Nermina Mujagić: Emina izvini

Vječna budnost cijena je slobode – John Philpot Curran

Emina izvini, primi izvinjenje baš danas – na Međunarodni dan slobode medija.  Tvoja mentorica

Odnos demokratije i medija u eri globalizacije često je paradoksalan. Iako bi bolja informisanost građana trebala da omogući jačanje demokratije, demokratija doživljava KRIZU upravo na svome izvorištu - u medijima.

Piše: Prof.dr. Nermina Mujagić za Radiosarajevo.ba

Tržišna orijentacija medija, logika profita često podriva ulogu medija u promovisanju demokratskih principa i borbi za opće dobro. Mediji u svijetu ulažu napore ne bi li se izborili sa demokratskim deficitom jer ne uspijevaju da konstituišu demokratsku javnu sferu i sve više se optužuju da su (sa)učesnici u održavanju društvene nejednakosti i umanjivanju javnog znanja.

Srđan Puhalo: Nije Emina Ramović fašista već ste vi licemjerni 

„Informativna mećava“ sa kojom se suočava moderni čovjek nameće problem smisla informacije, jer mediji stvaraju prostor ''komunikacije bez komunikativnosti'', sferu u kojoj gospodare manipulacija i spinovanje kao glavni neprijatelji kritičkog mišljenja. Sloboda medija se, između ostalog, brani i borbom protiv populizma i senzacionalističkih sadržaja u medijima. Sloboda govora ne daje nikome za pravo da u punom pozorištu vikne „Vatra“ (M. Seidmann), ili da se nekome kaže „fašista“, „Hitler“ jer vam se nešto njegovo ne dopada.

Slučaj Emine i njene navodno sporne ankete koji je izazvao veliku pažnju na društvenim mrežama i online medijima govori o tome da će bosanskohercegovačkom društvu i medijima trebati dosta vremena da se oporave od svoje prošlosti i suoče sa izazovima digitalne budućnosti. Paradoks našeg vremena (George Carlin) je u tome da oni koji koncipiraju svoj rad oko slobode mišljenja i izražavanja, mogu biti glasni zagovornici ograničavanja iste. Država u kojoj se studenti i nastavnici javno linčuju zbog naučnog društvenog istraživanja, i to od onih koji su kroz historiju vodili velike bitke za slobodu javne riječi, nema dobru budućnost – i svi bi se, nakon ovoga, trebali preispitati - u kojem smjeru ide naše društvo.

Mediji nemaju snagu da podižu svijest javnosti

Nakon što je studentica Fakulteta političkih nauka Emina Ramović, podijelila prve ankete u okviru istraživanja za magistarski rad o temi Etničke predrasude kod djece u osnovnim školama u BiH, dogodilo se da su mediji nevjerovatnom brzinom prenijeli kontrolna pitanja objavljena na profilu jednog nezadovoljnog roditelja, koja se koriste u socijalnoj psihologiji da bi se izmjerila etnička distanca kod učenika, što je legitimna i uobičajena praksa koja se koristi u svijetu. Zamislite samo na trenutak kako bi bilo gnusno propitkivati da li naši novinari smiju intervjuisati bilo koga u ovoj zemlji ko želi se osjeća Srbinom, Hrvatom, Bošnjakom, ili pak ženom, muškarcem, plavušom ili nekako drugačije. Još gore bi bilo da svaki novinar ili bilo ko, ko se služi komunikacijama živi u zemlji u kojoj se raspravlja šta se smije koga pitati, i pri tome da se traži odobrenje vlasti za postavljanje pitanja. No, da ne ironiziram, ovdje se radi o ispitivanju djece pa je Emina Ramović morala tražiti saglasnost i odobrenja nadležnih za istraživanje a ne za pitanja.

Bosna i Hercegovina nema zakonski okvir koji ovo određuje nego samo smjernice Vijeća ministara u kojima se skreće pažnja na evropska pravila da su istraživanja o djeci osjetljiva, i da istraživači poštuju preporuke koje su date u dokumentu. Međutim, ni tamo ne stoji koja se pitanja trebaju postavljati djeci nego se naglašava da se ispitivanje odvija uz saglasnost nadležnih, što je Emina ispoštovala. Ostalo je u nadležnosti struke, dakle ljudi koji se bave naučno-istraživačkim radom. To znači da nadležnosti o temama i metodologiji istraživanja pripadaju isključivo Univerzitetu i akademskoj zajednici, a ne Ministarstvu koje u ovom slučaju pokušava da glumata merituma. Važno je da se zna da anketa nije obavezujuća tako da je svako ko je bio nezadovoljan njenim sadržajem mogao da je odbije.

Drugi paradoks našeg vremena je također i u činjenici, da naši mediji, posebno oni koji plediraju da su neka snaga alternative, nemaju snage da podižu svijest javnosti, nego se medijski efekti odražavaju upravo u pojačavanju postojećih uvjerenja. Umjesto da se stvara atmosfera u kojoj će mladi dobiti jednaku šansu, da ne kažem biti ohrabreni da stiču nova znanja i vještine, mediji su se onako hegemonistički konfrontirali sa studenticom koja pokušava u nevjerovatnim uslovima da uradi jedno skromno empirijsko naučno istraživanje, čije su teorijske pozicije antiideološke jer kandidatkinja u prijavi svoje magistarske teze postavlja hipotezu „koliko ideološki koncipirano obrazovanje proizvodi etničke distance kod učenika“.

No, medije i javnost u ovom slučaju nije zanimala suština, jer za suštinu je trebalo pročitati cijelu njenu prijavu, možda i Izvještaj komisije o podobnosti teme i kandidata, stotine stručnih radova o ovoj temi, rasprave naučnike koje se vode oko metodologije istraživanja, mnoštvo zakonskih i drugih međunarodnih akata koji tretiraju ovu oblast. No, stručni jezik je uvijek nešto na što se žale novinari, ali anketa je bila „bizarna“ upravo jer se vodilo računa o dječijem uzrastu. Da su mediji objavili samo još jedno prethodno pitanje možda bi razumjeli da kandidatkinja želi da ispita koliko ideološki koncipirano obrazovanje (dvije škole pod istim krovom) proizvodi i jača etničke distance kod naše djece.
Ispitanici u Osnovnoj školi ''Meša Selimović'' i pitanja koja su javnosti prezentovana kao „sporna“, u ovom istraživanju su trebala biti u kontrolnoj fukciji, jer se sarajevske škole diče da uspješno prevazilaze etničke barijere. U jednom od pitanja koja nisu bila javno vidljiva, djeca su imala mogućnost da zaokruže da li se osjećaju i kao Bosanci, i kao Evropljani, i kao djeca, da ne žele odgovarati na pitanje, da smatraju da je to njihova lična stvar, i da ne razumiju šta ih se pita.

Hitre reakcije naših antinacionalista otkrile su još jedan paradoks

Upitnik je bio opsežniji i fokusiran na pitanje od koga (roditelja, vršnjaka, djedova, baka, iz medija, putem interneta) djeca naslijeđuju predrasude i kakva znanja dobijaju o onima koja im se u zajednici reprezentiraju kao drugi i drugačiji. Jedna od hipoteza kojom se rukovodila studentica Emina Ramović bila je da „manjak komunikacije između različitih etničkih grupa proizvodi stereotipe“. Držeći se samo forme, aktivna fejzbučka javnost, i nekoliko portala nastupili su krajnje antiintelektualno, neprofesionalno i senzacionalistički, svjesno ignorišući cijelu anketu i ne dovodeći je u kontekst čitave procedure oko istraživanja (hipoteze, teorijski background, relevantna literatura, metode istraživanja i sl.)

Sa pozicije moći, lično nezadovoljstvo formulacijom kontrolnih pitanja, mediji usmjeravaju na najslabiju kariku, studenticu dva završena fakulteta, nastavnicu engleskog jezika sa dugogodišnjim pedagoškim iskustvom. Jedina „greška“ Emine Ramović jeste što je odabrala kontraverznu i aktuelnu temu, i što je zbog neprofesionalnosti medija upala u zamku „daljinskog nacionalizma“ kojem su skloni oni koji bez ikakve moralne odgovornosti iznose svoja mišljenja smatrajući da je sloboda vrijeđanje drugoga.

Međutim, svako zlo je za nešto dobro, tako je medijski linč na Eminu Ramović razotkrio još nekoliko paradoksa u ovoj zemlji o kojima bi trebalo dobro promisliti. Dojučerašnji antinacionalisti, pokretači ove „vijesti“ (ako je ovo uopće i vijest), su mala i marginalizovana skupina ljudi koja je svima, pa i meni bila jedina nada u bh. društvu jer je, činilo mi se, odbijala dominantnu konstrukciju artikulacije etničkih identiteta koja nam je nametnuta Dejtonskim sporazumom. To je ona ista skupina ljudi koja se grozi nad diskursom etnopolitike koja preferira etničke podjele, etničku pripadnost, zaštitu kolektivnih prava i jačanje grupnih identiteta. Tužno je što promotori individualnih prava nisu razumjeli društvenu svrhu ovog istraživanja čiji je cilj da ukaže na posljedice konstrukcije etničkih identiteta.

No, hitre reakcije naših antinacionalista otkrile su još jedan paradoks koji se ogleda u slabosti lijeve artikulacije. Beskompromisni aktivisti, oblikovani pod egidom borbe protiv etnički nametnutog diskursa zapisanog u našem Ustavu, pokazali su da nisu doslijedni u artikulaciji ideja zasnovanih na univerzalizmu, individualnim pravima čovjeka, slobodi od nacije, slobodi od etniciteta, slobodi od religije... Njihova kritička pozicija u društvu konfrontirala se upravo u širenju etničkih stereotipa. Emina Ramović je za njih bila „fašista“, „nepismena“, „luda“, „lažljivica“, „prevarantica“ koju treba „poslati u Jagomir“, „oduzeti joj posao“. Nisu li to odlike jezika provincijalizma i primitivizma kojeg smo prepisivali samo nacionalistima? Međutim, ta energija navodnog otpora prema nacionalizmu nije tako ni vidljiva, ni glasna, ni žustra kada se vode rasprave o promjenama diskriminatornog Ustava, ni uoči izbora kada nam djecu sa svih strana truju etničkim smećem. Također, ni nacionalisti, ni antinacionalisti, nisu glasni ni aktivni u osuđivanju nasilja nad djecom, pa se čini da su, krijući se iza dječijih kecelja, htjeli da pošalju poruku onima koji nam oblikuju poredak u kojem živimo. Nije li to malo oportunistički i kukavički. Adresa za iskaljivanje bijesa nije bila studentica Emina Ramović ni njena anketa nego centri moći u ovoj državi koji nažalost imaju svoje saradnike i u krhkom građanskom društvu BiH.

„Spirala zla“ proširila se žustrom reakcijom nadležnog Ministarstva da je Emina zloupotrijebila saglasnost za ovo istraživanje, jer neka pitanja navodno nisu bila dostavljena, pa su „fejzbuk antinacionalisti“ odmah bili puni hvale za nadležno ministarstvo, ali ne zato što je izdalo saglasnost za istraživanje (jer mnoga to neće da urade jer najčešće i ne razumiju značaj istraživanja), nego što je hitro reagovalo na navodnu zloupotrebu. Dakle, još jedan paradoks našeg vremena. Mediji, ipak učvršćuju više nego što mijenjaju postojeće stavove.

Sloboda medija, u uskoj je vezi sa odgovornim izvještavanjem, pa će biti zanimljivo pratiti da li će mediji zaboraviti ovu priču, da li će pokušati ispraviti nepravdu koja je nanesena jednoj studentici, mladoj istraživačici, nastavnici i njenim učenicima, te da li će ikog zanimati rezultati ovog istraživanja. Nakon svega, da li će iko reći: „EMINA IZVINI“, ili ćemo rizikovati da se sutra opet pojavi neka nova Emina koja će željeti da studira, istražuje i propitkuje naše društvo, hoćemo li dozvoliti da se svako naše dijete prvo javno linčuje i optužuje, pa da se onda krijemo iza slobode javne riječi i prava na informaciju i mišljenje.
Paradoks slobode medija može se posmatrati u duhu kršenja individualnih sloboda, afirmaciji huškačkog govora i “kretenizaciji” naše javnosti.
Pokušaj negiranja naše realnosti (da nam je etničko bitno u smislu ili da ga promoviramo ili da ga negiramo), potcijenjivanje inteligencije naše djece da ne razumiju navodne identitete koje im ova zemlja ustavno određuje jednako je opasno i štetno ne samo po slobodu medija, nego i slobodu uopće.

„Paradoks našeg vremena jeste što djecu podučavamo samo kako da čitaju, a ne kako da preispituju ono što su pročitali. Učite ih da prespituju sve!“ - G. Carlin.

Kao neko ko je vezan za ovu profesiju skoro 25 godina; završila sam studij žurnalistike, radila kao novinar, urednik u više medijskih kuća, predavala na odsjeku Žurnalistike, napisala nekoliko knjiga i stručnih radova o medijima, stručna znanja o medijima sticala sam i na prestižnim oxfordskim školama komunikacije, radila i radim sa UNICEF-om više od 15 godina upravo o temama koje se tiču zaštite dječijih prava, posebno u medijima, imala sam potrebu da se na današnji dan, DAN SLOBODE MEDIJA, oglasim javno.

No, kako moja relevantnost možda neće biti interesantna javnosti, možda bi bilo bolje da me se potpiše samo kao mentorica Emine Ramović. Pošto je negdje objavljeno da se „traga za njenom mentoricom“, a javnost ima pravo na infomaciju. Evo da kažem da sam ja, Nermina Mujagić, vanredna profesorica Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, osoba za kojom tragate, svjesna da je svaki pomak u novoj spoznaji izložen rizicima. Ako je ovo medijsko cipelarenje doprinijelo da se preispitamo gdje smo, šta radimo i kako radimo, smatraću ga civilizacijskim iskorakom.

Drage kolegice i kolege, novinarke, novinari, studentice i studenti, poštovaoci slobodne riječi i kritičkog mišljenja, sretan nam svima MEĐUNARODNI DAN SLOBODE MEDIJA. Historija borbe za slobodu izražavanja bila je preduga i preteška, da bi se danas ovako jeftino s njom kockali i poigravali, zanemarivajući društvenu i etičku odgovornost medija. Čuvajmo ih, tako što ćemo se osloboditi manipulacija i niskih pobuda, pazeći na dignitet naše profesije koja se brani kvalitetnim a ne površnim, senzacionalističkim i huškačkim izvještavanjem.

Davno je Rousseau napisao da se čovjek rađa slobodan, a da je posvuda u okovima. Emina, izvini što su ti okove stavili upravo oni koji su trebali štititi tvoju slobodu na osviještenost o državi u kojoj živimo i tvoju hrabrost na kritičko promišljanje! Nadam se da ćeš im oprostiti!

Tekstovi objavljeni u rubrici 'Ja mislim' ne odražavaju nužno stavove portala Radisoarajevo.ba