Majda Balić: Na slovo, na slovo... šj

Piše: Majda Balić za portal novinar.com.ba

Čitam jučer kako su u crnogorski jezik uvrštene novine, slova „šj“ i „žj“. Volim ja Crnu Goru, lijepo im je more, a cijela me država nekako podsjeća na montipajtonovsku inačicu Monte Carla. I taj crnogorski naglasak mi je super… ali ovo pretrpavanje abecede i guranje sa novim slovima mi je stvarno previše. Oni što se “malo bolje razumiju” bi to lijepo objasnili: opštecrnogorski fonemi “ć”, “đ”, nastali jekavskim jotovanjem, i još dva, nastala ijekavskim jotovanjem glasova “s” i “z”, sada su dio  crnogorske standardno – jezičke norme. Montenigeri bi sigurno rekli da su oni uvijek išli ispred svoga vremena, te da su ove promjene iz njihove perspektive nešto sasvim očekivano i jasno samo po sebi. Jedva čekam da negdje pronađem knjigu na crnogorskome, da izgovorno vježbam novo, meko „šj“ dok čitam kakav uzoriti akademski rad.

Kako je sve ambiciozno počelo, za nekih deset godina više niko nikoga razumjeti neće dalje od svoje nastambe i svoje proklete avlijice. Upiremo se da zvučimo drugačije, novije, modernije, i nije važno kako to zvuči – sve dok onaj drugi tačno može prepoznati kojoj jezičkoj nebulozi pripadaš čim usta otvoriš. S obzirom na činjenicu da nam se devedesetih desilo to što se desilo – a navodno smo se razumjeli sa tim jednim, zajedničkim jezikom, ili dva – tri, kako bi ovi novovalni retroaktivno probuđeni jezički nacionalisti rekli, ko zna šta nas u budućnosti čeka. Možda nas čeka sudbina drevnoga Egipta, ili neka više alhambristička budućnost – bit će da ćemo doslovno crtati svojoj slavenskoj braći što im želimo priopćiti.

Tako nam je od nekadašnje zajedničke države i zajedničkog jezika koji svi razumijemo ostalo zajedničko samo to da nemamo ni zajedničku drzavu, niti želju da razumijemo ostale. Kada malo razmislim u stilu klasičnog hercegovačkog liskaluka, na um mi padaju stvarno raznovrsne kombinacije! Već vidim nekog „bratu“ da uz jutarnju kafu objavljuje da  je otac novonastale nacije Herceg Stjepan Kosača i da uzimamo dijalekt nekakvog blagajskog priselka kao standardizovani jezik?!

E, to bi, maaajke mi, drama bila! Totalna!

Bit će da je lakše standardizirati sasvim novi jezik, nego se malo uprijeti i lijepo naučiti maternji, savršeno praktičan i razumljiv svima. A-a. I oni što ne znaju lijepo pisati neka slova, neka slobodno izmisle nova. Što bismo se mi kojega boga razumjeli, kada svaka mahala može imati svoj jezik?! Možda i svoja slova? Hoće li Krajišnici skoro „zaprijetiti“ standardizovanjem svojih samoglasnika? Ma, da i barikade uvedemo između gradova?!

Nakon poplave riječi poput ocean i šport, Hrvati su se prvi dosjetili da siluju svoje kućanstvo „novovalnim riječima“  koje su i njihovi spikeri teško prelamali preko jezika. Nakon nekog vremena je sve prešlo na stepen komičnog, uvođenjem kovanica kojima se opisivao neki pojam ako nije postojala izvorna hrvatska riječ. Situacija se s vremenom malo smirila, ali hercegovački Hrvati su odlučili da tu jezičku odvojenost sprovode kako treba, tako da sada pričaju hrvatski bolje no oni u Zagrebu. Revnost se uvijek cijenila, tako da im treba skinuti kapu.

Bošnjaci su tako novovalno otkrili slovo „H“, te je poprilično trajala kampanja umetanja, i gdje treba i gdje ne treba. I tako nekakve ideje o starobosanskom koje su se s vremenom utišale, mada im je “peterica” prošlo u jezik, kao i svakorazni kafezi i kanafe. Mnogi balkanski jezikoslovci, posebno Srbi i Hrvati, uporno se upinju dokazati da je bosanski klasični plagirani jezik – jer previše liči na ostala dva. No, možda i nema razloga za brigu i bespotrebno je spremanje argumentacije u odbranu bosanskoga: ostali se toliko trude da budu različiti, da ti spomenuti Bošnjaci mogu da sjede skrštenih ruku i čekaju ove ostale da se sami izdvoje. Koga briga što je Kulin ban komunicirao na bosanskom i vodio diplomatske prepiske na tome jeziku – bosanski jezik je dejtonski poklon napaćenim Bošnjanima, znaju bosanski sveznajući susjedi! Koga uopće briga za historiju?

Da, zaključak sa tim bosanskim je da, želiš li zvučati kao Bošnjak, moraš uvući „H“ đe god možeš! (Zapravo se na bosanskom kaže “gdje” , a na crnogorskom “đe”, ali izgleda da ja kao i svaki nafurani poliglota miješam jezike na najkul načine! ) Okej, okej, razumijem za kahvu, ali ne znam zapravo šta slovo „H“ uopće ima sa bošnjaštvom? No, ko se god sjetio tog jezičkog bošnjaštva, ‘fala mu, zabavnije je: Ahferim za ideju! Savjetujem priručnik (okačen na kanafu na svakome javnome mjestu): “Gdje i kako nam ga umetHnuti?”

A ostali? Ajme, jedva čekam da se Dalmacija digne na noge, oni su onako uvijek drčni i puni dišpeta – već vidim nekoga televizijskog dopisnika podno Marjana: pod zastavom Hajduka, krivi i ikavizira sve što do tada pred državom nije smio javno na dnevniku. Još kad Istrani progovore svoj “maternji”, Hrvati će vjerojatno optužiti Italijane da su im maznuli pola rječnika. I arivederči ragaci.

Srba se ne bih doticala, ipak su oni stariji od ameba, pa im je i jezik garant najstariji i, najvjerojatnije,  preteča svima ostalima. Keve mi, sve me nešto strah da napomenem da je najčešća riječ prosječnoga srbijanskog srednjoškolca “smaranje”; da me se ne bi pogrešno shvatilo, i da ne bih si još i Zemunce i Leskovčane navukla na vrat. Niti bih se više “muvala” sa svim tim stvarima u njihovoj standardizaciji. Ali, novi fenomen je na vidiku: ako sada već kultna “Bela lađa” nastavi da obara rekorde gledanosti, Srbi će imati sasvim novi jezik, šojićki! Ipak, i oni se moderniziraju novim, najnovijim srbijanskim riječima: “surfovanje” i “atačment”. Za ono što se braća ‘Rvati upinju da prevedu, Srbi jednostavno “prekucaju po Vuku”.

Jeste da se jezik aktivno, svakodnevno mijenja i promjenljiv je čimbenik, ali ovi naši balkanski narodi i na tom polju idu nagore. Nekako, što se duže mučimo da se (ne) razumijemo, dolazim na ideju da svi krenemo učiti engleski kao maternji. Lakše je, a i svakako se pravimo Englezi. “Hav ar ju” i “najs tu mit ju” će mi domalo zvučati prirodnije, no predśednik, osjećajnik, ispraznica, i kojekakve novine. Ipak, ruku na srce, nekako mi je lakše kada, onako na ‘rvatskom, pređem preko “uspornika” umjesto preko onih morbidnih  “ležećih policajaca”. Šta ja znam u kojoj je državi kažnjivo pregaziti policajca koji leži, a u kojima je kažnjivo samo izgovoriti to?! Ionako je sve dovoljno zbunjujuće, šja!

Nego, imam ja ideju. Umjesto da ih izmišljamo i dalje karadimo ove naše jezike, hajde da prisvojimo taj tuđi, ingleški. Bez suvišnih zrakomlata, kafeza i ocam’ idiotarija.

I uvodim novo pravilo. Ćirs!