Neven Anđelić: Slijedi nam plemenski sukob ili odlazak nacionalista

Razgovarao: Ahmed Burić

Nevena Anđelića se ljudi najčešće sjećaju kao jednog od najboljih voditelja Omladinskog radija, jedne od stanica koja je obilježila kraj osamdesetih i uvela kako Bosnu i Hercegovinu, tako i čitav region u krvavo razdoblje. Za to vrijeme, nakon kratkog boravka u Sarajevu Anđelić se školovao i preživljavao u Londonu.

Poslom je uglavnom bio vezan za medije radeci kao novinar i istraživač za neke od najvažnijih medija na engleskom govornom području – CNN, BBC, ITN. Istovremeno je zapoceo akademsku karijeru na Univerzitetu Sussex gdje je magistrirao i doktorirao iz oblasti savremenih evropskih studija. Predavao je ljudska prava na Birkbeck Collegeu Univerziteta u Londonu, a gostovao je kao profesor na postdiplomskim studijima Centra za interdisciplinarne postdiplomske studije u Sarajevu.

Pored ostalih dobitnik je i Fulbright Visiting Scholar stipendije na University of California – Berkeley. Tokom godine koju je proveo u Berkeleyu gdje je predavao predmet Evropa i ljudska prava: istorija, teorija i praksa odrzao je predavanja i na jos nekoliko vodecih akademskih institucija ukljucujuci univerzitete Stanford i Columbia te Woodrow Wilson centar u Washingtonu. Objavio je više naučnih radova, te knjigu Bosnia-Herzegovina: The End of a Legacy (Frank Cass Publishers, London 2003), koju je Samizdat B92 izdao pod naslovom Bosna i Hercegovina između Tita i rata. Prošle godine u Sarajevu mu je izašla Kratka povijest ljudskih prava.

Najnovija knjiga SDP – Prvih 100 godina (Kratki pogled na socijaldemokratiju u BiH), promovirana je prije nekoliko dana u Parlamentu Bosne i Hercegovine, zbirka je tekstova koja podsjeća na principe koje je uspostavila socijaldemokratija u nas - jedan od najvažnijih je na promociji knjige spomenuo novinar i publicista Emir Suljagić, a to je da SDP, odnosno one stranke koje su bile njene prethodnice a iste su orijentacije nikada nisu špekulirale s podjelom zemlje – ali i rasvijetlila neke od današnjih pozicija na kojima stoji SDP

Kad neko ko prati medijske, socijalne i akademske tokove pomisli na Nevena Anđelića na pamet mu mora pasti onaj dio novije povijesti u samo predvečerje rata. Niko od nas ga nije mogao spriječiti, generacija se raštrkala po svijetu, a jesmo li išta naučili iz njega?

"Na žalost, naučili smo mnogo. Nemamo više iluzija da možemo spriječiti rat. Svjesni smo sada i socijalne strukture nacije koja je iznenadjujuće drugačija od ljudi s kojima se svakodnevno družimo. Kada masa prestane razmišljati i počne slijepo slijediti vođe vrijeme je da se povuče. Metafizička pitanja postala su stvarna. Jednostavno, sistem vrijednosti zbog kojeg ljudi prave karijere, zanemaruju prijateljstva, često se žrtvuju te generalno nisu zadovoljni - nije vrijedan ničije nesreće. Stoga se gubitak drugačije prihvata nego prije katastrofe iz 1990-ih. Doživjeti rat i u stvarnosti vidjeti sta je istinska nesreća čini ove svakodnevne životne borbe trivijalnim. Ja mislim da smo generacijski izgubili u smislu života u zajedničkoj sredini što donosi mogućnosti kontakta, brže razmjene iskustava i zreliju sredinu za kreiranje novijih ideja. Pazite, mi smo bili prva neideologizirana generacija stasala u komunističkom sistemu od kojeg smo priznavali samo ono što je bilo korisno i vrijedno, a odbacivali dogme i konzervativna tumačenja sistema drustvenih vrijednosti. Ta generacija je trenutno lokalni gubitak jer je velikim dijelom nema, ali ujedno je i globalni dobitak. Da svojedobno Tesla nije otišao u Ameriku vjerovatno bi proživio neki pristojni provincijski zivot uz male radosti dok bi svijet ostao u mraku još koje desetljeće. Ove hiljade ljudi iz generacije zajedno sigurno imaju vrijednost jednog Tesle, a možda se otkrije i neki novi."

Prva knjiga The end of a Legacy (BiH između Tita i rata), doživjela je razmjeran uspjeh, najviše, reklo bi se, zbog činjenice da je na jedan drukčiji način prikazano vrijeme u kojem svako pretendira na apsolutnu istinu. Knjiga SDP – Prvih 100 godina (Kratki pogled na socijaldemokratiju u BiH), nešto je drugačija. Donosi veliki broj dokumenata i rekapitulira stvari, puna je arhivskog materijala i skoro zaboravljenih ljudi i situacija. Kako je nastajala i šta su bili njezini glavni motivi?

"Prije petnaestak godina sam spremajući svoju doktorsku disertaciju prošao kroz brojne dokumente koji su se odnosili na znatan dio dvadesetog vijeka u Bosni i Hercegovini. Postoje događaji i priče kojima nije posvećena dužna pažnja u prošlosti i ja sam povremeno taj svoj interes ostvarivao kroz neke novinske tekstove ili sopstveni blog. Organizovanje nacionalističkih političkih partija tokom devedesetih često je bilo poistovjećivano sa nacionalnim partijama iz predkomunističkog perioda. Pri tome su previdjeli bitne razlike koje su postojale izmedju Mačekovog HSS-a i Tuđmanovog HDZ-a ili Grolovih demokrata i Karadžićevog SDS-a. Izetbegovićeva SDA osim svog muslimanskog identiteta je imala vrlo malo zajedničkog sa Spahovom JMO. Ono što je dodatno bilo previđano, osim u uskim krugovima, jeste da su socijaldemokrati u Bosni i Hercegovini zapravo jedini koji su zadržali vezu sa sopstvenim političkim počecima i da su im ciljevi gotovo istovjetni kao prije sto godina. Ideja je bila da se ljudima predoči jedan kratak pogled na istoriju ovog pokreta i objave najrelevantniji dokumenti koje će čitaoci moći konsultovati kada im treba jer danas ni novine nisu dostupne većini stanovništva, a pogotovo knjige."

Duh ljevice protiv Ashdowna

Može li se reći da je ova knjiga približavanje Nevena Anđelića i SDP-a? U neku ruku imponiraju kadrovi koji su se u posljednje vrijeme našli na tom brodu, za koji se moraa primijetiti da u izboru “kapetana”, nije pokazao demokratski sluh jer je na proteklom kongresu Zlatko Lagumdžija bio jedini kandidat za predsjednika. Pokušajte objektivno skenirati današnji SDPBiH?

"Nas dvojica smo prije desetak godina u Londonu razgovarali o svakodnevnim stvarima ne određujući se ideološki. Na kraju ste opazili da se vidi da sam na ljevici. Često sam se sjećao toga i razmišljao jer sam krajem osamdesetih za sebe pogrešno mislio da pripadam političkom centru. Tek sam dolaskom u London i direktnim kontaktom s izgrađenim kapitalističkim drustvom shvatio da su ideje socijalne pravde, jednakosti i slobode meni važnije od sopstvenog neograničenog profita. Ja jesam uvijek bio društveno liberalan, ali liberalni kapitalizam je opasan. Pred dolazak Paddyja Ashdowna u Sarajevo, zvali su me u Foreign Office da brifujem budućeg visokog predstavnika. Na moju ideju da su potrebni javni radovi, nešto kao novi ‘new deal’ on i plejada njegovih savjetnika su odmahnuli rukama. Danas su ideje o neophodnosti državnog uplitanja u ekonomiju globalno raširene ne zbog ideoloških pomaka, iako su i oni prisutni, već zbog neodrživosti onoga što je počelo, recimo, s Reaganom i Thatcherovom početkom osamdesetih , a bilo je zamišljeno kao ‘Kraj istorije’ 89. Recept za oporavak je kapitalizam s humanim likom, nešto kao skandinavska socijaldemokratija. Čak se i Amerika pod Obamom pomjera u tom smjeru. Dilema je sljedeća: ili takva promjena ili mogućnost revolucija, što bi bila katastrofa. To mi je rekao i Ante Marković s kojim sam razgovarao prije nekoliko dana. On kaže da će svijet, u sretnom scenariju, doći na ono što smo mi imali 1989."

Da, on stalno ponavlja te misli. Ne zvuči baš bog zna kako uvjerljivo.

"Bio sam jedan od 17 osnivača Markovićevih reformista u BiH. U međuvremenu se ta partija utopila u reformisani SDP, tako da su opšte ideje socijaldemokratije meni bile i ostale bliske. Moje lično približavanje vidim ovako: ako sam spreman pet sati demonstrirati u sred zime protiv invazije Iraka, ukoliko se pojavim na demonstracijama protiv Pinocheta, ja nemam osnova da budem navodno neutralan u BiH kojoj prijeti totalni kolaps pod vlašću kakva jeste skoro sve vrijeme od devedesete. Dakle, moja je odluka da ne šutim i da probam svojim javnim radom ukazati na te činjenice, makar i ne živio u Sarajevu. Čini mi se da su mnogi ljudi to isto prepoznali u ovoj političkoj partiji u smislu da je jedino ona još ostavila mogućnost multietničnosti, dakle nadu da se etnopolitička korekcija može izvršiti u nekoj budućnosti. Formiranje Naše stranke je isto bilo bitno jer je privuklo ljude sa ljevice kojima SDP kao stara partija sa izgradjenom infrastrukturom nije odgovarao. Dino Mustafić je uvjek za sebe tvrdio da je ljevičar i sada je to i praktično dokazao. On i ljudi iz njegove okoline, u mom idealnom scenariju koji sam upravo prodiskutovao s Dennisom Gratzom služe kao korektiv SDP-u i formiraju vladu, kao što su svojedobno u Njemackoj činili socijaldemokrati i zeleni. Pošto sam ja bio i jedan od osnivača Pokreta zelenih u BiH, mislim da sam pojasnio sopstvene ideološke postavke."

Problematična sarajevocentričnost

Sasvim tako. Ali, nema odgovora na pitanje o Lagumdžiji?

"Piitanje lidera ove partije i moje viđenje je, na žalost, naljutilo mog prijatelja Senada Pećanina koji, kao i ja, poznaje Zlatka Lagumdžiju dvadesetak godina. Povod je bilo javno pismo našeg zajedničkog prijatelja Peđe Kojovića koji je sigurno na ideološkoj ljevici ali je, ja mislim, tim aktom ugrozio lijeve pozicije u BiH. Sarajevocentričnost medija u glavnom gradu je problematična i ljudi koji u njima djeluju upadaju u zamku miješanja privatnih simpatija ili antipatija sa javnim djelovanjem. SDP sa Zlatkom Lagumdžijom je očuvao nadu u višeetničnost, odbio je postati bošnjačka stranka i nudi program koji je realan i vodi BiH u Evropu. Ostale partije vode Bosance i Hercegovce u Evropu , ali pod statusom izbjeglica. Uprošteno, ne mora ti se svidjeti društvo Lagumdžije za popiti kafu, ali ne živi se od ispijanja kafa. Dio sarajevske javnosti ima vrlo kritičan sud o njemu što je legitiman pogled i sudbina svake politički aktivne individue. Ono što nije mudro je prebacivati privatne antipatije u političku sferu jer tada gubi opcija i tih kritičara koji, ako su iskreni prema sebi, stoje na političkoj ljevici. Ja ne znam da li dr. Lagumdžija vodi svoju partiju autokratski ali znam da je partija konsolidovana i da je na lokalnim izborima osvojila glavni grad. Pomenuti Peđa Kojović sada radi u gradskoj vlasti skupa sa SDP-om i meni se čini da je na pomolu ‘happy end’, zapravo se nadam. Nisam siguran da bismo mi izvana trebali previše razmišljati o pitanju nedostatka protivkandidata. Protukandidat je mogao biti bilo ko ali ne vidim da bi to, osim formalnopravno, nešto bitno promijenilo. Željko Komšić je očito jako popularan ali ako njega trenutno ne zanima pozicija broj jedan zasto inzistirati na formalnosti. To je stvar za ljude unutar te partije koji će izvršiti promjene ukoliko im biračko tijelo takvo što signalizira. Koliko mi je poznato ni Naša stranka nije ponudila protivkandidata budućem predsjedniku prilikom osnivanja. Protivkandidati su generalno potrebni, jer nude izbor i omogućuju iskazivanje lične političke ambicije koja ne mora neminovno dovesti u sukob sa partijskim vođom vec mu suflirati da neke politike treba korigovati."

Šta bi bile glavne pouke koje bi se mogle izvući iz vremena “mračne komunističke vladavine?” Ispada da je Bosna i Hercegovina većinu svoje infrastrukture dobila u to vrijeme (istina, nepravedno bi bilo zaboraviti Austro-Ugarsku), a da njezine današnje vlasti čine sve da je razgrade. Jedan dio vlasti tu razgradnju otvoreno zagovaraju, a drugi joj, unatoč zaklinjanju u očuvanje države, čine neprocjenjivu štetu.

"Svi ekonomski pokazatelji potvrđuju tu tezu. Međutim, da im oduzmemo malo od priznanja, globalni ekonomski ciklusi koji se pojavljuju u vidu talasa svakih pedesetak godina podudaraju se i sa vladavinom ova dva sistema ili države. O tome su pisali Kondratjev, prije par godina preminuli nobelovac Friedman i drugi, samo su vremenski drugačije određivali te cikluse. Lokalno govoreći, i KundK i Mikulićeva BiH su zadovoljavale osnovne potrebe stanovništva ispravno predviđajući razvoj i cikluse na globalnoj sceni. Negativna strana je bila nedostatak demokratije, znači sloboda je žrtvovana što mnogi danas opravdavaju jer su se uvjerili da sloboda sa ovakvom nekompetentnom i korumpiranom vlašću ne znači previše. Ne slažem se s tim, ali ima nekih ideja u tim stavovima o kojima valja porazmisliti."

Diplome ne vrijede za BiH

Neke od akademskih karijera naših ljudi u inozemstvu, uključujući i onu Nevena Anđelića, barem prema referencama izgledaju impresivno, ali čini se da ti ljudi nisu dovoljno uključeni u procese revitalizacije BiH. Akademska zejdnica ovdje je jedan od najvećih karcinoma društva i ukoliko ono želi bilo kakav pomak s tim će se morati izaći na kraj. Kako vidite današnji odnos između dijaspore i matice i u tom svjetlu odnos akademske zajednice prema ljudima koji bi je samo mogli osnažiti.

"Radio sam i predavao po Evropi i Americi kao doktor nauka. U BiH to nisam mogao jer mi ne priznaju doktorat. Naime kada sam bio u Sarajevu, nisu se mogli dogovoriti oko zakona o priznavanju diploma pa smo kolegica koja je doktorirala u Beču i ja bili zaposleni kao diplomirani pravnici. Samo sam jedno gostujuće predavanje održao iako sam bio spreman i voljan, ali interes očito nije bio dvostran. Profesori koji vladaju većinom ovdašnjih univerziteta zapravo zatvaraju svoju sredinu jer jedino tako mogu opstati pošto ne prate svjetske tokove. Glavne međunarodne konferencije se ignorišu. Moja oblast ljudskih prava, nacionalizma i međunarodnih odnosa privlaci jednom do dva puta godisnje vodeće ljude iz cijelog svijeta gdje se ljudi upoznaju i ideje razmjenjuju. Uči se. Najčešće niko iz BiH ne dolazi na te skupove. Studenti su u podređenom položaju i ako ne odu na postdiplomske studije u inostranstvo bojim se da će društvo imati problem i u budućnosti zbog nedostatka obrazovanih mladih ljudi. Oni će imati diplome ali ne i znanje."

“Muslimansko” Sarajevo i njegovi “čuvari”

Pitanje koje se nameće u ovom intervjuu se tiče i polemike koja se vodila prije nekoliko godina povodom jednog vašeg teksta u Magazinu Dani u kojem ste napisali da je Sarajevo muslimanski grad. U kojoj mjeri danas stojite iza tog stava i jeste li se i na jedan način pokajali zbog tog teksta?

"Taj moj provokativni stav potvrdio se u ovih šest godina od kako sam ga izrekao. Dominacija vjerskih sadržaja je opšteprisutna u Sarajevu. Još su jedino porodilišta ostala uskraćena za ispoljavanje vjere dok u obdaništima više nema ni pokušaja prikrivanja pa su organizovani vjerski obredi omogućeni samo muslimanskim petogodišnjacima ili mlađim. Onih drugih, budimo iskreni, baš i nema dok Bošnjaci većinom osjećaju potrebu da se izjasne kao muslimanski vjernici. Mislim da je jako teško danas biti Bošnjak ateista u Sarajevu. Ti lažnokonzervativni krugovi mene će mozda i lakše prihvatiti kao ‘ćafira’ nego vas, Ahmede Buriću, ako ste ateista.

Moglo bi se reći da sam agnostik, a trudim se da ne patim od “prihvaćanja”, pogotovo ne od lažnih autoriteta kakvi su oni o kojima govorite.

"Izvjestan broj Bošnjaka zarad sopstvenog prosperiteta i drustvenog priznanja lažno prihvata vjerske običaje i time doprinosi opštoj atmosferi vjerskog društva. Ironija je da tako sebi otežavaju poziciju, ali ljudi su licemjerni. Mene je dvije godine nakon tog teksta napao Emir Hadžihafizbegović. Urlao je u uglednom sarajevskom baru, prijetio i vrijedjao me na nacionalnoj i politickoj osnovi i samo je jedan moj prijatelj reagovao iako ih je bilo vise prisutno. Ovaj zaista vrhunski glumac, koji je nekada takođe pripadao reformistima, bio je pijan pa je valjda izgubio kontrolu. Cinično bi bilo sada spominjati da takvo stanje teško ide s vjerom kojoj on pripada ali to je stvarnost Sarajeva koja je meni potvrdila moj stav da je to muslimanski grad. On može takav biti i prosperirati dok god meni dozvoli da drugačije razmišljam. A broj ljudi koji tako misli se povećao u međuvremenu. Prije šest godina je to bila bomba. Danas bi se mnogi složili."

Kakvu Bosnu i Hercegovinu vidite u budućnosti, u svjetlu dolaska novog Visokog predstavnika Valentina Inzka, a i šire u odnosu na politiku međunarodne zajednice u njoj.

"Mislim da je nastupajući period odlučujući. Međunarodna zajednica je neophodno prisutna jer zamislite bilo koju od rasprava koje su tradicionalno rezultirale nedostatkom dogovora, kompromisa ili razuma bez ‘sudije sa strane’. Naredni korak bi bila blokada, napuštanje institucija i konačno sukob. Ovaj odlučujući period će vrlo brzo pokazati, na narednim izborima, žele li ovdašnji ljudi relativno blagostanje i uređeno društvo ili im je bliži plemenski način organizovanja uz mogućnost novih sukoba. U slučaju ove druge odluke, međunarodna zajednica će ostati prisutna samo da bi spriječila nove sukobe i egzodus izbjeglica u Evropu u periodu kada razvijenom svijetu ne treba nova radna snaga. Znači, ljudi će u slučaju nacionalističkog izbora ostati zatvoreni u svojim mikrosredinama i gladni zbog globalnog trenda pospješenog lokalnom glupošću. U slučaju prve opcije, vidim vladu kojom dominira SDP uz pomoć Naše stranke i podršku partija Radom za boljitak, PDP i Demokratske stranke. Tada bi počeo prelazak ili povratak licemjera iz sadašnje vlasti i dostigla bi se kritična masa koja bi obezbjedila konačan konsenzus o društvu i državi te onaj inicijalni, mali ali zajednicki i opšti stepen patriotizma kojim bi se pokazalo međunarodnoj zajednici da je njihov posao završen i da je BiH od sada ravnopravna na evropskom nivou."

Ispada da smo mi koji smo sanjali slobodno društvo ispali naivni. Komunizam je pao, a ne može se reći da ga je zamijenilo nešto puno bolje. Kad recimo čovjek pogleda spisak vijećnika ZAVNOBiH-a, a pogotovo AVNOJ-a, ispada da je svoju sudbinu i sudbinu svoje djece bolje bilo dati u ruke tim ljudima u odnosu na današnje vlasti na području bivše Jugoslavije.

"Najljepši je bio period kada je komunizam propadao. Već smo bili osvojili neke slobode, nije više bilo tako opasno kritikovati režim, a očekivanja i nade su bile velike. Ljudi koji su bili borci protiv jednoumlja, kako se to predočava, uglavnom se nisu pridružili nacionalističkim pokretima ostavivši tako vlast istinskim i ubijeđenim nacionalistima pojačanim armijom licemjernih koji zarad sopstvene pozicije pružaju osnovu za vladanje nekompetentnim. Ljudi bez vizije i ideje su na vlasti skoro dva desetljeća i onda je očito i tačno da su stari partizani bili bolji. Postoje razlike u okvirima pokojne Jugoslavije, ali je vaša ocjena generalno tačna. Možda je istorijski nepravedno da je BiH najlošije prošla i da je zaista u najgorem položaju, da je neka vrsta rupe čak i u poređenju sa susjednim zemljama, ali narod je tako birao i bio je uporan u svom izboru."

radiosarajevo.ba