Saša Gavrić: Sarajevska kulturna šizofrenija

Piše: Saša Gavrić za radiosarajevo.ba 

Između zatvaranja Umjetničke galerije BiH i Evropske kulturne prijestolnice

Znalo se to već odavno, a 24. avgusta je zvanično i objavljeno: Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine od 1. septembra 2011. godine zatvara svoja vrata. Po Facebooku se poziva na mirni protest, prosječni građani se nerviraju i svjedoci su još jednog velikog poraza zdravog razuma. Paralelno uz to, član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željko Komšić je prije nekoliko dana poslao pismo predsjedniku Republike Poljske, koja trenutno predsjedava Evropskom unijom, u kojem govori o tome, koliko je status Sarajeva kao Evropske kulturne prijestolnice bitan za bosanskohercegovačke evropske integracije. Politička mašinerija već uveliko lobira kako bi Sarajevo 2014, te tako simboličke godine, postalo evropska kulturna prijestolnica.

Kako je moguće da ova država nema sredstva i interes da godišnje investira manje od pola miliona konvertibilnih maraka u daljni razvoj i normalni rad Umjetničke galerije BiH, a da ima interes i sredstva za višemilionsku investiciju poput Evropske kulturne prijestolnice?

Nakon što Umjetnička galerija zatvori svoja vrata, moguća su slijedeća scenarija: pojaviće se, kao i u sličnim situacijama, lokalni moćnik ('neki' ministar ili premijer) koji će starici (galeriji) dati malu infuziju (nekoliko stotina hiljada maraka) kako bi ona opstala neko vrijeme. Alternativa je da se zbog budžetskih krahova niko ne pojavi i da se nakon Umjetničke galerija vrlo brzo zatvore i Zemaljski i Istorijski muzej, Kinoteka i Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti, kao i Nacionalna i univerzitetska i Biblioteka slijepih i slabovidnih osoba. Povuci, potegni. Već petnaest godina to ide tako.

Oni koji su odgovorni za ovu situaciju ne pokazuju ni trunkicu interesa za istu. Treba se otvoreno i direktno reći: vladajuće stranke u Federaciji BiH – SDP i SDA – koje su pojedinačno ili zajednički na vlasti u gradu i kantonu Sarajevu, te na entitetskom nivou, ništa efikasno i dugoročno nisu poduzele. A mogle bi.

Blokada iz RS-a
Rješenja su pri tome različita. Svakom pravniku-laiku dobro je poznato da Dejtonski mirovni sporazum predviđa pravni kontinuitet između Republike BiH i postdejtonske BiH. Samim time i zakoni kojim su osnovane spomenute državne institucije važeći su, sve dok se isti ne izmijene. Naravno, postoje zlonamjerni ljudi, poput gospođe Irene Soldat Vujanović, pomoćnice ministra kulture Republike Srpske, koji ove pravne činjenice pokušavaju iskrviti i u potpunosti ignorisati. Ali to formalno-pravno ne mjenja ništa: Bosna i Hercegovina, njen državni nivo, dužan je preuzeti sve osnivačke obaveze nad ovim institucijama, postavljati njene upravitelje i obezbjediti im potrebna sredstva.

I kao što je jedan vrsni intelektualac i bibliotekar iz Sarajeva konstantovao: nije mi jasno zašto ni jedna od ovih sedam institucija do sada nije tužila Bosnu i Hercegovinu za nepoštivanje svojih obaveza.

Imajući na umu da su destruktivne snage iz Republike Srpske uveliko krenule na rušenje državnog nivoa, u političkoj realnosti ovo rješenje i nije izvodljivo. Upravo spomenuta Soldat Vujanović je u svome intervjuu od 28. marta 2011, datom «Glasu Srpska» iznijela jasan stav vezano za ovo pitanje. Državne institucije kulture za RS ne postoje. I ovdje opet vladajuće stranke u Federaciji moraju nastupiti i pronaći alternativu. Jedna od njih je očigledna: institucije od značaja za BiH će biti spuštene na niže nivoe, federalni ili kantonalni i ti nivou preuzeće potpunu formalno-pravnu i finansijsku odgovornost za njih. Politička kuknjava da nema para je čista laž: ukoliko Kanton Sarajevo godišnje može da odvoji šest miliona konvertibilnih maraka samo za Narodno pozorište, koje pri tome ne bilježi nikakve značajne evropske uspjehe, onda će se sigurno pronaći i dodatnih šest miliona koliko je više nego dovoljno za normalan rad ovih sedam institucija od kojih svaka svoje sjedište ima u Sarajevu.

Odgovornost snose i žrtve
U ovom tekstu naravno ne treba cijelu odgovornost prebacivati samo na politiku. I same institicije su djelimično krive za svoj status. U zadnjih petnaest godina one su pretvorene u folklorna društva sa sopstvenim prostorijama koje daju pod rentu. I dok Zemaljski muzej subotom ima radno vrijeme od 10 do 14 sati, Umjetnička galerija van svake evropske muzejske prakse nedjeljom i ne radi. U Muzeju književnosti priređuju se svadbe i prijemi, a u Istorijski muzej je jedino poznat po kafani 'Tito'. Sponzorstvo, koje je poznato drugim kulturnim institucijama poput Sarajevo Film Festivala, Jazz Festa pa čak i MESSa, skoro da i ne postoji u ovih sedam. A rijetki su i pravi, samostalni institucionalni projekti.

Zbog toga se s razlogom postavlja pitanje: pa dobro, zašto bi ovim institucija država davala sredstva za plaćanje uposlenika čiji radni rezultati su nevidljivi? I upravo to i jeste druga strana medalje. Nakon skoro 20 godina propadanja, ove institucije potrebno je u potpunosti reformisati i nanovo organizovati.

Evropske muzejske i bibliotečke prakse su skoro pa nepoznate. U 21. vijek jednostavno nije dovoljno poredati nekakve artifakte, sa naljepnicama, i to izložiti u staklenim vitrinama. Muzej, galerija, bibliteka, kinoteka trebaju se boriti za svoje klijente i odgovarati za onaj novac koji dobijaju.

Na čemu će stajati prijestolnica kulture?
I sada dolazimo do poente ovog teksta. Kako je uopšte moguće da sarajevska gradska i kantonalna uprava/vlada mogu gledati na sedam državnih institucija kao maćeha/e, a da sa druge strane maštaju o kulturnom performansu kao što je Evropska kulturna prijestolnica?

Koje su to institucije u kojima se trebaju dešavati višemjesečne multimedijalne izložbe: nepostojeća Umjetnička galerija BiH? I koji balet će izvoditi najnovije produkcije koje ćemo raditi u saradnji sa npr. irskim koreografima? Koji od četiri nepostojeća centra savremenog plesa će raditi koprodukciju sa instanbulskim plesačima? Za koje nepostojeće studente fotografije će se organizovati intenzivne radionice? U kojem nepostojećem jazz-baru će nastupati desetine domaćih i inostranih jazzera? U kojem multimedijalnom centru ćemo organizovati višednevni kongres o elektronskoj muzici i koji teoretičari i kritičari iz BiH će uopšte o tome govoriti?

Ne, Sarajevu i Bosni i Hercegovini nije potrebna Evropska kulturna prijestolnica niti neodgovorna politička elita, nego jedan strukturalni i sistematski razvoj kulture. Potrebno je zaštiti sedam državnih institucija, obezbjediti im osnivača, sredstva i novi profil državnih istitucija u 21. vijek. Neophodno je raditi na daljnem razvoju nedovoljno razvijenih oblasti umjetnosti i pružiti im institucionalnu podršku.

Savremena likovna umjetnost, savremeni ples, fotografija ili džez muzika neće se sami od sebe razviti. Nezavisna kulturna scena mora dobiti jaču podršku, jer kao što smo na primjeru Deblokade (Jasmila Žbanić) i East West Centra (Haris Pašović) mogli vidjeti, prava evropska slava je upravo krenula iz ovih institucija. I tek kada sve ovo i mnogo više učinimo, Sarajevo postane ravnopravna kulturna metropola i kada se prestanu ukidati pozorišta poput Narodnog pozorišta u Mostaru, trebamo se posvetiti idejama, megalomanski projektima kao što su Evropska kulturna prijestolnica.

Autor je izvršni direktor Sarajevskog otvorenog centra, nevladine organizacije iz Sarajeva, koja se bavi kulturnom, obrazovanjem, naukom i ljudskim pravima.

Vezano: MESS: Zaustavite barbarstvo nad kulturom BiH

Zatvara se Umjetnička galerija BiH!