Prof. dr. Munir Mujić: Jedan nesveti tekst o Svetoj zemlji

Pravilo da su naslovi jaka mjesta u tekstu ili da trebaju odražavati temu o kojoj tekst govori ne vrijedi uvijek. U izdanju Večernjeg lista za Bosnu i Hercegovinu od 7. juna 2022. objavljena je kolumna Joze Pavkovića pod naslovom "Od trojice Sarajlija koji su otkupili Getsemanski vrt do crkve Hrvata u Betlehemu".

Piše: Prof. dr. Munir Mujić

Naslov me je pozvao na pomno čitanje (close reading), taj divni izum na polju čitanja tekstova koji nam kaže da pomno čitamo tekst, onako impersonalno, da zaboravimo i autora i sebe i kontekste koji bi nas mogli skrenuti s razumijevanja samog sadržaja. Ime i ličnost autora nisu mi bliski, pa mi je to bilo lakše. Ipak, ime autora će ipak biti spominjano, ali tek kao neka vrsta tekstualnog konektora.

Trending

Ima se, može se: Pogledajte koliko je plaćen najskuplji automobil koji je ove godine uvezen u BiH

Slojevita historija Svete zemlje

Obradovao sam se kada sam u naslovu ugledao da se govori o trojici Sarajlija koji su otkupili Getsemanski vrt jer je to tema kojom sam se s uživanjem i posebnom istraživačkom znatiželjom bavio i pisao u časopisu Prilozi za orijentalnu filologiju br. 65. i na nekim drugim mjestima. Ranije sam pročitao da fra Tomislav Glavnik predvodi izgradnju hrvatske kapele na Pastirskim poljanama pored Betlehema. To je činjenica na koju katolička crkva u Hrvata svakako može biti ponosna. Bogata i slojevita historija Svete zemlje, arheologija, dokumenti, sveta mjesta, nataloženi vijekovi nude splet bezbrojnih i zanimljivih mikrohistorija, od kojih mnoge čekaju da budu napisane. Očekivao sam da pod navedenim naslovom bude napisan jedan takav tekst.

No, ovaj tekst nije napisan da kaže bilo šta novo o onome što je naznačeno u naslovu. Iako naslov sugerira da će biti riječi o trojici braće iz Sarajeva koji su otkupili Getsemanski vrt, jedno od najznačajnijih kršćanskih svetih mjesta, autor to spominje usput i kaže da su ga otkupili “prije 341 godinu od tadašnjih turskih muslimanskih vlasnika”. Vlasnik je ustvari bio vakuf medrese Salahiyye, a vlasnici-korisnici su bili palestinski Arapi. Logično, Palestinci ni u ono vrijeme nisu bili Turci. Usput, palestinski Arapi i u ono i u današnje vrijeme bili su i jesu i muslimani i kršćani. Primjerice, današnji gradonačelnik Betlehema u kojem se gradi spomenuta crkva jeste Anton Salman, kršćanin, palestinski Arap.

Spominjanje svetih mjesta ovlašno je i poslužilo je tek kao “predjelo” za promoviranje i povijesno i sudbinsko utemeljenje jedne političke agende koja je u posljednje vrijeme aktuelna u Bosni i Hercegovini, a o kojoj će biti riječi u nastavku. Kolumnista-pripovjedač dotičući se Svete zemlje kanio je pribaviti toj agendi autentizaciju, a sebi kao njenom promotoru pribaviti dragocjeni narativni autoritet. Šta je autor želio kazati rečenicom: A Izrael i BiH imaju više sličnosti i poveznica nego što se čini. Veze između dviju država, osobito hrvatskog naroda, ukorijenjene su duboko u jerusalemske zidine. Bit će da je neka vrsta pokušaja metaforičkog izražavanja? Zbunjuje implikacija da Hrvati žive i u Bosni i Hercegovini i u Izraelu!? Omaške u govoru odaju govornikuovu podsvjesnu motivaciju? Da li je Freud u pravu?

Jednačina s više nepoznatih

A potom priča Večernjakov kolumnista o tome da se sukobi Hamasa i Izraela prenose na BiH i da bošnjački dio daje potporu Palestini, Srbi su za Izrael, a Hrvati su most između takvih politika. Jednačina s više nepoznatih? Da bi sve to pojasnio Pavković daje primjer iz “svakodnevnog života”: U Banoj Luci i Mostaru se mogu izvjesiti izraelske zastave, a u bošnjačkim dijelovima ne mogu, tumači on. Kolumnista previđa da je upravo Večernji list od 16. maja 2022. godine prenio informaciju o tome kako je Sarajevo, glavni grad BiH, imalo čast biti gradom u kojem je upriličena prva, ikada održana u BiH, proslava Dana neovisnosti Izraela... Tijekom proslave na vanjskim zidovima muzeja prikazana je priča o Izraelu… Događaju su nazočili brojni političari iz svih političkih strana u BiH… I tako je doista bilo. Problem koji je nastao u Mostaru u vezi s prikazivanjem izraelske zastave na Starom mostu, o čemu se govori u tekstu, sasvim je druge naravi. On se ne tiče zastave, ne tiče se uopšte odnosa Bošnjaka i Hrvata i dešavanja između Palestinaca i Izraelaca niti odnosa Bosne i Hercegovine i Izraela, nego toga ko se i s kakvim namjerama pojavljivao kao akter “heroizma ulagivanja”.

Radi se o refleksu jeftine i prozirne političke igre koju po Dodikovom modelu u posljednje vrijeme protiv Bosne i Hercegovine igra Čović. Nakon priče o predziđu kršćanstva i zaštiti Evrope od islamskog ekstremizma i terorizma, koja nije dala željene rezultate, te nakon objelodanjene uloge eksponenata ruske politike, s osjećajem rezigniranosti, pomalo iznevjereni od Zapada, a odsječeni od Rusije, Dodik i Čović pokušavaju se “prodati” kao prijatelji Izraela, nesvejsno ili nepametno imputirajući izraelskoj politici da je ona, po automatizmu, protiv svih muslimana na zemaljskoj kugli, pa i bosanskih. Tekst je kratak, prostora je malo i Pavković ide brzo prema cilju.

Kvazi-kauzalna logika

Spočitava Sarajevu da se “pretvara u svoju suprotnost”. Potom, na dosada neviđen način, obrazlaže stanje u Bosni i Hercegovini: Rješavanje pitanja “Sejdić - Finci”, odnosno pitanja prava manjina, usko je vezano i za prava konstitutivnog, najmalobrojnijeg naroda – Hrvata. Njih se već godinama diskriminira. Možda je zato od nekadašnjih 14 tisuća Židova, danas njih svega oko tisuću, jednako kao što je 800 tisuća Hrvata svedeno na 350 tisuća. Upravo zbog te ugroženosti Hrvati i Židovi trebaju postati predvodnici u izgradnji ljudskih sloboda, jednakopravnosti, te mostova među ljudima, narodima i državama.

Kvazi-kauzalna logika na djelu. Smanjenje broja jevrejske populacije s u Bosni i Hercegovini desilo se mnogo ranije, za vrijeme Drugog svjetskog rata, kao rezultat holokausta i stradanja jevrejskog naroda pod NDH. Do 1930-ih bilo je 12.000 Jevreja u Sarajevu i još 2.000 širom BiH, ali je tokom holokausta njihov broj drastično umanjen. Skoro 10.000 ih je ubijeno od ruke ustaša… Nakon raspada Jugoslavije 1990-ih, skoro polovina bh. Jevreja (a bilo ih je tada 2.000) pobjegla je u Izrael zbog straha od rata, navodi predsjednik Jevrejske zajednice u BiH Jakob Finci. Anahronija u Pavkovićevom narativu je ciljana; izrečene amplituda od desetljeće i po (presuda “Sejdić i Finci” 2009) i anahronijski domet od osamdesetak godina (Drugi svjetski rat) imaju za cilj da pretpostavljenog čitatelja/sagovornika prevedu u polje alogičnosti i pripreme ga za narativ u kojem veze između uzroka i posljedica ne vrijede.

Prešućivanje biblijske drame Hrvata u RS-u

Da li se po toj kvazi-logici i Zagreb i cijela Hrvatska "pretvaraju u svoju suprotnost". Naime, jevrejska zajednica u Hrvatskoj brojala je na početku dvadesetog stoljeće oko 22 hiljade Jevreja (skoro dvostruko više nego u Bosni i Hercegovini u isto vrijeme), a po službenim podacima iz 2001. godine 576 osoba (dvostruko manje nego u samom Sarajevu)? (Neugodno mi je zbog činjenice jer ovakvo isticanje brojeva uz navođenje imena gradova i država, bez ekspliciranje konteksta, nužno biva na granici korektnoga.)

Nažalost, broj Hrvata u Bosni i Hercegovini opao je s 800 hiljada na mnogo niži broj zbog ratnih dešavanja devedesetih, kao što je opao i broj drugih naroda. A u Republici Srpskoj, gdje se presudi "Sejdić i Finci" ne pridaje pažnja, od prijeratnih oko 220.000 Hrvata koji su živjeli na tom području, prema podacima Katoličke crkve, danas ih ima tek oko 15.000. Da li su se Banja Luka i cijeli prostor Republike Srpske "pretvorili u svoju suprotnost"? Tamo je Hrvate zadesila mnogo tužnija sudbina nego u ostatku Bosne i Hercegovine? To pitanje u literaturi kojoj pripada ova Pavkovićeva kolumna teško ćemo naći. Neki, teško objašnjiv, "politički bonton" nalaže da se o ovom pitanju ne govori.

U jednostavno uočljivoj morfologiji Pavkovićeve priče (ne i hronologiji jer je priča anahronijska) o izgradnji ljudskih sloboda, jednakopravnosti, te mostova među ljudima, narodima i državama sve započinje s Bošnjacima kao negativnim akterima. Pavković u ime Hrvata nudi savez Jevrejima da povedu izgradnju boljih odnosa u svijetu. To je prvorazredan politički kič, čija najvažnija karakteristika jeste banalnost. Ovo ne mislim nipošto zbog same ideje o potrebi izgradnje boljih odnosa među ljudima, niti zbog spomenutih naroda, već zbog ove, sažaljenja vrijedne, zloupotrebe navedene ideje. Ona na lokalnom nivou može biti ponekome zanimljiva, globalno posmatrano ona je grandomanijska i neukusna - kičerajski pokušaj lansiranja novog političkog trenda na brdovitom Balkanu. Dosada smo se naslušali svega i svačega i o Bošnjacima i o Hrvatima, ali je posve inovativno to što Večernjakov kolumnista na ovako banalan način pokazuje da i Jevreje drži posve naivnima i osjeća sebe sposobnima da ih instrumentalizira.

U potrazi za etikom

Možda bi autoru kolumne bilo od koristi da pogleda članak izraelskog lista Hareetz od 11. jula 2017. pod naslovom “Zašto malobrojna jevrejska zajednica u Sarajevu smatra da je ono jedno od najsigurnijih mjesta u Evropi za Jevreje”, u kojem se mogu pročitati riječi Jakoba Fincija da je Bosna i Hercegovina jedna od malobrojnih zemalja u kojima Jevreji u prošlosti nisu morali živjeti u getoima i u kojoj nema anti-semitizma. Usto, Finci naglašava da je u zadnjih petnaest godina (dakle od 2002 do 2017) samo jedna osoba otišla živjeti u Izrael, dok se u “zadnjih nekoliko godina oko dvadeset mladih Jevreja vratilo u Bosnu i Hercegovinu iz Izraela”.

Vratimo se sada samom naslovu teksta, "Od trojice Sarajlija koji su otkupili Getsemanski vrt do crkve Hrvata u Betlehemu". Naslov se opire najvećem dijelu sadržaja i krajnjoj intenciji Pavkovićeva teksta. Zato jer je zloupotrijebljen, a samim time i svako ime, simbol i konotacija u njemu (Sveta zemlja, sveta mjesta, Getsemanski vrt, kapela u Betlehemu…). Herald Weinrich je siguran da u izgradnji istinitosti treba slijediti riječi Tome Akvinskog koji kaže da su riječi znakovi duha, stavljati ih tamo gdje im nije mjesto protivno je njihovoj prirodi i duhu.

Odnosi među narodima i građanima u Bosni i Hercegovini postajat će bolji kada politički i svaki drugi diskurs bude uključivao i etiku. Reguliranje odnosa među ljudima, kao najranjivije mjesto kulture, traži etiku kao terapeutski pokušaj, ali unutar odnosa koji su zaraženi različitim "izmima", djeluje, čini se, tek prirodna etika, koja, kako uči Freud, nema šta da pruži osim narcističkog zadovoljstva – mogućnosti da se smatramo boljima (i mudrijima) od drugih. To bi bilo održivo jedino kada bi se drugi svojevoljno pristali smatrati manje dobrima i manje mudrima, a to je nemoguće. Dakle, treba nam neki bolji i mudriji put!