Potresno pismo obitelji novinara iz BiH koji je preminuo od posljedica COVID-a

Obitelj Pinjuh iz Mokrog u Širokom Brijegu, odlučila je progovoriti u javnosti oko slučaja njihova sina i brata Marija, a ujedno i našeg kolege koji je 12. septembra preminuo u SKB Mostar, nakon posljedica zaraze koronavirusom.

Njihovo priopćenje u cijelosti je objavio portal Jabuka.tv, a mi ga prenosimo, bez intervencija, uz napomenu da se još uvijek čeka odgovor nadležnih iz Doma zdravlja Široki Brijeg:

"Dragi Širokobriježani, najprije se obraćamo vama koji poznajete obitelj Pinjuh i našeg pokojnoga Marija, ali i svima ostalima koji ćete ovo pročitati i ne dao Bog, doživjeti.

Naš Mario je 12. rujna preminuo u na intenzivnom odjelu SKB Mostar, nakon što je prethodnih 26 dana proveo u bolničkom krevetu u Covid bolnici i na navedenom odjelu, a tome su prethodili i pojedini liječnički propusti.

Ovo pišemo zbog odnosa liječnika prema našemu Mariju u Domu zdravlja Široki Brijeg, a povući ćemo i usporedbu situacije s njegovom sestrom Marijom koja je na kraju preboljela koronavirus.

Odnos pojedinih dežurnih liječnika razočarao nas je kada smo nekoliko dana zaredom dolazili u Dom zdravlja jer je Mario imao simptome i bio je jako slabo. Nažalost, njihova reakcija nije bila primjerena, a Mario je s nekoliko dana zakašnjenja poslan u Covid bolnicu u Mostaru. Ogorčeni smo i uvjereni da se na prvim pregledima u ovoj zdravstvenoj ustanovi moglo bolje prepoznati stanje u kojemu se Mario nalazio te da se moglo puno kvalitetnije reagirati i napraviti detaljnije pretrage.

Prvi simptomi i čekanje

Da bih vas bolje upoznali s cijelim tijekom Marijeve situacije, krenut ćemo kronološki od dana kada je on osjetio prve simptome narušenog zdravlja.

To je bilo u četvrtak 13. kolovoza (augusta) tijekom dana. Nakon toga on je otišao navečer na posao u Međugorje, a kad se vratio kući osjećao se vrlo slabo i imao je povišenu temperaturu.

Došao je petak, mislili smo da će temperatura spasti, ali kako je dan odmicao, njemu je bilo sve gore. Zbog čega smo otišli na hitnu u Dom zdravlja u Širokom Brijegu u večernjim satima. Pri našem dolasku izašao je doktor (ne znamo o kome se radi) na pločnik ispred hitne pomoći i pitao: “Što je, o čemu se radi?”. Mario je s ceste rekao da ima temperaturu 39,4 i da se jako loše osjeća. Doktor ga nije ni pogledao, niti dotaknuo rukom, a kamoli slušalicom. Samo je nonšalantno rekao da je to lagana viroza, da ide kući, tušira se i da uzme dva paracetamola i brufen i tako skida temperaturu. Mi smo to sve ispoštovali, Mariju bi nekad spala temperatura, nekad ne, ali stanje je bilo jako loše, nekad bi mu došlo da nema zraka i ne može normalno disati. Dodatni problem oko ovog doktora je što on nije evidentirao Marija u karton, već mu je sve na ulici usmeno rekao.

S niskom saturacijom pacijent u osobnom automobilu odvezen u Mostar
Onda je došla subota, 15. kolovoza, Velika Gospa, a njemu je bilo sve gore i otišli smo preko dana ponovno na hitnu. Tada ga je jedna doktorica primila, pregledala ga je, rekla je da nema ništa na plućima i da treba izvaditi nalaze u ponedjeljak (tek), a da nastavi od kuće skidati temperaturu.

Dakle, to su već dva izgubljena dana, nitko nije detaljno analizirao Marijevo stanje, pa nas zanima zašto se ovako postupalo u prva dva dana i zašto se moralo ovoliko čekati, a znaju da je oko nas prisutan koronavirus?

U nedjelju, stanje nije bilo nimalo obećavajuće, Mario je bio jako jako loše, sestra mu je zato otišla do hitne, rekla je da je Mario užasno i da nam izdaju uputnicu za laboratorij ako ikako mogu. Pa da onda ne moramo čekati u ponedjeljak jer znamo da je velika gužva, pogotovo sad zbog ove situacije s koronom. Doktor je umjesto ideje da mi opet dovezemo Marija i pregleda ga (ili da mu dođu u kućni posjeti), rekao da ipak dođemo u ponedjeljak ujutro, da nećemo dugo čekati, a oni to sad ne mogu izdavati, samo da se javimo. I opet se puno čekalo, treći dan se Marijevo stanje se samo pogoršavalo.

U ponedjeljak ujutro (17. kolovoza), čim je otac Ante stigao na šalter pred Domom zdravlja, stvorio se veliki red (Mario i njegova sestra su ostali u autu). Ante je samo zamolio, jer mu stanje sinu nije nimalo dobro, može li doktor sići s kata da pogleda dolje Marija, pošto se on nije u mogućnosti penjati.

I rekli su mu da će doći netko od doktora. Čekali smo nekih 15 minuta, nije bilo nikoga, pa je Antu iz automobila zvala kćer, rekla mu je da Mariju nije bilo dobro, opušta se, nema zraka, duši ga. Ante je tada malo jačim glasom, došao na šalter i pozvao doktore i ostao osoblje: “Dajte ljudi poduzmite nešto, umire mi dijete, šta čekate više?!?”. Nakon toga je za par minuta došla doktorica, a s njom i medicinski tehničar. Doktorica mu je rekla da vidi kolika je saturacija Mariju, a on je utvrdio da ona iznosi 86. Ona je tada odmah napravila uputnicu i rekla da Mario hitno treba ići za Mostar i u Covid bolnicu.

Pitamo se zašto se saturacija nije mogla provjeriti u nedjelju ili subotu?

Ništa nam nisu rekli ni kako da ode dolje ni s kim. Apsurdno je što smo ga mi morali voziti osobnim automobilom, u maloj tijesnoj Škodi Fabiji, umjesto da su ga oni iz Doma zdravlja u takvom teškom stanju odveli u vozilu hitne pomoći. Jer on je u takvom stanju mogao putem umrijeti. Da je kojim slučajem odvezen vozilom hitne pomoći, putem mu se mogao davati i kisik.

Odgovora nema

Cijelim putem mu je bilo slabo, jer mu je bilo tijesno za sjediti. I dolje su ga preuzeli u Covid bolnici, to je bilo zadnje što smo ga vidjeli. Doktor je Anti kasnije rekao da je Mario svakako pacijent “za ostati u bolnici”, jer teško diše, nešto mu se događa s plućima. Oni će ga testirati na koronavirus i ako bude pozitivan, ostat će tu u Covid bolnici, ako ne bude, onda ide na Bijeli Brijeg u plućni odjel. Pokazalo se da je bio pozitivan, ostao je 25-26 dana u bolnici, stanje je stalno variralo. Bio se i oporavio pa su se od ležanja pojavile neke druge komplikacije. Dobio je kasnije i emboliju pluća, pa su ga stavljali na respirator i ponovno ga oporavili i nakon dva testa prebacili ga na Bijeli Brijeg na intenzivnu, a gore je bio od 8. rujna i nažalost nakon toga je preminuo 12. rujna.

Ne razumijemo zašto se s Mariom postupalo kako se postupalo kada smo dolazili u Dom zdravlja Široki Brijeg? Zašto je izostao ozbiljan i detaljan liječnički pregled pacijenta koji je vidno u lošem stanju? Hoće li netko za ove propuste odgovarati i na koji način?

Našega Marija više nitko ne može vratiti, ali ovakav pristup pojedinih lječnika je nedopustiv, radilo se tu o koronavirusu ili o bilo kojoj drugoj bolesti, a nadamo se iskreno da nitko drugi neće doživjeti istu situaciju koju smo mi kao obitelj proživjeli. Ove upite smo poštom poslali 27. listopada (oktobra) Domu zdravlja Široki Brijeg, točnije ravnatelju Mirku Kordiću, a nikakav odgovor do dana današnjega nismo dobili, a smatramo da odgovore itekako zaslužujemo. A isto tako prije slanja ovoga dopisa, otac Ante je dva puta uživo razgovarao s ravnateljem Kordićem o slučaju pokojnoga Marija.

Teški obiteljski trenuci

Dodat ćemo još da se paralelno, u posljednjim danima Marijeva života, razboljela i njegova sestra Marija. U četvrtak, 10. rujna, u večernjim satima dobila je temperaturu i malo je kašljala. U petak je otišla u Dom zdravlja u Široki Brijeg, gdje su je uputili da izvadi nalaze, međutim rekli su joj da je najvjerojatnije riječ o virozi. Po dolasku rezultata nalaza, doktor je rekao da su relativno dobri, ali da je CRP malo povišen i iznosi 13,4.

14. rujna je testirana na koronavirus i slikala pluća, test se pokazao pozitivnim, a slika pluća je pokazivala sjenu. Temperatura joj nije opadala nikako, a doktori su govorili samo da joj je skidamo. Ponovno je izvadila nalaze 17. rujna, oni su pokazali povišene parametre, odnosno CRP 62,6.

Doktorica je i dalje govorila da skida temperaturu pa da sutra ponovi nalaze, što je i učinila (18. rujna). Ona je tada imala povišen CRP 74,5, a slika pluća je ponovno pokazala upalu. A dežurni doktor je rekao, “dođite sutra, nema veze što je subota”, jer njoj temperatura nije nikako spadala. Otišli smo i u subotu (to je osam dana od pojave simptoma) prijepodne u hitnu službu, doktor ju je pregledao i nakon nekog vremena rekao da treba za Mostar u Covid bolnicu, a za vrijeme puta su joj priključili kisik u vozilu hitne pomoći.

Iz dana u dan i njoj se stanje pogoršavalo, a u Covid bolnicu su je spremili s velikom upalom pluća, a tu je za kratko vrijeme završila u respiracijskom centru, što nije bilo nimalo dobro, jer ona je znala put od pokojnog brata, pa možete samo zamisliti kako je to sve skupa podnijela.

Mario nije imao kronične bolesti

Dojma smo kako se i u njenom slučaju moglo brže reagirati, ali ona se, zahvaljujemo Bogu izvukla iz bolnice, no morat će idućih šest mjeseci piti terapije. Žalosno je što su dva člana naše obitelji, imala slične zdravstvene probleme, a dodatne probleme im je stvorilo postupanje medicinskog osoblja.

Također, napominjemo da Mario nikada prije nije imao neke kronične bolesti, kako se nagađalo. A isto tako zahvaljujemo svim liječnicima i ostalom medicinskom osoblju koji su savjesno radili svoj posao u slučaju liječenja Marija i Marije.

Neka se sami prepoznaju koji su.

Na kraju, iskreno zahvaljujemo svima koji su bili s nama u ovim teškim trenucima našega života i koji su nam nesebično na bilo koji način ponudili pomoć. Hvala za svaki cvijet na Mariovu grobu i svaku upaljenu svijeću, prolivenu suzu i molitvu s kojom ste spomenuli Marija i našu obitelj", navodi se u priopćenju obitelji Pinjuh.