Savez kolumnista | Admir Lisica: Od Nagorno-Karabaha od Sirije – koliko košta rusko prijateljstvo?

Građanski rat u Siriji koji je zainteresirao različite vanjske aktere tokom njegovog toka dobio je svoj konačni epilog. Ono što opozicione snage nisu uspjele učiniti u prethodnih trinaest godina dogodilo se na radost miliona potlačenih Sirijaca koji su decenijama preživljavali pod brutalnim zločinačkim režimom porodice Assad.

Piše: Admir Lisica, za Radiosarajevo.ba

Jasno je kako Opozicija ne bi uspjela osloboditi Siriju bez šire podrške, koju je imala od strane država poput Turske, Ukrajine i drugih, ali je jasno kako je jedan od ključnih momenata u kontekstu pada režima Bashara al – Assada izostanak pomoć ključnih Assadovih saveznika, u prvom redu Rusije, kojoj ovo nije prvi put da u ključnom trenutku ostavi svoje vjerne saveznike na 'cjedilu'.

Trending

Nesreća na M-17: Sudarila se dva vozila, povrijeđeno više osoba

Kako djeluje Moskva?

Shodno razvoju događaja, te geopolitičkim okolnostima koje su uvjetovale munjevitom dvosedmičnom oslobađanju Sirije, bitno je obratiti pažnju na ulogu Rusije, koja iako to ne želi priznati, često kalkulira prema svojim 'prijateljima', zbog čega zasluženo može nositi imidž nepredvidivog i nepovjerljivog partnera. Rusija koja uz odobravanje Assada ima strateški važnu zračnu bazu u sirijskoj provinciji Latakija, veoma lahko je dopustila pad višedecenijskog sirijskog režima.

Određeni izvori ukazuju na to da će Rusija mirno posmatrati promjenu vlasti, o čemu svjedoči promptna promjena zvanične sirijske zastave na ambasadi ove države u Moskvi. Ovo nam ukazuje i na spremnost Rusije da se veoma brzo adaptira na nove okolnosti i rješenja, te zanemari svoje ranije pretenzije. S druge strane, Opozicija u ovom trenutku niti želi, niti ima veći kapacitet za dalje konfrontiranje s Rusijom, pa se stoga očekuje da opozicione snage ne napadaju potonju rusku bazu u Latakiji.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba! 

Ruska uloga, te njen neprincipijelan odnos prema saveznicma veoma je važno tematizirati jer se u posljednjih nekoliko godina može vidjeti da za Rusiiju ne postoje vječni savezi, te da su očito pobornici veoma brze promjene paradigme po kojoj djeluju. Nakon ratnih aktivnosti u Nagorno- Karabahu - Azerbejdžan, tokom 2020. godine, Rusija je svojim postupcima nastojala pokazati da razumije djelovanje Azerbejdžana, ali i da čvrsto stoji uz saveznika Armeniju.

Nakon četrdeset i četiri dana, Azerbejdžan je odnio pobjedu, ali bez oslobađanja cjlokupne teritorije, ukuljučujući i strateški važan grad Handkendi/Stephanakert. U periodu koji je uslijedio, armenske vlasti predvođene premijerom Nikolom Pašinjanom pokušavale su sačuvati separatistički Nagorno- Karabah, u čemu su se najviše oslanjali na pomoć upravo Rusije, a zbog dugogodišnje saradnje i članstva u takozvanom ruskom 'NATO-u' – 'Organizaciji Sporazuma o kolektivnoj sigurnosti' čiji je član i vjerni saveznik bila Armenija. Ipak, događaji koji su uslijedili na jesen 2023. godine, a koji su rezultirali potpunim slomom 'Armenije u Azerbejdžanu', bilo je jasno kako Rusija nije pouzdan saveznik. Posebno zbog toga što su obavještajni izvori ukazivali na to da je zvanični Baku saopštio svoje namjere Moskvi neposredno prije napada.

I 'braća Srbi' – završili 'na ledu'

Od ovog događaja, odnosi Armenije i Rusije su u silaznoj putanji. U kontekstu događaja u Siriji, Rusija je postupila slično. Iako su pomogli porodici Assad da odu izvan Damaska, sama činjenica da se nova sirijska zastava koju koristi opozicija zavihorila ubrzo nakon sloma Assadovog režima, govori nam kako je Putinova Rusija veoma brzo spremna na prilagođavanje novih okolnosti, te za promjenom paradigme u kontekstu vlastitog vanjskopolitičkog angažmana.

Prije 1 dan

Ambasada Rusije održala prijem u Banjoj Luci. Na objavljenoj fotografiji zvanicama se ne vide lica

Slično su Rusi postupili i 1999. godine tokom rata na Kosovu, kada nakon zauzimanja Aerodroma u Prištini, ipak u konačnici napuštaju 'braću Srbe' nakon višesedmičnih pregovora sa NATO savezom. Uzmemo li u obzir i naoružavanje hrvatske strane tokom ratnih sukoba devedesetih godina prošlog stoljeća, veoma lahko dolazimo do zaključka da Rusija postupa u vanjskopolitičkom segmentu shodno trenutnoj procjeni, a ne vodeći se tradicionalnim ili emocionalnim odnosima.

Šta možemo naučiti?

Ovo bi trebali da imaju na umu svi oni koji se u nekom segmentu oslanjaju na Rusiju, koja je očito pokazala i na primjeru Sirije kako ne želi riskirati, i izlagati se eventualnom neuspjehu. Shodno tome, jasno je kako će i u pogledu Ukrajine, Rusija minimizirati svoje ciljeve, te će se u određenom trenutku zadovoljiti dobijanjem određenih interesnih sfera u Ukrajini kroz buduće diplomatske pregovore. Razvoj događaja u Azerbejdžanu prošle, te Siriji ove godine, ukazuje nam na to da se u međunarodnim odnosima ništa ne podrazumjeva, te da je sve podložno promjenama, nekada čak i tektonskim sa nesagledivim posljedicama.

Ovaj epilog treba biti dobro polaziše nama u Bosni i Hercegovini, ali i ostalim državama Zapadnog Balkana, koje se često uzdaju da će se neko na osnovu emocija, ili eventualnog duga založiti za rješavanje njihovih velikih problema. Očigledno je da neće, a pogotovo ne nepredvidiva i agresivna Rusija, koja izgleda posustaje svaki put kada osjeti da bi mogla biti ponižena i poražena.

*

Autor je magistar historije, istraživač u oblasti regionalnih političkih odnosa, međunarodnih politika i dijaspornih zajednica. Doktorant je na FPN u Sarajevu

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba