Ljetopis o kralju Tvrtku: Srednjovjekovna drama o suvremenosti

Sinoć sam bila na premijeri Ljetopisa o kralju Tvrtku, predstavi koju je na našu radost isproducirao BKC, tačnije Jasmin Duraković, koji već unio niz novih lijepih kulturnih sadržaja otkako je na čelu ove kuće. Radujem se otvaranju novih teatarskih prostora u našem gradu. Mada sam imala kartu u četvrtom redu, sjela sam u prvi red, da vidim i čujem što bolje.

Piše: Hasija Borić

Pred sam početak predstave, došli su ljudi na čije sam mjesto sjela, pa sam se pomjerila za par mjesta. Žena čije sam mjesto bila zauzela, nekoliko puta se okrenula prema meni i izvinjavala, kao da je ona za nešto kriva, a ne ja. Poznajem puno ljudi koji se, ni krivi i dužni, stalno za nešto izvinjavaju. Bez obzira da li se radilo o običnim, „malim“ ljudima, ili uglednim profesorima univerziteta. Ovo mi izaziva niz emocija, od tuge do bijesa. Pitam se gdje li je nestao onaj čovjek o kojem Krleža piše: Nikad nećete vidjeti na stećku čovjeka koji kleči. I, o kom govori i ova predstava.

Trending

Zukan Helez položio cvijeće borcima u Gornjem Vakufu povodom Dana državnosti

Kroz glavu mi na brzinu prolaze misli vezane samo za dvadeseti vijek.. Prvo Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, Bosne nigdje. Onda Drugi svjetski rat u kom je Bosna podnijela najveće žrtve, a na Drugom zasjedanju AVNOJ-a lomila su se koplja oko toga da li BiH treba biti republika ili pokrajina.Đilas, Moša Pijade Sreten Žujović i Ranković zastupali su stav da ne traba biti republika, jer nema većinskog naroda, da će se muslimani nacionalizirati kao Srbi ili Hrvati. Ma koliko Jugoslavija bila velika i značajna ideja, ni nakon rata nismo imali previše sreće, sve do pojave Džeme, Branka i Hamdije koji su Bosni i Hercegovini pokušali vratiti ono dostojanstvo koje zaslužuje, u privrednom, kulturnom i svakom drugom pogledu. O periodu 1992-1995 sve je jasno, kao i o ovih strašnih trideset godina poslije. Kidišu na nju i sa istoka i sa zapada da je rastoče, i tako upravo počinje sjajna predstava Dine Mustafića, nastala na motivima romana Jasmina Imamovića, a u dramatizaciji Željka Hubača, dramaturginje Emine Omerović.

Ali, nije samo sa istoka i zapada. Ne zaboravimo da je ne tako davno pokrenuta ignorantska inicijativa da se u Sarajevu, i tako mala, ukine ulica Kralja Tvrtka, jedne od najznačajnijih ličnosti ove zemlje svih vremena. Ovom zaboravu odupire se sjajni roman Jasmina Imamovića, koji na svoj osobit umjetnički način pokušava otrgnuti zaboravu ovaj dio naše povijesti koja je nedovoljno proučavana. Ali, što je naročito važno, kroz bosansko srednjovjekovlje progovoriti i o današnjoj Bosni. Tvrtko I je bio kralj Raške, Bosne, Dalmacije,Hrvatske i Primorja. Mi imamo drame o padu Bosne, nikad izvedene, Bosanska trilogija Nikole Šopa i Pad Zlatka Hadžidedića. Znam da je izveden Bosanski kralj Mire Jančića, ali tu dramu nisam mogla pronaći u arhivama i ne mogu svjedočiti o čemu govori. Koji je razlog da se o ovom blistavom razdoblju bosanske državnosti tako malo umjetnički progovaralo? Nećemo sad otvarati temu koje je sve bitke morao voditi Mak Dizdar, pišući o medijevalnoj Bosni i vječnom usudu bosanskog čovjeka, uzdižući ih na univerzalni nivo svevremenih pitanja čovjekove egzistencije.

Jasmin Imamović ne piše samo historijski roman o srednjovjekovlju, on ne slijedi i ne iznosi puku rekonstrukciju događaja, već kao literat ulazi u dramu vremena u kojemu je živio Tvrtko, dramu bosanskog čovjeka, dramu koja se, kao i kod Dizdara, ponavlja do dana današnjeg. To ponavljanje mogli bismo nazvati paradigmom bosanskog udesa, gdje je jedna mala bosanska država uvijek iznova plijen interesa velikih.

Sveukupna ljudska historija je nepregledni niz krvoprolića i klanja, ali Imamović se, kao i Mustafić toj kainovskoj predodžbi suprotstavlja idejom o humanosti, o vjeri u čovjeka. Tvrtko, u izvanrednoj interpretaciji Muhameda Hadžovića ne ubija ratne zarobljenike, nego im oprašta i šalje ih kućama. To nije čest motiv ne samo u književnosti, nego i životu u kojem je čovjek čovjeku vuk. Bitka oko Srebrenika, gdje je neprijatelj potučen, nije samo trijumf oružja, nego i trijumf ljudskosti.

05.07.22. 18:10

Baščaršijske noći: Ljetopis o kralju Tvrtku, prvom bosanskom kralju

Nije mogao Jasmin Imamović za svoje djelo pronaći boljeg i zahvalnijeg suradnika od redatelja Dine Mustafića. Dino Mustafić je, uz Harisa Pašovića, najznačajniji redatelj kojeg je ova zemlja u svojoj povijesti imala. Za razliku od nekih proslavljenih regionalnih imena, nikad skandalima ili stvaranjem izvanjske fame o svojim predstavama izaziva veliku pažnju gledalaca. Jer oni znaju da će Dino, ma o kakvoj je važnoj i revolucionarnoj temi riječ pristupiti svom teatarskom ostvarenju stišano, duboko iznutra, da njegove pobune nikad nisu plakativne i sa transparentima u rukama. Iz Dine Mustafića i njegovih glumaca progovara ljubav, jer se promjene u ovoj zemlji mogu napraviti samo ako je doista volimo .

"Na putu ka ljubavi to gazimo, kroz smetove i vijavice“- što bi rekao Mak u Brotnjicama. Ili: "Životi nam prođoše u nadjačavanju, nadmudrivanju i mržnji" - što bi rekao Imamović.

Dubokim čitanjem Imamovićevog djela, govoreći o Tvrtku, postavio je redatelj pred nas i dileme naše savremenosti, govoreći kako su naši preci imali mudrost opstanka, koja nama nedostaje. Na sceni se, zahvaljujući Imamoviću, ali i Mustafiću, kao i sjajno odabranoj glumačkoj ekipi, nižu slike o ljepoti življenja, o sjaju bratstva, o nepobjedivosti ljudske dobrote, o ljubavi. Ali nas neprimjetno inkorporira, miješajući prošlost i sadašnjost i u današnje vrijeme u koje se borimo protiv svih malih i velikih zala koja su se sručila na današnjeg bosanskog čovjeka, izbezumljenog u tragičnom vremenu i prostoru u kome živimo.

06.07.22. 12:05

Sjajna atmosfera na probi ljetopisa o kralju Tvrtku, prvom bosanskom kralju

Na ulazu u dvoranu dočekuje nas impozanstna scenografija Osmana Arslanagića , lijepo osvijetljena, i u hipu razbijamo predodžbu o tome da BKC nije pogodan za pozorište. Jeste i te kako, zavisi kakvim ga sadržajem ispuniš. Sa lijeve i desne strane nalaze se stolovi za kojima sjede glumci, žene na lijevoj, muškarci na desnoj strani i govore u mikrofone, najavljujući slike koje će se odigrati u centralnom dijelu scene. Predstava započinje zloslutnim zvukom vjetra koji proizvode sami glumci i rečenicom koju izgovara Senad Bašić kao Hotjan, ljetopisac, o neprijatelju koji i dolazi i sa istoka i sa zapada da uništi Bosnu.

Ljetopis o kralju Tvrtku je roman, dakle epska forma, i bio je zaista težak dramaturški zadatak pretočiti ga u dramsku formu, ali je on uspješno urađen.

Predstava vrvi od začudno lijepih slika ljubavi između kralja Tvrtka i i njegove nevjenčane žene Grubače. Suptilne su blistave koreografije Melise Novosel, i idu od lirskog, nekako izlomljenih glumačkih tijela punim erosa, sve do tamnih nijemih kola koja nas opominju da je smrt blizu, da je kraj blizu, ako ne progledamo jasno svojim očima. Začudan je također i momenat kada Helena Vuković odjednom progovara iz okvira slike i vodi dijalog sa Tvrtkom. Naime, kako u Tvrtkovo doba nije bilo fotografije, sa dvorova su se slali portreti budućih udavača da se kraljevi informiraju o eventualnoj budućoj izabranici , a Mustafić je ovu činjenicu iskoristio da napravi još jednu malu scensku čaroliju. Kad je riječ o začudnim slikama, tu spada i ona kad se nevjenčana Tvrtkova žena i nova, zakonita Doroteja dodiruju mirišući jedna u drugoj Tvrtkovo tijelo. Stapajući se u jedno. Sve scene o kojima govorim protkane su blagim svjetlosnim sfumatima, da bi se brzo pretočile u puno, realno svjetlo kad tema skrene u politički diskurs.

Osman Arslanagić je, velim, uradio odličnu scenografiju, koja odiše snagom Tvrtkovog prijestolja. On je veliki majstor racionalizacije prostora. Jednim jednostavnim okretom dobijamo scenski okvir koji je čas tron, čas tamnica, čas onaj ram za sliku iz kojeg progovara Helena Vuković .

Posebnu ljepotu predstavi daju kostimi Amre Zulfikarpašić. Ona je imala veoma složen zadatak da poveže bosansko srednjovjekovlje i današnje vrijeme. Uradila je to savršeno u kostimima koji se kreću od stiliziranih medijevalnih kostima, do onih koji se nose danas. Lagana svila i kadifa, naravno, jer se u to doba donosila najljepša roba s istoka. Kostim koji nikad ne sputava glumca, koji naglašava njegovu ljepotu i daje mu da diše. Tek ponegdje sa jednim diskretnim detaljem sa stećka, otvorenom šakom na prsima kralja Tvrtka ili malom zapešću njegove ljubavi Grubače.

Kako naći riječi da se opiše ljepota muzike koju je odabrao Damir Imamović? Glumci i horovi pjevaju prekrasne srednjovjekovne bosanske napjeve. Iz ovog segmenta, svakako valja izdvojiti pagansko dodole, dozivanje kiše koju maestralno izvodi Vanja Matović. Njeno izvođenje tako je predano i snažno, da skoro po sebi osjećamo blagotvorne kapi kiše koja bi trebalo da s naših tijela i duše sapere sve nakupljene boli, ali i svu nataloženu nečistoću o kojoj ova predstava također govori.

Ali, ono po čemu je Dado Imamović jedinstven danas ipak dolazi na kraju, kad svi glumci stanu u jedan red i zapjevaju Bosno moja, divna mila. Prva strofa je otpjevana intonativno savršeno. A, zatim kreće bolno rastakanje. Druga strofa se pjeva već pomalo muzički modulirano, iščašeno, kao što je i sama Bosna danas. A, onda dolaze oni bolni rezovi, u kojima se otkida zadnji slog pjesme, koja više nikako ne može da se završi. „Haaaj, u tebi je Sarajevo, puno sevda...Haaaaaj, u tebi je Banja Luka, uzdah moma...

08.07.22. 15:20

Kralj Tvrtko vratio se Bosancima i Hercegovcima, prenosimo dio atmosfere s premijere predstave

Ono za što je nekome potrebno sati i sati, veliki talenat Dade Imamovića rekao nam je zgusnuto u dvije minute.

Ali, predstava se ne završava tu, kako bi se očekivalo, mada su mnogi u sali zaplakali i prihvatili pjesmu. Ovo je angažirani teatar, a Mustafić zna da nas ne smije ostaviti bez nade. Ritualni teatar se sastoji od tri elementa: namjera, patnja, saznanje. Na kraju se Muhamed Hadžović spušta direktno u publiku i blistavo govori završni monolog: „Moja religija je ljubav, i ja vas, poštujući vašu vjeru, pozivam da se ujedinimo, jer ako u tome budemo uspjeli, imaćemo snage da se odupremo onima koji u nama ne vide braću, nego robove, koji za naše rodne grude nisu vezani ljubavlju, nego interesom. A ako u tome ne uspijemo, svi ćemo nestati i biće kao da nas nikada nije ni bilo“.

Govori Hadžović snažno, kako bi govorio i ono Makovo: „ jer vremena ima tako malo, i vremena neće više biti“ Muhamed Hadžović sazreo je glumački da može igrati dramske heroje. Demonstrirao je veliko glumačko umijeće, od snažnih dramskih dionica, do najnježnijih ljubavnih scena, erosa koji se zrcalio na njegovom izražajnom licu. I kod njega, kao i kod ostalih kolega glumaca se osjećalo da nisu puki instrument u redateljevim rukama, već da svi govore iz najdubljeg uvjerenja da se za ovu zemlju moramo izboriti iznova. Gledalište je brzo opčinila i suptilna pojava Vanje Matović, Tvrtkove nevjenčane žene.

Mada na prvi pogled krhka i nježna, demonstrira zavidnom glumačkom tehnikom i emocijom veliku snagu. Isto se može reći i za čudesno lijepu i snažnu Helenu Vuković, kao Doroteju, kasnije bosansku kraljicu. Otmjena i dostojanstvena. Mehmed Porča se našao u trostrukoj ulozi : Dabišića, glasnika, vojnika. S lakoćom se transformirao iz jednog u drugi lik. Također je demonstrirao sjajno glumačko umijeće od tragičnog ko komičnog, i tek sam te večeri shvatila koliko ne poznajem tog kolegu i koliko je zanemaren u bh teatru.

Posebnu pažnju valja dati tuzlanskim glumcima Mirzi Ćatibušiću kao Vlatku i glumcu 2, Enesu Salkoviću kao knezu Viku i vojvodi Radenu Jablaniću, kao i Elmiru Krivaliću u ulozi vojvode Hrvatinića i glumca 1. Za svoje artističko umijeće, dramske bravure ali i brižljivo izvajane komičke minijature zaslužuju sve pohvale, ali ovdje moram izdvojiti još jednu, jer često na Igrama u Jajcu imam pregled nad scenskim govorom naših glumaca. Ono čime se tuzlanski glumci odlikuju je i savršen scenski govor, što imamo zahvaliti prije svega maestru Vladi Keroševiću. Ne radi se samo o tehničkoj artikulaciji, već i o savršeno prenijetoj misaonoj artikulaciji.

Mustafić je brižljivo birao i ostale likove. Mirna Jogunčić se lijepo snašla u ulozi Kalije i glumice, Jelenu knjeginju, Tvrtkovu majku igra Kaća Dorić, te Hotjana ljetopisca Senad Bašić. Muzičar je Filip Soldat, a lijepo je da je Mustafić dao prostora muzičkom umijeću Muhameda Hadžovića koji u predstavi svira trubu, i to upotpunjuje sliku raskoši njegovog talenta.

Znam da nije običaj da se u ovakvim prikazima spominju i tehničari, jer je u svakom evropskom teatru taj segment normalna stvar, ali moram pohvaliti besprijekorno funkcioniranje tona Irhada Hodžića i Mome Lađevića, koje nam je omogućilo da predstavu u velikoj dvorani BKC-a pratimo kao da je na komornoj sceni. Svjetlo Eldina Kabahije funkcioniralo je besprijekorno, a naša draga Zlata Kamber savršeno je sašila kostime.

Jedan lik u predstavi progovara: „Mene je, izgleda, moj jelen zaboravio. Ostavio me je da gledam u šta se danas san o Bosni pretvorio“. Jelen je simbol svete životinje, koja nas nosi u nebo.

Nakon cijele predstave, nama u publici ostalo je da se zapitamo. U još jedno vrijeme koje kroz Jasmina Imamovića, kao i kroz Dizdara, vrijeme apokalipse Četvrtog jahača koje progovara kroz Dinu Mustafića, Dadu Imamovića, kroz istinski unutarnji angažman glumaca i svih ostalih autora, pitamo se da li će preovladati ono nijemo kolo smrti ili će nastupiti vrijeme nove nade.

Lično sam se založila da se predstava prikaže i na Tvrđavi u Jajcu, ali sam svjesna toga da moram čekati još vremena da se ona prikaže i u onim dijelovima zemlje u kojima to, zasad, nije moguće. Barem tako vidim iz rasporeda gostovanja. Hoću li još uvijek imati oči kad jabuka u bosanskom vrtu ponovno pusti cvijet nade?

Ove godine su se na Igrama u Jajcu, u predstavi Jazavca iz Banja Luke čuli i stihovi: Šehitluci, visok greben, dođeš pošten, odeš j....Bez obzira da li su htjeli poniziti šehidsko mezarje, koje je kasnije pretvoreno u partizanski spomenik, pa nas ovo asocira i na nedavno demolirano Partizansko groblje u Mostaru, jezivo je.

Haaaj, u tebi je Banja Luka, puna moma....Kao mačem odsječen zadnji stih.“Ako je dobro iskovan i ako ga snažna ruka nosi, mač može sve da satre, pa i sjećanja ljudska. Jedino što može odoljeti je knjiga“- govori nam Jasmin Imamović.

Može i moćna pozorišna predstava, dodajem.