Posljednji dani obmane: Muke po Djedu Mrazu

Piše: Andrej Nikolaidis

Stvar sa Djed Mrazom u sarajevskim vrtićima podsjeća na očito nedosljedno držanje Amfilohijevih popova, koji onako punački, u crnim Toyotinim Rav4 (jer šta je pop, ako ne Rav Božiji?) džipovima, propovijedaju post i odricanje od luksuza. Ili na one koji propovijedaju izvorno tumačenje islama, ali ne prihvataju izvorno tumačenje prevoza: umjesto da jašu izvorne arapske kamile, voze skupe zapadne automobile.

Na e-novinama Petra Lukovića čitam: „Djed Mraz i ove godine neće doći u sarajevske vrtiće za novogodišnje praznike. Uprava Javne ustanove Djeca Sarajeva, kao i prošle godine, neće organizovati druženja djece sa njihovim omiljenim gostom. Sarajevski portali prepuni su podrške roditelja da se Djed Mraz vrati u vrtiće”. Otpor Djeda Mrazu, ipak, u bosansko-hercegovačko društvo seže dublje od vrtića: „Političari iz sva tri konstitutivna naroda Djeda Mraza doživljavaju kao komunističku tvorevinu. Kažu da su njegovo ime izmislili komunisti i da ne bi trebao, kao takav, biti u upotrebi. Srbi ga zovu Sveti Nikola, Hrvati Djed Božićnjak, a Bošnjaci ga uopšte ne priznaju, jer kažu, nije utemljen u islamu”.

Vaistinu! I neka se zna: u svojoj pravednoj borbi konstitutivni narodi Bosne i Hercegovine nisu sami. Pomoć je, još odavno, stigla i iz Crne Gore, gdje je crkva takođe protiv Djeda Mraza. Taj debeli, navodno dobrodušni starac, ne slučajno odjeven u crveno („tako su nam, u blindiranom vozu, sa Zapada poslali i Lenjina”), za njega samo još jedan (crveni!) vojnik imperijalizma i kapitalizma – vojnik naročito kvaran i opasan, jer napada našu dječicu.

A nesretni Djed Mraz danas je znak ispražnjen od svakog religioznog značenja: kapitalistički free floating signifier, samo još jedan brend, kako bi rekli. Ako naši narodi i vjernici Djeda Mraza neće jer se pitaju „čiji je, naš nije”, neka ga se ne boje: kapitalistički je. Djed Mraz im vjerski i nacionalni identitet ne ugrožava više nego Coca-cola, Marlboro ili Microsoft.

Za novu godinu 1991/92, naređeno mi je da glumim Djeda Mraza: djeci nastavnika i osoblja sarajevske Prve gimnazije imao sam podijeliti poklone. U maloj pozorišnoj sali – mislim – na posljednjem spratu te škole, trebao sam izgovoriti nekoliko prostoproširenih rečenica, prozvati djecu po imenu, predati im poklone i slikati se sa njima. Izlišno je govoriti da za svoj rad nisam bio plaćen.

Pravo govoreći, ko bi takvo što i platio. Jednostavna predstava (jedna od onih za koje mislite: šta bi tu moglo poći naopako?) pretvorila se u fijasko. U to vrijeme imao sam dugu crnu kosu i bradu. Maskirali su me i šminkali u zadnji čas. Moje crne dlake pokušali su pokriti vatom. Ali vata se, čim sam izašao na scenu, odlijepila.

Crvena kapa je tek djelimično pokrivala kosu, a sa lica su mi visili komadi vate i selotejpa. Djeca su odbila da prihvate da ja jesam Djed Mraz. Nekoliko puta sam morao da izgovorim: Ho-ho-ho-ho, evo me, vaš Djed Mraz. Sve džabe. Izgledao sam kao da su Bin Ladenu obukli kostim i natjerali ga da glumi Djeda Mraza. Danas bi to možda moglo proći kao nekakav postkolonijalni, avganistanski Djed Mraz, koji ruši rasne stereotipe i u obzir uzima kulturne i vjerske specifičnosti dalekih krajeva kojima zapadni vojnici koji ih pogađaju bombama ne umiju izgovoriti ni ime. Onda nije moglo. Bio sam obmana koju su svi pročitali.

Sve je završilo tako što su djeca uzela pakete i, bolno me ignorišući, pošla kući da slatkišima kvare zube.

Kako objašnjava Alain Badiou, obmana je ugrađena u svaki sistem političke reprezentacije. A „realno se ne reprezentuje, ono se prezentuje”. Realno se prezentuje samo kroz „ja”: ali ovdje se ne radi o pohvali individualizmu. Stvar je u tome da postoje samo „zrnca realnog”, kako kaže Lacan. Postoje momenti, ne postoji ono što obezbjeđuje kontinuitet. Institucije koje kroz sistem reprezentacije navodno obezbjeđuju kontinuitet, obezbjeđuju zapravo kontinuitet prevare. Šta, po Badiou, preostaje: samo akcije koje skidaju veo sa realnog, samo ono što on naziva (autentični) Događaj.

Osnovna briga onih koji se pozivaju na to da „reprezentuju” jeste da obmana na kojoj počiva njihov status ne postane odveć očigledna. Stvar sa Djed Mrazom u sarajevskim vrtićima podsjeća na očito nedosljedno držanje Amfilohijevih popova, koji onako punački, u crnim Toyotinim rav4 (jer šta je pop, ako ne rav Božiji?) džipovima, propovijedaju post i odricanje od luksuza. Ili na one koji propovijedaju izvorno tumačenje islama, ali ne prihvataju izvorno tumačenje prevoza: umjesto da jašu izvorne arapske kamile, voze skupe zapadne automobile (nafta koja ih pokreće je, doduše, arapska), odijevaju se skromno, ali vole skupe mobilne telefone. Njihov koncept čistog islama podrazumijeva čišćenje od zapadnih uticaja – ali istovremeno objeručke prihvataju zapadnu tehniku u paketu sa njenim nihilizmom (morali bi više čitati Heideggera, koji je upravo u premoći tehnike vidio ofanzivu zla).

Ako je za neke Djed Mraz premalo islamski, za neke je on premalo hrišćanski: oni bi da ga prevedu, vrate u hrišćanski referencijalni okvir – da Djed bude manje konzumeristički a više vjerski. Ali kako to uraditi, kada se konzumerizam infiltrirao u sve vjersko? Krkanluci za slave, kada se prazni kućni budžet a pune trgovačke kase? Ili Božić; ne donosi li taj blagi dan radost ne samo u domove vjernika, nego i u trgovinske lance, za koje dan kada je Isus rođen znači prije svega bolji promet? Da sutra Coca-Cola ili Pepsi potpišu rekordni ugovor sa crkvom da se njihovo piće koristi umjesto svete vodice, da li bi neko, doista, bio začuđen?

Kada po strani ostavimo prigovore progonu Djeda Mraza koji se mogu izreći sa pozicija liberalnog mainstreama, ono što je naročito problematično u tom činu jeste njegova prijetvornost, njegova nedostatnost, iz koje opet proizilazi njegovo potpuno odsustvo autentičnosti. Zašto samo Djed Mraz? Ne bi li trebalo ukloniti sve ono što je haram, a što se viđa na svakom koraku? Lista je dugačka i teško da je baš Djed Mraz glavna stavka na njoj.

Jednako je neautentična pobuna protiv Djeda Mraza sa pozicija „odbrane hrišćanstva”. Vladajuća ideologija EU je ono što Badiou naziva „animalni humanizam”: mnjenje je zamijenilo mišljenje, tijelo je zamijenilo Ideju. Čovjek je sveden na tijelo, „on je životinja koja zaslužuje milosrđe”, dok se čeka da tehnika obezbijedi konačnu ontološku promjenu, koju možemo shvatiti i kao trijumf ontičkog nad ontološkim. Što je koncept jednako suprotstavljen hrišćanstvu, kao i islamu. I dok se približavaju Evropi i njenoj budućnosti, najveća briga naših hrišćana je da Djeda Mraza preimenuju u Svetog Nikolu, odnosno Djeda Božićnjaka! Jer oni zamišljaju da se pridružuju „kršćanskoj” Evropi, pa će tako i Bosna postati dio hrišćanskoga svijeta? Zakasnili su svega koji vijek. Dobro jutro: Evropa više nije hrišćanska.

Čitav set identitetskih (nacija, vjera) sukoba, kao i navodni sukob između „demokratskog zapada i agresivnog islama”, samo je niz sinhronizovanih dimnih bombi koje treba da sakriju pitanje koje stoji u središtu današnjice, pitanje koje Badiou formuliše ovako: „Što da se radi s činjenicom: znanost zna stvoriti novog čovjeka”? Budući da odgovora nema, jer nema Ideje i nema projekta, „profit će nam reći što da se radi”. I to je najgori od svih mogućih scenarija.

Djed Mraz, Sveti Nikola, Djed Božićnjak, jednoga će nam jutra pod jelkom ostaviti novoga čovjeka. Taj čovjek neće biti ni Isus ni Isa i neće imati ništa ni sa islamskom ni sa hrišćanskom tradicijom. Učestali pozivi na tradiciju ionako su posljednja odbrana simboličkog pred nezadrživim jurišem realnog. I dok starac sijede brade bude jezdio dalje, u svom crvenom Coca-Cola kamionu, vođenom najnovijim Microsoftovim putnim softverom, nama će preostati da se suočimo sa onim što preostaje kada se ukloni i posljednji veo sa lica užasa: sa tuđinom koji, kao Alien u Scottovom filmu, izlazi iz novogodišnjeg poklona.

e-novine/radiosarajevo