Mersid Ramičević: O dva veoma različita koncerta

Dva su prošlosedmična koncerta, od kojih jedan slavljen, a drugi hvaljen, simptomatična za razmeđa važeće, one vlastelinske, i rubne kulture. U organizaciji sarajevske koncertne poslovnice nastupio je Stefan Milenković uz klavirski part samozatajne Srebrenke Poljak a par dana potom Jonas Kocher (harmonikaš i kompozitor) i Michel Doneda (sopran saksofonist) kao puls inicijative Swiss Balkan Creative Music.

Formalna, poetička, paradigmatska udaljenost među ovim koncertima čini ih graničnim područjima ne samo muzičke kulture već i društvene uobrazbe u BiH i znatno šire. Prvi je koncert programski podbacio računajući sa starim poznanstvima (navikama i bajatim strastima) dok drugi je trajao na fonu umjetničkoga imperativa stvaranja i posta(ja)nja.

Milenković će, naime, ugoditi priredbu za žedne sarajevske uši raspalivši pritom vodu po mnogim zasmijanim ustima. Zabavaljen svojom rolom koncert-pedagoga ovaj je svjetski megastore violinske glasbe nastojao utoliti čari publici kojoj je za doškolovavanje ionako kasno. Red priče, red zasviravanja, pa opet red pošalice uz klasični šlager i još po koji incenirani fol sa sve srcem na dlanu.

No, pokazao se je i raskošni rizik svake „niske“ komunikacije sa publikom i vlastita komoditeta.

Milenkovićevev nastup u lounge varijanti obilovao je kojekakvim natuknicama, nemalo površnim i neopreznim. Tako je Čajkovskijev homoseksualizam tretiran kao skladateljska varijabla po kojoj mjerno stanje potencije istoga ispada stvaralačka tama njegove Meditacije, te se je o Ciganima (ili biće, Romima), nadalje, govorilo u (odsutnom) trećem licu. Malo bedasto, kiteći se njihovim temperamentom iz ruku „autorskih“ delicija Paganinija, Sarasatea, Ravela.

Da ne bi odveć objektivizirali umjetnički čin socijalnim određenima ili inim posebnostima, valja podsjetiti tek šta je značajni američki kompozitor Morton Feldman rekao o sličnom povodu. Upitan o tugi kao atributu „svog židovskog iskustva“ muzike (a nj je tiha da tiša ne da bit), on je odgovorio negacijom istog potvrđujući jedino neko opće tugovanje i vlastitu specifičnost, eventualno, ako je ona objektivno nova estetska kategorija.

Nije da je pripovjedni koncertni manir baš naivan i nevin a niti rijetkost u dunjaluku osim kod nas. Tim prije što derivira opšte potrošačke naravi publike, amnestirajući je bilo kakve slušalačke odgovornosti a trebalo bi je biti uzme li se muzika za ozbiljnu pojavu. No, da budemo sasvim oprezni, možda je to tek stvar krivih očekivanja. Ko zna šta je, uostalom, Nietzsche mislio kada je kajući se zbog titanske ljubavi spram Wagnera pokazivao na Carmen kao (mnogo dražu) „istinu“. Ipak, ne čini se da Milenković Stefan polaže na umjetničke konačnosti; možda prije, na sumnjivu bud(uć)nost klasične publike, sa zagovorom kako ne želi da se ista drži strogo i osjeća kao da je u muzeju (Spalimo Louvre!, povika ko?), strašeći se da zapljeska među stavcima kakve ciklične kompozicije. Milenkovićev primjer, zapravo, nudi amblematsko rješenje cijelih reprezentacijskih modela klasične kulture. Aferim! Nek je najzad i to pitanje stavljena ad acta. Ionako se previše papira trošilo na tu polemiku. Valja računati sa zaštinicima drveća i orgijazmom trpeljivosti po Janu Fabreu te na kompjuterske ekrane kao brzometne svijetove transakcija.

Dakle, klasična muzika prestaje biti ozbiljna i žanrovski se uspinje na zabavni stage. Uskoro će se šatroumjetnički koncerti dešavati među rafovima hipermarketa i u shoping mallovima. Slušaće se još i takva muzika u pauzama između stručnih usavršavanja na Wikipediji i prijateljevanja na Facebooku, uz podrazumijevajuću naklonost svinjske gripe i jek pokliča kakav je „Bosna je šampion, ooOoo“.

Sreća je jedino da neće uskoro pasti pozornice Helene Espvall, krenimo tek od „najprozirnijeg“, niti mikrofon kakvoga ima Alessandro Bosetti. Ovo dvoje su pak bliži drugarima Kocher-Doneda. Ovako, uz Milenkovića i Poljakovu u Domu armije, međ' tristo duša, bivalo je na momente kiptavo vašarski. Pravo građanska svetkovina. Bulevar zatvorenog tipa.

Mjera je naše stvarnosti, tako se čini, od koncertnoga podija do političkoga lešinarenja, devetnaesti vijek. Romantični ideali od politike etniciteta do vjere u čudo. Pa čak i mnogo dalje i mnogo prije. Od gubavaca koje jedino liječi ruka Gospod(ar)a do pseuodograđanske lešine koja kupi beneficije uglednika na umokrenim razvalinama negdašnje soc-kulturne prakse. Jer najbolje od nas ili po nas se može saopštiti samo kroz čudo. Mi vjerujemo u čudo jer čudo može računati samo sa nama. Vjerujemo u genija, budući nas samo on može izbaviti vlastitim virtuozitetom iz (pod)prosječnosti koja se liječi jedino radom bez estetskih kompromisa. Građani se, pak, ne izbavljaju na onome svijetu. Oni stvar rješavaju 'prosvjetiteljski' tu i ovdje bez patrijarha kojim bi dobili još jednoga sigurnoga zastupnika pred Bogom.

Tako je i gospar Milenković u višestrukom printano-elektronskom intervjuu ponovio da se kao sasvim mlad, „puter“, spasio tako što je upetostručio vježbanje. Teže bi mu bilo iznevjeriti križ čuda djetinjeg. Iako nije niko pitao o kakvome se spasenju radi, ono je ipak bilo u radu. Razlika je znakovita u odnosu na tendenciju sveopštega spasenja što se uglavnom odvija u čekanju. Izgledno je samo to da naša filozofija vremena za svoju mjernu jednicu uzima pomak, riječ koju su neki autori titulirali pojmom i ustoličili na nivo općevažećega diskursa. Uz to, možda da još neki vjeruju i u barbarogenija kako je to govorio Ljubiša Micić, utemeljitelj zenitizma, prve naše avangardne skupine na potezu Zagreb – Beograd, koja je još držala korak sa najreferentnijom avangardnim adresama tog trenutka kakva je bila ona ciriška ili ruska strana iste priče.

Ali Milenković vrijedi za nas, izvjesno je, ako ništa a ono barem zarad vlastite gudačke geste koja je tačna poput sata činovnika višeg reda u evrounijskoj administraciji.

Pohodeći koncerte u Sarajevu, godinama, očekivanja ne prebacuju dalje od želje da se čuje pristojan potez gudala ili pristojna orkestarska vertikala bez štrkljenja, puženja, trubljenja, ugličastih iščašenja, nagrizanja žica i zaškripavanja. Prestalo je biti bitno (ako je ikada i bilo) šta se svira. Nadati se nekoj suvisloj programskoj politici u ovdašnjim zemunicama kulture, i stilskim nadigravanjiama, ravno je samoubojstvu, odnosno, insistiranju na mentalnom zdravlju nacije. Jer za to osim službeničke servilnosti (nosilaca raznoraznih u-spomenica) kojekakvim mentorima treba i malo hrabrosti i dosta umjetničke uobrazilje.

Nije sumnjati, uostalom, u to da je sarajevska koncertna poslovnica u najboljem uvjerenju pozvala Milenkovića da održi ovaj koncertić (čija sadržina se valjda nije mogla pretpostaviti). Ali, kako se ono već kaže: „put do pakla je popločan dobrim namjerama“. Međutim, nedostatkom umjetničke senzibiliziranosti se daju identifikovati neke druge paramuzičke komune u sarajevskom gradu a to je već duga druga priča. Tim prije, što je zahvaljujući Sarajevo Art-u nedavno zasvirala izvrsna Monika Leskovar pred par desetaka ljudi e da bi se nakon nje tek na spomen imena Pogorelić (uz nastup Pogorelića, Lovre) Dom armije očas popunio.

Ali da Stefan ima i izvrsnih momenata nije nikakva tajna ili nedostižni prag razumijevanja stvarnosti. Onomad se nastupivši na festivalu kamerne muzike u Zagrebu, po vlastitom „priznanju“, dobro napatio oko zadatoga Schuberta. I nije čudo, naprotiv, to je jedan od vrhova kamerne muzike. A i najveći se muče. Ali dopuštate li sebi povjerovati da su ona dvojica prethodno spomenutih, Kocher-Doneda, veće face od Milenkovića Drugog, prototipa jugoslovenskoga plemića kakvoga oprimjeruje.

Njihov se koncert u galeriji Duplex, siromašnoj poput Grotovskijeva teatra, posvećeno čekao uz tek nešto mrmoljenja. Počeo je vrlo jednostavno a ipak simbolično. Sax sebi zadaje na startu multifoniks, a to se prevodi kao cijeli akustički spektar ili barem svodi na sazvučje od ona dva-tri tona koja svatko može čuti, ako hoće slušati, naravno. Nije mala stvar putem bilo koje muzičke cijevi produvati vertikalu, odnosno, proizvesti cijeli a/harmonijski niz, ako vam je lakše za skontati. Na koncu vaš poetički metabolizam je glavno mjerilo svega. I cijeli će koncert biti takav. Multifoničan. Uz sve alikvote, formante, tembr, sa ništa elektronike, ni za trave. Sudjelovaće još mali i prepolovljeni veliki čineli, položeni „ekser“ na drvenoj podlozi, violinsko gudalo, komad šperploče, stiropor, žica za suđe. Dvojica muzičara u svojim interferencijama isprobavaće i kutove ovoga „koncertnoga ateljea“, odašiljati zvuk publici od zida za vlastitim leđima, gudalom povlačiće preko tijela harmonike i obavljati slične radnje koristeći pobrojane predmete.

No, nakon tog prvog „cijuka“ sopran saxa koji prati puhanje iz mijeha harmonike, jedna uškakiljana curica procijedi svoj „hi-hi-hi“, nagrize jezik, ustade, nagazi štiklom preko galerije (jest da muzičari zamoliše tišinu minutu prije) i ispali se neoprezno zalupivši vrata. Nije sad da se kritkuju „femine“ uši nego kad već o jednom ozbiljnom yuppieju do prije zborismo… Na stranu što će polovica prisutnih rasuti se do kraja koncerta, ostatak, njih dvadeset(i)pet će uistinu ovome činu svjedočiti sa najvećim zanimanjem, skoro pa sa vjerničkom pažnjom.

Pitanje je sigurno, šta bi bila savremena (barem pet decenija stara) umjetnička improvizovana muzika. Dakle, ne muzička improvizacija već muzika kao čin ni iz čega do ni otkuda cjelovite umjetničke improvizacije. Najprije, bio bi to izraz ili aristotelijanski rečeno podražaj koji nastaje iz napuklina koje se javljaju usljed tektonskih poremećaja što ih uzroči nategnutost među projekcijama po(to)p kulture i škrtosti akademske zajednice. Tim prije što se stvar događa u galerijskom prostoru omiljenom novijoj sarajevskoj generaciji, gdje se kupe svi oni koji nešto znaju o nečem.