cenzure – osim moralnog prava koje nema zakonske posljedice? Može li bilo koji poziv na zabranu biti opravdan, osim za zabranu djela koja potiču na zakonom i ustavom zabranjeno širenje nacionalne, rasne ili spolne mržnje, a pokreće ga javni tužilac? Usporedbe radi, zamislimo situaciju u kojoj bi Židovi, žrtve Holokausta, odobravali snimanje filmova o Holokaustu ili kontrolirali filmske scenarije - postoji li u njima Nijemac u kojeg se Židovka smije zaljubiti?

Nema nikakve sumnje da se radi o izuzetno osjetljivoj temi masovnih silovanja, o kojoj je Jasmila Žbanić još prije nekoliko godina snimila odličan film. Bošnjaci nerado gledaju kad im se stranci petljaju u 'njihove stvari' jer već samom činjenicom da su žrtve sebe smatraju najkompetentnijima, ako već ne u umjetničkom, onda barem u moralnom smislu. (I sama s time imam ponešto iskustva s pisanjem romana 'Kao da me nema', a kasnije i filmom snimljenim prema romanu.) Iz takve perspektive, stranci samo eksploatiraju njihove patnje i na njima zarađuju lovu. Nažalost, samo iskustvo patnje najčešće nije garancija sposobnosti umjetničkog izražavanja. Dapače, poznato je iz psihologije da su žrtve rijetko u stanju same opisati (a pogotovo ne umjetnički) užase koje su pretrpjele. Možda će Jolie snimiti grozan film – ali možda i neće. Cenzura u tome nema nikakvog posla.

Ali ipak, stvari s ovim zahtjevom jesu malo kompliciranije nego što se to na prvi pogled može učiniti. Najproblematičnijim mi se čini centralni 'argument' ove zabrane, taj da žene žrtve vrijeđa pomisao kako bi se neka od njih uopće mogla zaljubiti u svoga silovatelja, u neprijatelja i mučitelja. Zašto? Zato što su počinitelji za njih bili i ostali nehumane zvijeri, čudovišta, monstrumi - što li se već sve ne govori o ratnim zločincima, što počinitelji nesumnjivo jesu. No evo u čemu je komplikacija ovakvog stava: negiranjem njihove ljudskosti žrtve čine ono isto što su počinitelji učinili njima. Da bi ih uopće mogli silovati (ili ubiti) počinitelji su prvo morali dehumanizirati žrtve, svesti ih na neljude, na ološ i smeće… Zato ovaj zahtjev za cenzurom nije dobar ni za žrtve, ni za Bosnu kao zajednicu.

Ne kažem da bi žrtve silovanja trebale zaboraviti, jer se to ne može, niti oprostiti, to je individualni čin i jako je teško praštati – ali dehumaniziranje Drugog vodi ne samo u daljnje mržnje, nego i u nerazumijevanje problema. Svi mi u sebi nosimo mogućnost kako zla tako i dobra i nitko ne može garantirati kako će se ponijeti u situaciji koja zahtijeva odluku. Neugodna je to spoznaja, ali jedina koja nam omogućuje da shvatimo kako dehumaniziranje počinitelja vodi zapravo, ma koliko to zvučalo paradoksalno, u opravdanje zločina. Oni, eto, nisu krivi jer nisu ljudska bića nego zvijeri!

Međutim postoji i jedan drugi, vrlo ozbiljan problem žena žrtava silovanja i druga vrsta uvrede i poniženja koje godinama trpe, i to ne od Angeline Jolie nego upravo od svog društva, od zajednice u kojoj žive. Njima povratak u normalan život i okolinu nije bio nimalo lak. Donedavno im nije bio priznat status civilnih žrtava rata, što je sobom povlačilo – pored 'sramote' pa dakle i prezira okoline te izolacije koju ona donosi, što i jest bio cilj silovanja! - i uskraćivanje penzija i drugih beneficija. To je izbilo na vidjelo tek prije nekoliko godina, upravo nakon što je Jasmila Žbanić snimila svoj film. Na premijerama širom svijeta pokrenuto je potpisivanje peticije za priznavanje statusa civilnih žrtava rata. Inicijativa je prihvaćena u Federaciji, žene su izjednačene u pravima s muškim civilnim žrtvama. Ali izjednačavanje nije prošlo na državnom nivou, tako da danas žene koje su preživjele silovanje u Federaciji imaju status civilnih žrtava rata - ali ne i u Republici Srpskoj.

Kad je već proizveden nepotrebni skandal oko filma, trebalo bi ponovo skrenuti pažnju na njihove stvarne, a ne izmišljene probleme i frustracije s kojima se susreću u sredinama u kojima žive. Sigurno ih više vrijeđa žig 'srama' i neprihvaćanje sredine, a da pritom nisu nimalo krive, nego navodna ljubavna priča ove ili one holivudske glumice.

Šta žene kažu o slučaju Hasečić - Grahovac - Jolie
Jasmila Žbanić i producentska kuća Deblokada podržavaju snimanje filma Angeline Jolie
Gavrilo Grahovac poništio dozvolu za snimanje Angelini Jolie

Tekst preuzet s T-portala