Položaj Srba u Sarajevu - Ikebana

Piše: Amir Sužanj, Mediaonline.ba

Pojam "sarajevski Srbi", koji je, moglo bi se reći, u iskrivljenom političkom kontekstu nastao na samom početku rata u Bosni i Hercegovini, već punih dvadeset godina označava kategoriju stanovnika koji se doista suočavaju sa specfičnim problemima. Dok su u ratu bili izloženi različitim pritiscima i to s nekoliko strana, u miru su vrlo često bili sredstvo za dnevnopolitičku zloupotrebu. Takav položaj i danas veoma snažno utiče na njihovu poziciju u Sarajevu i umnogome otežava ovim ljudima da normalno učestvuju u društvenim procesima, ali i da rješavanju svoje egzistencijalne probleme.

Statistički izvještaji i dokumenti raznih nevladinih organizacija i drugih institucija za zaštitu ljudskih prava, koje njihovi predstavnici s vremena na vrijeme predstave medijima i javnosti, pokazuju da sarajevski Srbi dijele sudbinu pripadnika manjinskih naroda u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine. To u praksi znači da se suočavaju sa razlitičim poteškoćama u domenu zapošljavanja, obrazovanja, ostvarivanja socijalnih i drugih prava i učestvovanja u političkim procesima. Međutim, Srbi u Sarajevu su, pored tih poteškoća, već dvije decenije izloženi jednom vrlo teškom problemu – političkim pritiscima i zloupotrebama. Vladajuće garniture u Republici Srpskoj su tokom rata svojoj javnosti predstavljale ove ljude kao neku vrstu izdajnika, ljudi koji su, kako se tada govorilo, ostali “pod muslimanskom vlašću”. S druge strane, Srbi u Sarajevu su se u to vrijeme, pored stalne opasnosti od ratnih razaranja u gradu, suočavali i sa nekom vrstom odbojnog odnosa dijela svojih sugrađana. Kad je rat završen, sarajevski Srbi su se našli u poziciji žrtve zloupotreba u dnevnopolitičke svrhe, pri čemu je malo koja od tih političkih struja stvarno vodila računa o njihovim pravima. 

Predsjednik Helsinškog komiteta za ljudska prava u Bosni i Hercegovini Srđan Dizdarević ističe da je takva uloga umogome spriječila ove ljude da se na adekvatan način uključe u društvene i političke tokove.

"Sigurno je da se zlupotrebljavaju. S jedne strane imate nacionalistički odnos iz Republike Srpske, koji sarajevske Srbe ne smatra Srbima dok oni ne pređu makar u Istočno Sarajevo, odnosno u Republiku Srpsku. Da bi dobili legitimitet kao politički Srbi, oni moraju preći i živjeti u RS i kao takvi jedino na taj način mogu pretendovati na to da budu tretirani jednako kao i Srbi u Republici Srpskoj. S druge strane, u strukturama političkih stranaka s bošnjačkim predznakom imate tendenciju da se Srbi koriste kao nekakva vrsta ikebane, kao nekakva vrsta ljudi koje treba pokazati da bi se dokazala multietničnost i multinacionalnost tih stranaka što apsolutno ne odgovara istini. To nisu ljudi koji donose odluke, to nisu oni koji su lideri u tim političkim partijama, nego su jednostavno tu da bi u nekom procentu razbili taj bošnjački monolit. Mislim da između te dvije vatre, između te politike Banjaluke i politike bošnjačkih političkih stranaka najviše stradaju sarajevski Srbi, odnosno oni koji bi željeli da za Sarajevo vežu svoju sudbinu."

Ovakav odnos političkih centara iz Sarajeva i Banjaluke sarajevske Srbe praktično drži u poziciji političkih talaca. Iako, naravno, imaju svoje predstavnike u političkim strukturama,  iako neki od njih rade na vrlo visokim funkcijama u vlasti, politička sjena s nekoliko strana nadvija se nad ovom kategorijom građana. 

Banjalučki sociolog Ivan Šijaković naglašava da ove vještačke konfliktne situacije, dnevnopolitičke borbe, zapravo guraju u drugi plan ključno pitanje za sarajevske Srbe – kao izaći iz ovog političkog kruga koji im ne dozvoljava da se profilišu prema sopstvenoj želji.

"Oni se suočavaju s nekoliko izazova. Dakle, ako prihvate normalan život u sredini u kojoj jesu, onda će ih oni koji smatraju da su pravi, većinski pripadnici  svoje nacionalne grupe smatrati nelojalnim, smatrati da nisu Srbi, da su napustili svoj identitet, da se nedovoljno zalažu. Jer oni su prosto instrument u rukama drugih. S druge strane, ima i dosta elemenata kod struktura koje vladaju u Sarajevu, bošnjačkih i drugih, da se tim ljudima ne izlazi dovoljno ususret u smislu zaposljenja, u smislu učestvovanja u lokalnoj sredini, sve se radi samo na onom nivou koliko međunarodna zajednica zahteva. Oni se jednostavno nalaze u procepu. Mislim da bi se ti ljudi najlakše snašli normalnim uključivanjem u sve društvene elemente i prihvatanjem njih kao drugih, kao različitih - neinstistiranjem ni od strane Srba, srpskih rukovodstava i političkih garnitura da oni stalno moraju demonstrirati svoje srpstvo, niti insistiranjem od strane političkih struktura Bošnjaka i drugih da oni budu nekakvi posebni Srbi, lojalni Srbi, da zaborave na to neko srpstvo i tako dalje. Ne treba gledati u njima radikalne, ali ni ponizne Srbe s ove druge strane."

Neprovođenje popisa stanovništva daje političkim strukturama mogućnost da u svakom trenutku poziciju sarajevskih Srba mogu tumačiti kako im tada odgovara. Iako političari vrlo često posežu za prilično slobodnim i u osnovi nepouzdanim statisičkim podacima, nijedna takva politička akcija i nije usmjerena na poboljšanje pozicije Srba u Sarajevu. 

Nedavna izjava predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika kako je u Sarajevu više Kineza nego Srba, pokazuje kako sve strane u ovom začaranom krugu samo nastoje iskoristiti brojke za određene  ciljeve i različite političke trgovine. 

"Samom Sarajevu, koje se predstavlja kao multietnički grad, u onom dijelu što je sada federalno Sarajevo, nedostaje 156 hiljada Srba predratno popisanih 91. godine. Tamo se nalazi, po našim procjenama i po procjenama “muslimanskog” Helsinškog komiteta u Sarajevu, samo 1,2 posto Srba. To je dramatična promjena koja je ostala skrivena iza velike pompe međunarodnih medija o satanizaciji Srba i krivnji koja je trebalo da se obezbijedi  i da se nađe na jednoj strani.

U sjeni ove apsurdne političke pozicije sarajevski Srbi žive svoje živote, suočeni s uobičajenim pitanjem koliko se poštuju ili krše njihova prava kao pripadnika manjinskog naroda i koliko u takvim okolnostima mogu učestvovati u društvenim tokovima. Tu na scenu stupa statistika, bosanski nepouzdana i površna – kako oni žive, imaju li zaposlenje, kako ostvaruju svoja prava. Donedavni predsjednik Srspkog građanskog vijeća – Pokreta za ravnopravnost Sretko Radišić je u više navrata isticao kako je napredak da su Srbi na visokim političkim pozicijama u Kantonu i Gradu, ali kako to nije prava slika pozicije sarajevskih Srba. Broj zaposlenih u drugim subjektima, poput Elektroprivrede, BH-telekoma, Željeznica Federacije, BH Pošta iznimno je nizak ili ih gotovo i nema, baš kao i u nekim državnim institucijama i ministarstvima, upozorava Radišić, navodeći da je to pravo ogledalo pozicije manjinskih naroda uopšte u Bosni i Hercegovini.

Naše analize pokazuju da je to negdje oko ili ispod 1,5 procenata. Kad je u pitanju nivo zastupljenosti Bošnjaka i Hrvata u drugom entitetu, on je čak i nešto niži. Kad su u pitanju strukture vlasti, mi tu imamo masku jednu, mogu je tako nazvati, jer su u najvišim zakonodavnim tijelima ispoštovane te odredbe konstitutivnosti i postavljeni su ministri u vlade i vlasti, ali kad je u pitanju zapošljavanje u ostalim sferama života, u obrazovanju, zdravstvu, službenici u organima uprave, policiji, pravosuđu, onda to nije dosad realizovano na način kako smo očekivali i ne dotiče se konstitutivnost sudbine obilnih ljudi.“

U praksi se to ogleda u obeshrabrujućim  statističkim podacima. Prema istraživanjima Centra civilnih inicijativa, u Opštini Centar Sarajevu, od ukupnog broja zaposlenih 4,72 posto su Srbi, a slično je i u opštinama Ilidža i Novi Grad, dok u Starom Gradu radi oko dva posto Srba. U kantonalnim institucijama zaposleno je manje od 30 Srba. Predsjednik Helsinškog komiteta Srđan Dizdarević naglašava kako je diskriminacija vidljiva i na drugim poljima.

“Kad se radi o odnosu prema Srbima i prema svemu što oni znače mora se kazati da postoji jedan diskriminatorski odnos vlasti u Sarajevu, vlasti u Kantonu i vlasti po opštinama i on se ogleda s jedne strane u problemu koje građani srpske nacionalnosti susreću u nalaženju elementarnih uslova za život, nalaženju posla, u obrazovanju djece u jednoj situaciji u kojoj su školski programi jednonacionalni... Nije ni Srpskoj pravoslavnoj crkvi vraćena njena imovina kao nekakav simbol i znak koji bi morao da znači otvaranje, odnosno spremnost da se građani srpske nacionalnosti – Sarajlije – prihvate ovdje kao jednakopravni sa ostalim narodima, posebno sa Bošnjacima. Dakle, možemo da govorimo o jednoj prilično nepovoljnoj situaciji - situaciji u kojoj se, generalno govoreći, u Bosni i Hercegovini nalaze svi oni konstitutivni narodi koji nisu dominantni, odnosno koji nisu na vlasti, koji nisu brojčano značajniji od druga dva naroda.”

Dodatan problem Srbima u Sarajevu, ali i onima koji danas žive u drugim područjima, a željeli bi se vratiti, predstavljaju stalne poruke i tvrdnje kako  Srbi ne mogu i ne treba da žive u Sarajevu. Stručnjaci podsjećaju na nedavnu Dodikovu izjavu kako su Srbi u glavnom gradu toliko obespravljeni da ne mogu kupiti ni novine na trafici, koja je prava slika takve kampanje.  Aktuelni predsjednik Srpskog građanskog vijeća Miladin Vidaković već odavno upozorava kako stalni pokušaji funkcionera iz Republike Srpske da stvaraju lažne slike o Sarajevu doprinose da se manje ljudi vraća u taj grad. 

Takve pojave prijete da sarajevske Srbe statistički dovedu u kategoriju koju čine uglavnom stari ljudi i penzioneri, kako bi ih politiki krugovi opet mogli držati u poziciji sitnog kusura u mnogo većim političkim računima  u Bosni i Hercegovini.  

Amir Sužanj je novinar/urednik BH Radija 1, a tekst je objavljen u okviru projekta "Tumačenja i praksa ljudskih prava - BEZ DIJALOGA" koji podržava Internews, Sarajevo 

NAPOMENA: Stavovi izneseni u tekstu ne odražavaju nužno i stavove portala Radiosarajevo.ba