Nenad Veličković o tekstu himne: Rimovanje – imovanje

Piše: Nenad Veličković

Slučaj je majstor da udesi stvari u životu, kako reče Crnjanski u Romanu o Londonu, ili u nekoj drugoj knjizi, ili to nije bio Crnjanski; ili jeste, samo je rekao nešto sasvim drugo, a ovo je onda rekao neko drugi.

Sve je moguće, ali to ne znači da ništa nije, tj. da nešto ipak jeste. Jer, kako drugačije objasniti tu stvar - da čovjek, Bosanac, 46 godina, neopredjeljen, demobilisani borac, nastavnik književnosti, podigne glavu kad je niko ne diže. Jer, svi hodaju pognuti, što zbog hladnoće, što zbog brige, što zbog bljuzge kroz koju gacaju glavnom ulicom glavnog grada Bosne i Hercegovine (podigneš glavu, i bljac! puna cipela slane kaše, žabi do koljena, konju do ramena).

Podigne, dakle, glavu, i vidi na zgradi Narodne banke zastavu i dva čovjeka iznad nje kako čiste snijeg sa fasade. I onda on, taj čovjek, Bosanac, umjesto da misli o globalnoj krizi koja je savila ljude u upitnike, ili o sarajevskoj zimi, u kojoj je lakše baciti lopatu soli u snijeg, nego lopatu snijega ustranu; on, taj čovjek, nastavnik književnosti, razmišlja o toj slici: visi zastava, niko ne zna je li naopako ili baš tako treba, a iznad zastave ljudi, radnici, čiste snijeg... (Ne bacaju so na prolaznike, valjda!) Ima, misli on, u toj slici neke svijetle simbolike: ljudi iznad zastave; od vrha treba početi čistiti; mali ljudi a velika zastava; i sve tako, niškorist.

A onda (slučaj, majstor da udesi stvari u životu) isti dan ta zastava dobije tekst himne. Napisala su ga dva čovjeka koji će za taj trud podijeliti nagradu od 30.000 KM. Dva čovjeka, zastava; sve kao na slici! Čak su iz različitih entiteta; slučaj je baš majstor da udesi stvari u životu. Komisija od devet članova, među njima "istaknuti kulturni radnici" predložiće, dakle, Parlamentu na usvajanje ovaj tekst himne:

Ti si svjetlost duše
Vječne vatre plam
Majko naša zemljo Bosno
Tebi pripadam

Divno plavo nebo
Hercegovine
U srcu su tvoje rijeke
Tvoje planine

Ponosna i slavna
Krajina predaka
Živjećeš u srcu našem
Dov'jeka

Pokoljenja tvoja
Kazuju jedno:
Mi idemo u budućnost
Zajedno!

I tu se čovjek, onaj nastavnik književnosti, najkraće i najljepše rečeno, sjebe. 30.000! Za 39 riječi! A on ih zna hiljade!!! Pa nije poezija bingo, da ti treba baš tolika sreća, da od nekoliko hiljada izvučeš 39? Jedna - 800 KM. Dosta je Kosovo bila najskuplja.

Nastavnik književnosti gleda tih četrdesetak riječi, i ne može sebi da oprosti što je bio i ostao glup. Kad treba gledati kud hoda, on zvjera po fasadama, a kad treba zaraditi 30.000 KM, on se zgrbi i gleda svoja posla. I sad bi umro od zavisti. Kad vidi šta se od pjesnika očekivalo: 39 riječi, slaba rima i jake imenice, četiri strofe sa šemom 6, 5, 8, 5 odnosno 6, 5, 8, 3. Pa mogao je i on tako. To djeca rade s lego kockicama! Evo, iz rukava:

Sao, pao, jao
to je sve što znam
fabrike i sela krasna
s vama propadam

Kanton do kantona
vazda izbori
Da nam žive loze stare
sreće izvori

Svetinja si naša
puna te je grud
nisu groblja tvoja svuda
uzalud

Domovino mila
Krv smo tvoga tla
Živjećeš u himni našoj
Tralala...

Svaki član komisije složiće se da je rima tla - tralala bolja od jedno - zajedno. Istina, ne spominju se Bosna, Hercegovina i Krajina, ali spominju se kantoni, a fabrike i sela su bili i na starom grbu BiH.

Ali, reći će oni, u tekstu para pjesnika ima više jakih imenica: svjetlost, duša, vječnost, vatra, plam, majka, zemlja, Bosna, ponosna, srce, slavna, preci, pokoljenja, budućnost, ukupno 14... A u tekstu našeg nastavnika samo 8! (Sreća, svetinja, grud, groblja, domovina, krv, tlo, himna.) I k tome, grud se rimuje s ud, a to nije dobro za himnu. Himna treba da bude svečana, a ne neka tralala. Ali, nastavnik je ovo napisao za pola sata, ne kao pobjednički par za nekoliko mjeseci. Šta je problem ubaciti još koju jaku riječ? Evo: čast, heroj, iskon, sin, život, žito, sunce, zlato, more, radost, mati, zastava, zjena, gordost, raj... Šta je problem složiti ih u strofu 6, 5, 8, 4, sa šemom rime abcb? Evo:

Ti si sunca zjena,
Gordih gora raj
Mati moja plemenita
Stare krune sjaj.

Polja žita zlatna
Morska obala
U duši su tvoje kule
Tralala...

Jasno vam je sad zašto se nastavnik sjebao. Mogao je, a nije. Da je, naprimjer, htio, a nije mogao, bilo bi mu lakše. Divio bi se talentu, vještini i znanju para pjesnika koji su, između mnogih drugih njima sličnih evo pronašli dobitnu kombinaciju i dali himni tekst. Udahnuli muzici dušu, takoreći.

Ali on, glupan, nije htio!

On ne može pisati ono što ne misli i ono što ne osjeća. (Koja budala!) On ne misli da je iznad Hercegovine nebo plavo i divno, barem nije takvo bilo kad se Stari most rušio u Neretvu, a osim plavog neba ima u Hercegovini i spaljenih kuća i krša, u kršu jama... A ima i u Krajini bodljikavih žica i sravnjenih sela, pa mu nekako uz nju ne idu epiteti ponosna i slavna. A ima i među precima onih koji su upadali u tuđe stanove i otimali tuđu muku, ima u tim pokoljenjima i onih koji su silovali i palili, i vadili oči i nabijali na kolac, i vakcinisali metkom u potiljak...

Jeste 30.000 KM mnogo novca, nikad ga naš nastavnik nije toliko držao na dlanu, ali ko mu je kriv kad je glup, pa ne može odvojiti život od pjesme.

I ko mu je, osim slučaja koji je majstor da udesi stvari u životu, kriv što živi u zemlji u kojoj se gaca po glavnoj ulici, u kojoj jedno misli, drugo govori, a treće radi, u kojoj se drskost isplati više nego znanje, a ispeglana kravata cijeni više od čistog obraza, u kojoj se bezočno otima od siromašnih kruhom i dijeli siromašnima duhom, i u kojoj će, najzad, jer je komisija stručnjaka udesila tako, ljudi stojeći pjevati rime: predaka - dovjeka i jedno - zajedno.

dw/radiosarajevo.ba