Marko Raguž: Traume, mediji i budućnost

Piše: Marko Raguž

Društvena blokada u Bosni i Hercegovini zasnovana je na problemu pogrešne artikulacije ratne traume. Stoga svako, čak i ako nema neku potrebu, trči da se odredi po takvim pitanjima. Smatram da je to pogrešno, a razlozi su višestruki. U društvenome životu je zamrlo sve ono što se direktno ne dotiče ratnog konflikta. U Bosni i Hercegovini se toliko govori o smrti, čak toliko da ljudi nisu ni svjesni da se već odavno o smrti uopće i ne govori, nego da se trguje iluzijama. Smrt je vrlo moćno sredstvo manipulacije. Ako je društveni život u nekoj zajednici par decenija zasnovan na smrti – onda će takva zajednica trpiti teške posljedice i u budućnosti. Stoga ću sada navesti jednu jednostavnu definiciju smrti – smrt je kraj života; neizbježna činjenica, a vjerovatno i stanje. Dakle, smrt nije informacija koju upakovanu u određeni okvir primamo sa televizijskih ekrana.

Smatram da je vrijeme da se o smrti počne ozbiljno razgovarati i razmišljati – jer ona je sastavni dio svačijeg života. A tek kada se centri moći u BiH na ispravan način postave prema činjenici smrti (tj. kolektivnim stradanjima), i njihov će život moći da otpočne. Svakodnevno smo zasuti sa televizijskih ekrana prizorima masovnih grobnica, pokopa kostiju mrtvih i bolom ožalošćenih – čak toliko da su ljudi u svome privatnom životu već odavno prestali da o tome i razgovaraju. Možda je to i prirodno, jer se u njima bune nagoni za životom. Međutim, sve to ih često može odvesti u nešto što je imaginarni život, tj. život potpuno odvojen od društvene stvarnosti, jer prosječno ekonomsko stanje ljudima onemogućava bijeg u nešto što je pozitivno. Nije tajna da je u BiH sve više i više mentalno poremećenih ljudi, alkoholičara i narkomana, među omladinom, a sve to nije nimalo slučajno, već je proizvod nemogućih uslova života i teškog psihološkog pritiska. Otkuda dolazi to da je u BiH u tolikoj mjeri prisutna smrt, kad su ratna ubijanja okončana prije gotovo dva desetljeća? Mrtvi su umrli davno – pa se, ako ništa, mogu sahranjivati onako kako priliči da se sahranjuju ljudi, bez političara, tj. trgovaca mrtvim dušama. Uvijek se na komemoracijama pojavi neki političar, koji tuđu traumu pretvara u profit svoje političke stranke. A po svemu sudeći, u BiH se politička snaga odmjerava upravo političkom artikulacijom ratne traume. Ratom unesrećeni ljudi, tzv. ratne žrtve, na sve to pristaju, čak i jedva čekaju da pred televizijskim kamerama otvore dušu, i kažu javnosti kako se osjećaju. Vjerovatno je i njima samim jasno da od toga nemaju ništa, čak i da je riječ o potpuno pogrešnom načinu artikulacije traume.

Smatram da ratom unesrećeni ljudi o tome trebaju govoriti sa stručnim licima, psiholozima, sociolozima, tj. da svoja iskustva trebaju razmjenjivati na nekim intimnijim seansama, a ne pred televizijskim kamerama, s jedne strane, a s druge, ratnim zločincima se trebaju baviti sudovi – a ne novinari,  koji svojevoljno iznose svoje mišljenje o tome ko je, a ko nije, ratni zločinac. Mediji u Sarajevu godinama prave tako veliku tenziju, jedino iz razloga jer nemaju snage da se suoče sa stvarnošću. Niko čak i ne želi imenovati stvari pravim imenom, tj. kazati odakle to potiče.

Naime, sada već specifični sarajevski jezik, potpuno je utemeljen na ratnoj traumi – kao da se ljudi i danas podsvjesno brane od agresora, premda je rat završen. Ta vrsta tenzije nije produktivna, niti može rezultirati nekim napretkom, nego je podjednako dekadentna, kao i aktivnost srpskih i hrvatskih centara moći, koji BiH sistemski dezintegrišu. Većina javnih ličnosti društveno-političkog života u BiH – bez obzira na kojoj su strani – u tolikoj su se mjeri fiksirali na ratna stradanja i društvene odnose utemeljene na ratu, da već dugo vremena samom svojom pozicijom koče bilo kakvu mogućnost prevazilaženja takvog stanja. A možda je i logično da ostarjele vođe društva toliko razmišljaju o smrti, koju su i sami proizvodili, i da njome trguju, jer je većina njih u životnom dobu kada bi trebali razmišljati o sebi. Teško da će neko od njih zastati i izvući neke zaključke na osnovu vlastitog života, jer jednostavnije je u javnome prostoru zamarati ljude iznošenjem jalovih stavova o tuđoj nesreći.

Prije nekoliko mjeseci je u Sarajevo – pod strogim policijskim nadzorom – pristiglo nekoliko autobusa sa porodicama žrtava ubijenih u Dobrovoljačkoj ulici. Oni se tako skupljaju, i kolektivno žale svoje stradale (što političari instrumentaliziraju), a ne shvataju da su zbog takve logike, tj. zbog takvih zloupotreba, njihovi najbliži i stradali. Potom se majke bošnjačkih žrtava pred kamerama žale kako je BiH nemoguće i podijeljeno društvo, te kako pod policijskim nadzorom moraju posjećivati stratišta ubijenih. Vjerovatno je policijska zaštita i potrebna baš zato što se stradanja ljudi godinama putem medija zloupotrebljavaju – stoga bi oni trebali i prestati da žale svoje mrtve pred televizijskim kamerama. Ljudi koji žive u BiH, već odavno su zaboravili šta je to život, jer su toliko utonuli u društvenu dekadenciju, tj. stvarnost koja je na rubu potpunog implodiranja.

Toliko su uvjeti života u BiH nenormalni, da je što prije potrebno definirati i objasniti šta je to normalan život – kako bi ljudi mogli da shvate u kolikoj mjeri žive nenormalno. Tek kada to shvate, moguće je govoriti o stvarnim problemima. U kolikoj je mjeri društvena stvarnost iracionalna najbolje govori vječiti pokušaji izjednačavanja, tj. balansiranja političkih odnosa putem zloupotreba ratne traume. Ključni problem u BiH jeste nužnost suočavanja sa stvarnošću – tek tada će biti moguće pogled unazad, okrenuti na pogled unaprijed. Protekle zime je Sarajevo bio sablastan grad – u tome gradu se možda i najbolje mogu zapaziti posljedice suspenzije društvenih normi.

Svi već odavno živimo nezdrave živote, tj. živote koji nisu utemeljeni na nečemu čvrstom, čak toliko da se većina ljudi na takav život i navikla. Ako ljudi u takvome stanju žive toliki niz godina, onda su oni čak i nesposobni da stvar uzmu u svoje ruke. Sarajevo je grad u kojem još nije došlo do smjene generacija – a ta će smjena, kada se dogodi, biti naročito teška. Vjerovatno će tada i nastupiti u punome smislu taj teški i dugotrajni proces suočavanja sa stvarnošću. Mnogima se čini da je jednostavnije svakodnevno putem medija projektovati ratnu traumu i na taj način praviti pritiske. Međutim, to je jalov posao. Sve češće se zapaža da mnogi ljudi u javnome prostoru uporno šire frustracije, a nikada ne govore o tome zašto to čine. Ukoliko bi se o tome više razmišljalo i razgovaralo, možda bi se problemi prije mogli imenovati pravim imenom. S druge strane, neki smatraju kako je u BiH potrebna revolucija. Premda je ovo društvo idealno za takvo nešto, smatram da takvo nešto nije moguće, jer BiH još uvijek ne poznaje samu sebe, pa nikakve radikalne promjene nisu moguće, zato što nemaju na čemu biti zasnovane. BiH još uvijek ne poznaje samu sebe zato što još uvijek nije došlo do sistemskog suočavanja sa stvarnošću.

Rat je u BiH proizveo ogromne promjene – koje su, nakon par decenija, postale realnost. Ta je realnost – manje ili više nepoznata – i svi bi trebali otpočeti da je upoznaju. Sve to nipošto ne znači da nije nužno sudsko procesuiranje svih ratnih nepravdi. A suočavanje sa realnošću jednostavno govoreći podrazumijeva mogućnost unutrašnje promjene perspektiva – jer suočavanje sa ratnim traumama je obostran proces, ukoliko nije zlonamjeran (ljudi jedni druge suočavaju). Tek kada se prihvati realnost – u društveni život BiH bi se mogla uvesti i zasad nepostojeća kategorija koja se zove – budućnost.