Marinko Čulić: Bosanski 'klik'

Piše: Marinko Čulić

Ako ovih dana malo naćulite uši, čut ćete iz Bosne i Hercegovine jedno – klik. Nije osobito glasno, treba, velim, naćuliti uši, čak na trenutak i zaustaviti dah, ali onda se može čuti prilično dobro i jasno. Čuli bismo ga i jasnije – konačno, Bosna i Hercegovina nam je uvijek bila, još uvijek jeste i vazda će biti tako blizu – da se ne miješaju popratni zvukovi. Zvukovi su neuredni i neskladni, jako vuku na kakofoniju i kaos, što se za tu susjednu zemlju podrazumijeva sada već puna dva desetljeća.

E, ali ta kakofonija ne dolazi iz zemlje BiH, nego iz zemlje Hrvatske, gdje je drugi posjet Ive Josipovića susjednoj državi izazvao jedva išta manje brundanja i rogoborenja Banskih dvora nego prvi. Vidjelo se, doduše, da se sada malo više vodilo računa o nijansama, pa se premijerka Jadranka Kosor povukla iz direktne svađe s predsjednikom, čak je dala izjavu koju nećeš tako lako dočekati iz usta HDZ-ovih glavešina – da je Hrvatima u BiH glavni grad Sarajevo. Ali je zato dala mig Ministarstvu vanjskih poslova da opere Josipovića zbog posjeta Republici Srpskoj, što dosad nije palo na pamet nijednom hrvatskom državnom čelniku i, dakako, zbog susreta s onim Miloradom Dodikom.

Susret Silajdžić - Tadić

Naravno, dok pod poklopcem Banskih dvora na Josipovića sve tako kipi i pišti, onaj “klik” ne možeš čuti. A što je taj “klik”, hajde da najprije to objasnimo.

To je dugo, predugo čekan trenutak kada su se neke stvari u Bosni i Hercegovini najzad pomakle s mjesta, nakon što su toliko dugo bile zakucane za pod da su svi, baš svi, zaključili da jedino tako, i nikako drukčije, može biti. Dobro, sve je to još u fazi pelena i ne možeš se kladiti da će dorasti ni do kratkih hlača, a da netko u međuvremenu opet ne napuni te pelene, dakle zasere. Ali, barem zasad stvari mirišu na nešto sasvim drugo, dosad neviđeno. Evo. Koncem ove godine u BiH se održavaju opći izbori, parlamentarni i predsjednički, što je dosad uvijek bio dovoljno dobar razlog da počne verbalni rat svih protiv svih, na čemu su se nacionalističke strasti nasito nahranile za naredne četiri godine. Sada gledamo nešto drugo. Aktualni predsjednik Predsjedništva BiH Haris Silajdžić, koji je već najavio kandidaturu za novi predsjednički mandat, sastao se, uz tursko posredovanje, sa srbijanskim predsjednikom Borisom Tadićem. Tko poznaje dosadašnje Silajdžićeve navike da razgovore sa Srbima smatra smislenim samo ako od njih može izvući, u stilu viktimološkog isljednika, priznanje srpskog genocida nad Bošnjacima, shvatit će da je trojni sastanak u Istanbulu sam po sebi čudo. A nije jedino. U susretu Silajdžić-Tadić nazire se i lukavstvo da na brisanom prostoru ostane nezaustavljivi prznica Milorad Dodik, koji sebi ne može dozvoliti da ostane jedini bosanski svađalica (drugo je kada je to u paru s još nekim, dosad je to bio baš Silajdžić, jer tada jedan drugome služe kao kišobran). I tako je Dodik požurio da se u NIN-u oglasi tekstom u kojem prvi put poslije godina i godina progovara o BiH kao zajedničkoj državi triju naroda.

A kada to vidješe u HDZ-u, i oni zaključiše da nije pametno da jedino hrvatski politički predstavnici ostanu po strani, te je prvi čovjek onog drugog HDZ-a, Božo Ljubić, pozvao Hrvate iz BiH da ne gaje patriotizam samo prema svome zavičaju, nego i prema – da ne povjeruješ očima i ušima – Bosni i Hercegovini. Eto, to je taj “klik” koji se čuje iz bosanskog susjedstva. Je li to dovoljno da se počne govoriti o nekim novim međunacionalnim i političkim obzorima u BiH, tek će se vidjeti. Ali ne vidjeti već sada da tu leže neke nove mogućnosti može samo autistična čeljad, koja je prema tim mogućnostima indiferentna, ili iz nekog razloga čak mrzovoljna. A nema sumnje da takvima pripada Jadranka Kosor. Pri tome uopće nije važno iz kojih motiva ona to radi, niti ti motovi moraju pripadati baš onoj najgoroj vrsti. Evo, vjerujmo premijerki da je ono o Sarajevu iskreno mislila, što joj uostalom drugo preostaje, nekakva obnova tuđmanovske politike prema BiH danas naprosto nije moguća, niti je ona dovoljno politički kapacitirana da bi je znala provesti. Ne, njeni motivi puno su nižeg profila. Svode se na to da se Hrvatima u BiH kompenzira ograničavanje prava na državnim izborima u Hrvatskoj, što će reći da šefica HDZ-a brine da joj vlastiti reformski klimoglavci Evropi ne ugroze poziciju u stranci. I drugo, da parira Josipoviću koji se uvjerljivije od nje profilira u političara regionalnog daha, što bi ona još nekako i podnijela da i u tome ne vidi prijetnju svojoj poziciji kod kuće.

Ukratko, žena se gotovo satrla od brige za svoj politički autoritet i prestiž, što bi se još nekako i razumjelo da joj sve to nije umalo pa palo u krilo. I tu onda jasno vidiš da je riječ o političarki vrlo skromnih mogućnosti, koje joj se usto pljeve i na vjetru nekontrolirane taštine, tako da nije u stanju shvatiti ni toliko da bi u ovom slučaju bilo puno pametnije šlepati se uz Josipovića, nego mu kapriciozno protusloviti. Jer, ovaj je u prvih sto i nešto dana napravio tako dobar posao u BiH da ako i nije najzaslužniji za ovaj najnoviji bosanski obrat, on se od njega ne može ni odvojiti. To se najbolje vidi u seriji isprika za ratne zločine, koje posljednjih godina opasno idu rubom estradnog i samodopadnog produciranja, ali ih je onda Josipović povezao u smislenu cjelinu, u kojoj su se svi ispričali svima (izostali su jedino Bošnjaci, ali njihovu ispriku i ne treba gurati u paketu s ostalima).

Koga se sve premijerka srami

I što se događa? Taj potencijalno silno važan momentum, taj bosanski “klik”, prepoznali su svi osim Jadranke Kosor. Prepoznao ga je i dosad nepopravljivi jalijaš Dodik, koji se dao od Josipovića prvi put odvesti na mjesta srpskih zločina nad Bošnjacima i Hrvatima, i tako ispraviti jednu od umalo fatalnih budalaština u koju je sam sebe uvalio. Naime, treba znati da je čak i nekadašnji čelnik Karadžićevog SDS-a Dragan Čavić imao dovoljno petlje da gotovo do kraja dovede suočavanje bosanskih Srba s najvećim zločinom Karadžić-Mladićeve soldateske, onim u Srebrenici. A onda je baš Dodik, koji je imao hrabrosti suprotstaviti se ratnoj politici Miloševića i Karadžića kada nitko drugi nije i koji se sve donedavno s pravom hvalio da je “deratizirao” Republiku Srpsku od radikalskih ekstremista, sve to pustio niz vodu i vratio stvari na početak.

Ali, čovjek je na kraju ipak shvatio, ili tako barem izgleda, da nema smisla plivati u tuđem dreku i zadnjim krajičkom mozga odlučio se priključiti Josipovićevoj inicijativi. E, kod Jadranke Kosor nije proradio ni taj zadnji krajičak. Nigdje u gospođinoj kolekciji broša koji bi pokazao da je shvatila da je već napadom na Josipovića poslije ahmićke isprike preuzela na sebe krivicu za Tuđmanovu bosansku politiku devedesetih. A zatim je nastavila istim putem, iako je u međuvremenu počeo curiti Mladićev ratni dnevnik koji pokazuje da je ta politika bila i zločinačkija nego što se mislilo. Uključivala je, sada je definitivno potvrđeno, plan da se uz potporu srpske strane i rentiranjem srpskog oružja prisili Muslimane na podjelu i poništenje BiH.

Eto, tako je priča o bosanskom “kliku” završila relativno sretno za sve, osim za hrvatsku premijerku. Nje u toj priči nema, tako je sama izabrala, što, hajde, i ne bilo tako strašno da nije bjelodano iz kojih je motiva tako odlučila. Kao što je dan prije odbila priznati da ju je iz zaglavljenog lifta u Šeferovoj, u kući u kojoj stanuje, izbavio susjed “krivog” imena Blagoje Božinović, tako je sada odbila da je iz zaglavljene hrvatske politike u BiH vadi Josipović, predsjednik krivog političkog predznaka. Mašala!

Josipović se poklonio svim žrtvama u BiH
Josipović o 'prvih 100 dana': Nastojao sam uraditi obećano

Tekst je preuzet iz tjednika Novosti