Neven Anđelić: Postizborni blues

Piše: Neven Anđelić za radiosarajevo.ba

Uz objavu preliminarnih rezultata izbora postoje tri mogućnosti za formiranje vlasti na državnom nivou.

Nacionalisti mogu nastaviti vladati kao i do sada. Morali bi, doduše, uključiti stranku Fahrudina Radončića jer, dok su SNSD i HDZ zadržali, pa čak donekle i ojačali svoje pozicije, njihovi bošnjački partneri moraju se promijeniti zbog kataklizme “energetske mafije” kako je Naša stranka opisala Stranku za BiH te “najveće pobjede SDP-a od 45.” kako je Zlatko Lagumdžija okarakterisao rezultate izbora u postizbornoj noći.

Ovakvo stanje jednog od partnera u prošloj vlasti neminovno traži zamjenu koja je moguća jedino u formi Saveza za bolju budućnost. Problem je što je čelnik SDA Sulejman Tihić najavio da nikada neće ući u koaliciju s tom strankom. Dakle, moguće je da nacionalistički pokušaj ne mijenjanja ničeg propadne i da oni zapravo ne mogu formirati vlast.

Najavljene politike iz sjedista evropskih sila, iz Brisela nadasve, a posebno skora posjeta Hillary Clinton, jasno ukazuju na jednu sasvim drugu mogućnost koja ne odgovara nacionalistima niti “prepametnim” sarajevskim analitičarima koji su vec počeli s kritikom SDP-a, najbrojnije partije u parlamentu, iako još nije ni jasno da li će socijaldemokrati uopšte formirati vladu i s kim će sarađivati.

To je, dakle, druga mogućnost kojom će se slijediti demokratske tradicije u razvijenim društvima i mandat za formiranje koalicione vlade ponuditi prvo najbrojnijoj partiji u parlamentu. SDP mora tražiti partnere među nacionalistima ne zbog sopstvenog makijavelizma na djelu, već surove bosanskohercegovačke realnosti. To je neminovnost u ovom trenutku i oni moraju tražiti nacionaliste spremne da prihvate pet predizbornih programa na kojima je SDP zasnivao kampanju te podržati kao minimum neznatno modifikovani aprilski paket ustavnih promjena.

Program pet politika ne bi trebao predstavljati problem nijednom razumnom političaru dok su ustavne promjene prije četiri godine podržale sve nacionalističke partije koje su jos jednom podržali birači.

SNSD je u međuvremenu odlutao prema krajnostima nacionalizma, ali uprkos postizbornim izjavama, teška ekonomska situacija kod kuće može ih natjerati, uz pritisak međunarodne zajednice, da se vrate u 2006. i uđu u koaliciju koju bi predvodio SDP. Konačno, pokušajte razmisliti da li je najavljena posjeta Hillary Clinton odmah nakon izbora slučajnost ili strateški potez da se osigura kvalitetnija podrška posljednjoj šansi ovog društva. Jer upravo je to ovakav scenario kreiranja vlasti. Posljednja šansa.

Averzija koju pripadnici navodno građanske, skoro uništene, urbane, srednje klase iskazuju prema SDP-u je šokantna i teško objašnjiva ukoliko se posmatrač prilika povodi za napisima u štampi čiji su autori pripadnici upravo te klase koja je najviše i pogođena vladavinom nacionalista. Zapravo, ovi izbori su pokazali da to i nije tako, da većina te klase koja čini prirodno glasačko tijelo socijaldemokrata zapravo je ovaj puta dalo glas i iskazala nadu da ih upravo SDP može možda izvući iz katastrofalnog stanja u koje su doveli otvoreni i pritajeni nacionalisti.

Nakon trijmfalne noći Komšića, kao najpopularnijeg člana predsjedništva, i Lagumdžije, kao vođe najpopularnije partije, odmah se počelo raspravljati da li je Željko Komšic legitiman predstavnik Hrvata jer nije nacionalista i dobio je ogromnu podršku među onim Bošnjacima kojima nacija nije zanimanje. Iako ovaj slučaj ukazuje na sve nedostatke ustavnih rješenja u ovoj zemlji, intrigantno je da su prilično glasni kritičari navodni protivnici nacionalizma i pokušavaju svoju navodnu objektivnost dokazati upravo argumentirajuci nacionalističku poziciju. Konačno, Komšic se ponudio da bude svačiji predstavnik i isti oni koji kritikuju sistem zbog etničkih podjela opet iskazuju nezadovoljstvo.

Lagumdžijin izbor za premijera je druga zamka koju su “analitičari” pripremili navodeći nepisano pravilo, te priznajući da to nije uredba sa zakonskom snagom vec više dio tradicije nacionalističke vlasti, ustajući u zaštitu navodnih hrvatskih interesa. Da skratim, ukoliko se javnom paranojom spriječi SDP-ova šansa za formiranje vlasti, onda ovaj narod ne zaslužuje ništa bolje od propalih nacionalista koji svojim politikama obogaćuju uzak krug svojih stranačkih rukovodstava a osiromašuju sve građane Bosne i Hercegovine.

Malo građanske odgovornosti ne bi bilo na odmet intelektualcima kojima se, eto, politika gadi ali oni ipak žele da kažu svoju čak i prije nego je pobjednička partija išta uradila, bilo dobro bilo loše. Da li bi problem bio riješen da Željko pocne govoriti točka, kemija i zemljopis, a Zlatko se počne ćutati Hrvatom? Značajan dio glasačkog tijela je svojim glasom rekao da ih ne zanima nacionalna opredjeljenost i sada bajni analitičari osokoljuju nacionaliste da se formira javno mnjenje i kritična masa koja bi spriječila možda i posljednji validni pokušaj za formiranje kompetentne vlasti u Bosni i Hercegovini.

Takvim razmišljanjem se dolazi do treće mogućnosti koja je zapravo blokada sistema, za šta je već bilo nagovještaja iz Dodikovog štaba: uskraćivanje bilo kakve mogućnosti dogovora zarad navodne prinicpjelnosti. U tom slučaju dodatnog pogoršanja, potpune katastrofe zapravo, samo će jedno pravilo biti zadovoljeno. I Hrvati, baš kao i Srbi i Bošnjaci biće jednako pogođeni. Sistemski problem ravnopravnosti sve tri nacije ali i ostalih koje ponovno niko ne spominje i koji su već dvadeset godina zakinuti u ovoj zemlji moguće je riješiti samo ustavnom reformom a ne mjerenjem hrvatstva političara ili broja mjeseci koje su članovi pojedinih nacija proveli u izvjesnim kabinetima. Stoga jedino bitno pitanje je koji političar i koja partija ima najbolje šanse da ostvari ove reforme.

Većina glasačkog tijela ponudila je odgovor. Red im je dozvoliti da probaju pa ih tek onda kritikovati.