Pismo Gradu: Mangupe, svako malo neko bi da te uništi, a ti se ne daš

Danas je šesti april. Danas je dan Grada Sarajeva. Dan kada je Sarajevo "zajedničkim naporima i žrtvama sarajevskih patriota - Srba, Muslimana i Hrvata" oslobođeno od fašističke okupacije.

I tako Sarajevo "svako malo" napadaju razni fašisti s ciljem da ga zapale, unište, zarobe, promijene. I danas hoće da ga promijene, mijenjali bi ga svi, kao da na to imaju neko ekskluzivno pravo. Ali ne može stari, Mangup je to, onog starog kova. Zna sve finte i fazone. Možeš ga nekad i isfolirati, svako se "da" isfolirati, ali na kraju te provali. .

Tu u tom gradu, podno Trebevića, pod najljepšim plavim nebom prije skoro 30 godina rođen sam i ja. Moji starci nisu. Nisam iz begovske porodice i nije mi čukun-čukun dedo pio kafu sa Gazi Husrev-begom u Čaršiji i nije "vidiš ono tamo brdo", bilo "sve moje". Moji su kao i mnogi drugi došli u Sarajevo kao djeca sa svojim roditeljima koji su tražili bolju i svjetliju budućnost upravo za njih. Sa različitih krajeva ove naše prelijepe i jedine nam Domovine. Donijeli su sa sobom dašak istoka i dašak sjevera. Malo Drine i malo Sane. Donijeli su različita vjerovanja, različite tradicije, različita mišljenja...

Smjestili su se na dva različita, haman pa i potpuno suprotna kraja grada i tu se, na ulicama najljepšeg grada na svijetu upoznali i zasnovali porodicu. Tako sam eto na ovaj svijet, u ovom gradu, došao i ja. Dijete, što bi ono kod nas rekli, miješanog braka. Šta god to značilo. Meni to nikada nije bilo bitno. Tako sam vaspitan. Danas sam ponosan na tu činjenicu, iako je jako glupo biti ponosan na nešto na šta ti kao pojedinac nisi mogao utjecati. Ponosan sam na svoje starce, a na to valjda imam svako pravo.

Moji starci, kao i brojni drugi ljudi koji su došli u Sarajevo iza tog prokletog Drugog svjetskog rata, zavoljeli su ovaj grad kao da su u njemu rođeni. Prihvatili su njegov "puls", prihvatili su pravila ponašanja koja ima Sarajevo. Da se ne lažemo, ima ih svaki veliki grad na svijetu, ali u Sarajevu imate problem, ili bolje rečeno privilegiju, da ima onaj jedan poseban anex u pravilima ponašanja koji je često, ako ne i uvijek presudan. To vam je onaj dio o podjeli grada. Ne toj podjeli!

Podjeli na papke i i raju. To vam je jedina podjela u Sarajevu. Znam, znam... Sada vam kroz glavu prolaze svi oni ružni komentari na Facebooku, Twitteru, Instagramu i drugim ovim "karafekama", koji ljude dijele po tome odakle su, kako se Bogu mole, zovu i slično. Vidite, to su vam ovi, kako da kažem - "papci". Raji to nikad nije bilo bitno. Kako se zoveš, kojem se Bogu moliš, odakle si došao... Samo mojne biti pakšu. "Obrni-okreni" to vam je jedina podjela u Sarajevu i svaka druga je nametnuta, vještačka i nepotrebna. Eh, ima još jedna, ali to je samo tri do četiri puta godišnje. Tada se podijelimo na one bordo i one plave boje. Čim sudija svira kraj opet smo jedno.

Rođen sam i odrastao sa slikom grada u prozoru. Moja prva sjećanja nisu bila tako lijepa, gledao sam svoju prvu ljubav u ruševinama, dimu i plamenu. Fašisti su opet napadali moj grad, a ja sam tada slabo šta kontao. Tek ću kasnije shvatiti koliki je heroj moj grad. Gledao sam ga kako se ponovo rađa, gradi i raste, a s njim je rasla i moja ljubav prema njemu. Ljubav prema mahali, sokaku, ulicama, mjestima. Ljubav prema ljudima.

I mijenja se izgled grada, mijenjaju se i ljudi u njemu, ali ako hoćemo, ako se potrudimo, uvijek ćemo naći onaj jedini, pravi i prepoznatljivi sarajevski duh na ulicama ovog grada. Ovdje i dalje žive najdivniji ljudi na svijetu. Isti oni ljudi koji su 1425 dana prolazili najveću golgotu koju ljudsko biće može doživjeti. I dalje se smiju, pomažu, i dalje su pošteni, pravedni, velikog srca. I dalje vole, otvaraju dušu, spremni da ugoste svakoga, tako da gost kada dođe vrijeme da krene više ne zna da li je domaćin ili gost i jedva čeka da se vrati. Njemu. Sarajevu.

Ne volim kada ga pljuju, kada o njemu loše pričaju. Boli. Boli to što ga mi ne volimo onoliko koliko On voli nas. Boli što je ovako prljav, što smo ga mi ovako isprljali. Boli što smeće bacamo gdje stignemo. Boli što uništavamo parkove, klupe, ulice, mahale, kvartove. Boli što nam ništa nije sveto, što ne cijenimo svo bogatsvo i šarolikost koju u sebi nosi. Taj bosanski ćilim koji nema niti jedan drugi grad na svijetu. Boli što su nam rijeke pune smeća, što su mladice u parkovima počupane, što su klackalice polomljene, obruči i table polomljeni, što ne ustanemo nani u tramvaju, što ne poštujemo starije, što im ne ponesemo kese uz Vratnik, Bistrik, Alifakovac, Bjelave, Dždidžikovac...

Boli što nam haman nema Bosne, što ispada iz lige. Hej, prvak Europe ispada iz lige! Sramota! Što djecu nismo odgojili da vole Bosnu, Sarajevo, Želju... Što su stadioni prazni, što djeca ne igraju lopte, što nam fali koševa, što nam fali sporta. Što Sarajevo ne igra sa Manchesterom, a Željo s Arsenalom. A do nas je. Sve je do nas. Mi smo tu negdje napravili fulu. I znam da je puno nepravde. Mnogo. Golema je nepravda učinjena "običnom narodu". Ali ponegdje smo zakazali i mi.

A možemo, možemo naučiti djecu da vole svoj grad, da smeće bacaju u kante i kontejnere predviđene za to, da i džep može poslužiti kao privremeno rješenje. Možemo djecu naučiti da vole Bosnu, sport, košarku, fudbal, odbojku, rukomet. Da vole školu, da ne uništavaju svoj grad, parkove, ulice, klupe, ljulje, klackalice... Da poštuju starije, da ustanu nani u tramvaju, da ponesu kese uz mahalu, da otvore vrata, pozdrave se sa "dobar dan".

Da vole, cijene i poštuju. Prvo tuđe, pa onda svoje. Da jednog dana budu raja, a ne papci. Samo kad bi, samo pola sata dnevno manje vremena posvetili Facebooku, ili šta vam već okupira pažnju na ovim "pametnim telefonima", i usmjerili je na usađivanje ovih vrijednosti u svoju djecu, svoje potomke, ovaj grad bi sutra njima, prije svega njima, bio mnogo ljepši za život i svjetliju budućnost. Sretan ti tvoj dan, rođendan, grade moj. Sarajevo će biti, sve drugo će proći...