Savez kolumnista | Mišo Marić: BMW sa štiglić srcem

2
Radiosarajevo.ba
Savez kolumnista | Mišo Marić: BMW sa štiglić srcem
Foto: Privatni album / Rondo, početak ‘70-tih: Kulje, autor i Ahmet Glavović – Braca

Mostar se prepoznavao po tri lijepa mladeža. Starom mostu, Aleksi i Veležu. Sva tri su žrtve minulog rata. Most i Aleksa su dobili vjerne kopije, Velež nije.  Danas Mostarce uz Neretvu, i bolno daleko od nje, ništa ne veže za grad kao Rođeni.

Piše: Mišo Marić, za Radiosarajevo.ba

Kako su od milja zvali one na terenu i one pored. Bijah rad hroničar oba. Počeh kao promukla publika ‘60-tih, ‘70-tih kao novinar Slobode i Radio Mostara sačinih prve zapise, nastavih preko RTVSA do beogradskog Sporta.

SIPA sprovodi veliku akciju: Da li je glavna meta general HVO-a?

SIPA sprovodi veliku akciju: Da li je glavna meta general HVO-a?

Energija Atom Mrava

Ispisah uvodni tekst za jubilej monografiju zašto me Klub častio "Zlatnom plaketom", a kad sam im s Montenom darovao himnu, navijači su me častili svevremenom potvrdom da sam jedan od njih. Da sam Mostarac. Učinili su me ponosnim i srećnim.

I nakon bezljuđa za Bosansku Poštu u Oslu, dopisnik iz inostranstva u inostranstvo, bavih se Veležovom sportskom, muškom ljepotom znamenom kao Eminina iz pjesme. Bavih se pojedinačno i timski. I svaki put pominjah BMW. Zašto – to znate.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba! 

O Dušku Bajeviću i Enveru Mariću zapisah sjećanja, o Franji Vladiću Kulji, nisam. A s pravom je ugrađen u raketni motor generacije Rođenih koja je Klub lansirala u vrh Yu loptanja.

Njegovo obrazovanje bilo je skromno. Njegova fudbalska inteligencija bila je ajnštajnovska. Krhak dječak od tri riješenja viđena sa klupe i tribina iznenadio bi četvrtim, najboljim.

Bio je poslovođa, paker, egzekutor... Njegova energija bila je Atom Mrava iz crtića, njegova preciznost Viljem Tela iz priče o strijeli i jabuci. Mostar i Juga su voljeli tog nježnog, plavokosog dječaka ispod Bijelog Brijega,  nisam iznimka.

Rado ga gledah na terenu, jednako družih za putovanja, između tekmi. Posljednji put ga susretoh u Mostaru februara '93. koji je izričito bio veljača. Prekori me: "Mislim, Miške, nije fer, čujem da šalješ raju vani a moju Ružicu, Mionu i Sandru nisi".

Preminuo je legendarni igrač FK Velež, bio je član čuvenog "BMV-a"

Preminuo je legendarni igrač FK Velež, bio je član čuvenog "BMV-a"

Branim se da nije tražio. "Ti znaš," veli, "da su mi budale ubacile bombu u kafić." Znam. "Ti znaš", nastavlja, "da je moja Ružica Srpkinja a stari joj je bio JeNeA". Znam. Ružici sam kratko predavao u Desetoj osnovnoj, ljupka pametnica, a i oca sam upoznao. Tih, uljudan, zastavnik bio ili tako nešto u penziji, taj će rađe trpiti granate u Mostaru, nego ih slati na njega.

"Trener i otac"

I stavim Ružicu i kćerkice na spisak za Francusku u posljednjem konvoju koji sam organizovao. Od tad do danas Kulju nisam sreo. Sem u sjećanjima,  pričama, lanjskoj knjizi Josipa Muselimovića “Mostarski dragulji - za sva vremena" i TV emisiji "Sportske legende" čija je voditeljka Irina Radonja, a za koga radi nisam dokučio.

U drugim pričama koje čuh, Kulju nisam prepoznao. Jedni ga trpaju u elitne, "gruđanske Hrvate", drugi u nacionaliste imenjaka generala. Razlog tuga, mlađi brat Vinko poginuo u drugom sukobu, Kulje "okrenuo". A bilo vrijeme: il si poklonik, il pokojnik. Biva tako u ratovima.

Nit sam sudija, nit advokat, pišem ove redove sjećanjem Veležovca dok je adresa bila pod Bijelim brijegom i onome što je u knjizi i na TV izgovorio. Nije mi novo da je u Rođene stigao s turnira Mahala, dotad je raznosio mlijeko. Da mu je "trener i otac bio gospodin Sula Rebac" koji ga je sa 14 primio u juniore, sa 16 doveo u prvi tim.

Najdražu utakmicu od oko 360 za Velež u karijeri bira protiv N.K. Zagreb od čijeg ishoda zavisi hoće li Zagreb u II ligu. Mostar bruji da će Sula dati bodove jer Zagreb trenira njegov vrli jaran iz Hajduk dana, Bernard Bajdo Vukas. A pred istrčavanje, Sula mu govori: "Kuje, odigraj danas za mene". (Samo ga je Sula zvao Kuje).

Franjo Vladić Kulje
Foto: Privatni album: Franjo Vladić Kulje

Pa je Zagreb poveo, a Kuje im "uvalio dvicu" za trenera i oca. Zagreb u II ligu, Mostar ućutao…Iz obilja, teško mi se opredjelit za najdražu s koje izvještavah, a mislim da je 8. septembra 1974. protiv Hajduka.

Nakon što su kandidatu za prvaka održali akademsku lekciju i Bile porumenili do stida, jedan od ponajboljih znalaca Yu fubala, urednik bgd. Sporta Toša Bulja mi govorio: "Ovakvu igru nisam video. Ovo što su momci, posebno Vladić odigrao danas, ovo se na našim terenima nije odigralo. Ovakav Hajduk pobediti s 5:0 ne bi ni reprezentacija Brazila."

A kad Kulju pitah šta je govorio tvrđavi odbrane Splićana i YU selekcije Holceru dok nakon prvog poluvremena izlaze s terena, objasni mi:

"Rekao sam mu: druže Holceru, ošineš li me još jednom po članjcima, taliznuću ti je između noga pa ćeš biti smiješan među rajom."

Takvu fudbalsku čaroliju nisam vidio ni na Ostrvu, a u Kuljinom kalendaru je nezaborav: tog dana mu se rodila kćer… Ili: važan susret protiv OFK Beograd.

U svakom duelu rastura ga bekovski par kostolomaca, završi na travi. Par minuta pred kraj lažnjak - bek na terenu, opet lažnjak – i drugi. A onda smjesti loptu u mrežu. Svi golgeteri svijeta trče publici il’ po loptu, nose na centar.

On trči Bajeviću, pokazuje na povaljane bekove i govori: "Vidi ih, Dušane, vidi kako sam ih povalio"! … On nije igrao. On se igrao… Ili: britanski fudbalski hram Wembley, debituje za YU reprezentaciju, jesen 1972.

I postigne prvi i jedini gol glavom u karijeri. Sve ostale je iz glave.

Opet trči Dušku i govori: "Jel’ ovo Stampi vidio"? Stampi, hrom recepcionar u hotelu Bristol živjeo je za Velež… Po povratku iz Londre ulazi u Dom mladih. Čestitaju mu, a konobar kojeg smo zvali Ramiz Omladinski pita: "Znaš li da Englezi za tebe nude million"? Interesuje se: "Čega"? "One njihove love", govori. "Koja je njihova lova"? pita.

Omladinski ne zna, pita mene. "Funta", kažem. "Koliko je to u našoj", pita Kulje. Nisam digitron, odgovorim: dinara ko Hum. "Baš, je li", kaže, a Ramizu: "Daj mi jedno ledeno pivce"! Uz pivce mi priča kako se ničeg s Wembleya ne sjeća sem buke navijača. I: "Srce mi je mahnitalo ko štiglić".

Sem fudbala imao je još dvije ljubavi. Čuke (satove) i štigliće. Kup UEFA, 19. oktobra 1974. letimo za Moskvu na susret sa Spartakom. Na Surčini kupi čuku, 500 DM. U avionu je proda Kani Čoliću za 250.

Prevodih mu u Moskvi kupovinu još dvije. Jedna zlatna. Proda je u hotelu Rusija Braci Glavoviću, kupi novu u bescarinskoj Berjoski, proda u avionu, obje u pola cijene.

Korih ga: "Bolan, Kuljence, što bacaš pare." Pogleda me kao da sam tresnuo s Marsa, veli: "Važno je da ide rađa."

A od svih rađa štiglići su, bez konkurencije. Ružica priča kako je telefonom zove iz Niša da ga obavezno sačeka na stanici. Ode. Pojavi se zatrpan kafezima…

Idemo u Sarajevo na susret sa "Željom". Svi u autobusu, on kasni pola sata. Dotrča, skockan. Crvene cipele sa mesinganim šnalama, zelene patalone, plava majica, oranž vindjakna. Opremio se za gostovanja mlade reprezentacije u Turskoj, liči na štiglića.

S vrata autobusa namrgođen Sula ga pita: što kasni? Veli da je Ružicu vodio kod ljekara. "Koga ti, Kuje, farbaš. Odjutros si na Rudniku postavljao faše i vato štigliće, hajd ulazi"!

Sjedne pored Mare, s druge strane sam s Duškom. Sa suvozačkog sjedišta ustane Sula, okrene se, veli: "Kuje, ovo ti je 100 hiljada"! Puno para bilo. Krenemo, Duško i Mara ga ruže, a on šapće: “Jebe se meni, kakvog sam lugarina uvatio vrijedi brat bratu hiljadarku”…

Ujutro, u Evropi, doručkujem sa Sulom, Kemom Šestićem i dr Kokom Repovićem. Eto ga za sto.

"Druže treneru, bi li me mogli pustiti pola sata".

Sula ne diže glavu, veli: "Ako pošteno kažeš zašto, pustiću".

Odgovara: "Ima na Čaršiji jedan drug koji pravi najbolje kaveze u Sarajevu, da kupim"! Sula spusti escajg, malo odćuta pa odbrusi: "Idi, nosi me se s očiju, jebli te štiglići i kafezi".

Kad se odmakne, Sula se zagrcne od smijeha, maše glavom: "Nikad odrasti, e šta da mu čovjek radi"?

Planeta Mostar

Ništa mu se nije moglo, a u fudbalu nije ni trebalo uraditi. Franjo Vladić je bio najtelentovanije i najnaivnije dijete mostarskog fudbala, virtuoz - veznjak kojeg su jednako voljeli na domaćem i gostujućim terenima. Škola mu se nije milila, na polaganje V i VI osmogodišnje, vozio ga Duško u Buturović polje svojim prvim Fićom, Kulje nije zaboravio registraciju MO 85-32. Na polaganje VII i VIII išli smo u Knešpolje Bubom  pedagoga s Učiteljske, prof. Ljube Radulovića. Registraciju ne pamtim, ali pamtim ulazak u učionicu gdje će polagati.

Čim su otvorili vrata govori mi: "Miške, ja neću ući dok ono ne iznesu." Kad pitah šta je "ono", pokazuje globus na katedri. Planeta je morala van, tek onda je ušao…

Dok letismo za Moskvu nad Karpatima me pita: gdje smo? Objasnih kako je iza nas ostala Rumunija, kako je ispred Ukrajina, pa Rusija, iza Ural a iza Urala Azija. Gleda kroz prozor, pita jel ono dolje rijeka i “vata li raja štiglića”? Pa se opet interesovao gdje smo, te mu ponovih.

"Ma pusti mi to, reci jesmo li prema Buni il prema Bijelom polju"?

Čitava njegova planeta bio je Mostar iz kojeg, sem "poslovno" s Klubom i reprezentacijom, nije duže odsustvo. Istina, Duško ga je odveo u Atenu na dvije godine.

Rođeni, Rođeni…

Kad je 1981. trebao produžiti ugovor Duško je rekao da Velež klizi u II ligu, neće ni on, pa su se vratili da pomognu. I pomogli… O ostatku BMW-a, u poratnom intervjuu kaže:

"Duško Bajević je centarfor koji se ni s kim drugim ne može uspoređivati, Enver Marić je dospio do prvog vratara svjetske selekcije. To je tako, to je moje mišljenje, i neka se nitko ne nađe uvrijeđen".

Pa dodaje: "Sve nas je stvorio Sula Rebac i njemu treba podići veliki spomenik… Veliki spomenik velikom treneru... A razgovarao sam sa starijim nogometašima i svi su jedinstvenog mišljenja – Muhamed Mujić, pa onda svi mi iza njega. Naravno, i Asim Ferhatović. Jer smo i mi i oni igrali ne za prvo mjesto, ne za velike pare - igrali smo da se zabavimo, da obradujemo publiku, za aplauz…

Puno sam prijatelja stekao igrajući, i sad sam s mnogim u kontaktima. Dolazio mi je Kule Aćimović u posjetu, bili smo i ostali prijatelji mada su u ono vrijeme od nas pravili rivale. Nismo bili, jer ne mogu dvojica igrati na istom mjestu… Vukoje dođe iz Herceg Novog, išao sam i ja kod njega, održavam kontakte sa Marićem, Goranom Jurićem, Skočajićem ovdje… pa tako…" A na Veležove tekme - ne ide.

Govori:

"Rat je bio, podijeljene strane i ti danas ne možeš ko nekad otići na utakmicu. Neredi, najmanje lopte… U moje vrijeme utakmice su bile zabava za nas i publiku…"

Završavam ovaj zapis sa puno tuga. Jedna od njih je što ga ne mogu ozvučiti veršanjem štiglića - lugarina s Rudnika, Karašebeša il himničnom, horskom melodijom vesele mostarske sirotinje ispod Bijelog brijega: "Rođeni, rođeni…".

U kojim je BMW najljepši mladež za sva vremena.

***

Juče mi se porukom javi drag prijatelj Deni (Denijal Behram), Mostarac iz Holandije u posjeti Mostaru i Najrođeniji Rođeni za vječnost. Na telefonu mu otipkah tugu koja slijedi, a onda nazvah Dušana u Atenu da mu izjavim saučešće. NIsmo dugo razgovarali, pakuje se s Begom, u Mostar će da isprati prijatelja

Poruka Deniju:

Deni moj,

Ubi me porukom da se Kuljence povukao s ovog grbava životnog terena. Znam da su Neodrođeni Rođeni spustili srčane zastave na pola koplja, lugarini na Rudniku i Karašebešu dug minut prestali veršati, a mene je zauvijek manje za davno prijateljevanje od jutarnjih sabiranja na Rondou do večernjih kod Tete Olge, druženja od Mostara do Minhena, Moskve.... O, toliko bih toga želio izgovoriti, a ne umijem koliko zaslužuje. Pa ti šaljem davni zapis sa fotosima i molbu da Ružici, Djeci, Unučadi i Rodu u tuzi preneseš porodično i lično saučešće. Ne umijem se odužiti tugom, koliko je On nas podario radošću. Bila je čast poznavati ga na terenu i okolo, pravda je takvog sačuvati na posljednjoj adresi Nezaborava.

Mišo&Moji

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba

NAPOMENA O AUTORSKIM PRAVIMA:

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: "Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu".

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, isti dan kad je kolumna objavljena, može to isključivo uz pismeno odobrenje Redakcije portala Radiosarajevo.ba.

Nakon dozvole, dužan je kao izvor navesti portal Radiosarajevo.ba i, na najmanje jednom mjestu, objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti tek 24 sata nakon naše objave, uz dozvolu uredništva portala Radiosarajevo.ba, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Komentari

Prikaži komentare (2)

/ Povezano

/ Najnovije